fbpx

Upravo tu bošnjačku slobodu, da konačno budu politički subjekt i politički suvereni, nešto što im je uskraćivano stoljećima, Mustafić vidi kao izvor problema i unesrećenja.

Službena jezička politika u Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata počela je 8. januara 1946. godine, kada je u Službenom listu objavljen Ustav Narodne Republike Bosne i Hercegovine, u kojem se na jezik odnose odredbe iz članova 14. i 114. U tom je ustavu ime službenog jezika bilo srpski ili hrvatski jezik. To je bio početak državne i republičke jezičke politike, koja će se poslije ispoljavati na različite načine, a vrlo često i odlukama Centralnog komiteta i različitih organa Saveza komunista BiH. Najveći broj aktivnosti Saveza komunista BiH koji su bili u vezi s jezičkom politikom proizlazili su iz “jezičkih” odnosa Srba i Hrvata izvan BiH, koji ni nakon Novosadskog dogovora nisu mogli biti odraz proklamiranog bratstva i jedinstva. Pokazuju to i dva dokumenta – Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i Predlog za razmišljanje, čiji su odjeci uzdrmali i jezičku situaciju u BiH

Ljevica na vlasti provodila bi svoju antibošnjačku (i antibosansku, iako se zaklinju u bosanstvo) kampanju u oblasti obrazovanja i kulture. Imena osnovnih i srednjih škola sasvim sigurno bila bi izmijenjena, bosanski jezik bio bi potisnut “zajedničkim” ili b/h/s), pitanje dviju škola pod jednim krovom bilo bi riješeno kao u Jajcu, uspostavom nastave po hrvatskom planu i programu, a bošnjačkoj književnosti zagubio bi se svaki trag u nastavnim planovima i programima. Kako možemo biti sigurni u takav scenarij? Veoma jednostavno: na svemu navedenom ljevica predano radi

Ministri za boračka pitanja u Vladi Kantona Sarajevo, koje je na tu dužnost imenovala Bosanskohercegovačka patriotska stranka Sefera Halilovića, odobrili su skoro milion maraka za projekte za koje je aplicirala Fondacija “Pravednost”, čiji je osnivač sin Sefera Halilovića. Uglavnom je riječ o plaćanju advokatskih usluga optuženim za ratne zločine, te otkupu dokumentacije, arhivske građe i izradi ekspertiza koje se koriste tokom suđenja

Vladajuća Demokratska partija poražena je na parlamentarnim izborima održanim u Italiji 4. marta 2018. godine. Pobijedili su populisti, a predizborna kampanja i rezultati izbora pokazali su i rast “ekstremista” s različitih političkih spektara. Berlusconi se za trenutak vratio u igru, ali nije uspio doživjeti čak ni labuđi pjev

Sustanari žive zajedno, a ipak su odijeljeni. Dosad je prilično jasno, zar ne? Sustanar, sugrađanin, suživotnik, recimo. Šta je u tome nejasno i neobično? Ništa, jer je riječ o pojedincima, o građanima. A miran suživot uopće se time ne bavi. Njega ne zanimaju pojedinci. On govori o narodima. Kad to imamo na umu, čini se da riječ sustanar puno drukčije izgleda. I strah me je da su upravo to htjeli oni koji su započeli ovaj rat

Kada je Maglajlić prijavio disertaciju Književnohistorijsko i književnoteorijsko određenje muslimanske narodne balade, morao je dokazivati profesoru Tvrtku Čubeliću da karakteristike i specifičnosti te balade u evropskom i civilizacijskom kontekstu ima smisla proučavati kao bošnjačku baladu, tada muslimansku. Rizvanbegović se sjeća kako mu je Maglajlić prepričavao da je Čubelić insistirao na teoretskim određenjima i tradicionalnom pripadanju balade Hasanaginica hrvatskoj usmenoj književnosti

Ovo je očiti fijasko jednog načina razmišljanja i djelovanja koji nije nov među bošnjačkim političarima, a koji se bazira u ostavljanju svoje baze i bošnjačke i sandžačke autentičnosti i traženju mjesta pod skutima beogradskih vlastodržaca. Ostaje da se vidi do koje će mjere to poklonstvo srpskom režimu kazniti i Zukorlićevi glasači u Sandžaku, koji su u njemu vidjeli nacionalnog preporoditelja i borca za “bošnjačku stvar”. Glasače koji u Sandžaku naginju SDP-u Rasima Ljajića teško da će iko poljuljati u njihovom izboru, osim što mogu ponekad glasati i za srpske građanske stranke. No, Zukorlićevim padom u Sandžaku, jer je on evidentan, može profitirati SDA Sandžaka, koju vodi Sulejman Ugljanin