Sustanari žive zajedno, a ipak su odijeljeni. Dosad je prilično jasno, zar ne? Sustanar, sugrađanin, suživotnik, recimo. Šta je u tome nejasno i neobično? Ništa, jer je riječ o pojedincima, o građanima. A miran suživot uopće se time ne bavi. Njega ne zanimaju pojedinci. On govori o narodima. Kad to imamo na umu, čini se da riječ sustanar puno drukčije izgleda. I strah me je da su upravo to htjeli oni koji su započeli ovaj rat
 dali su civilizacijski neshvatljiv prilog ovom rječniku: pravo na zločin.</p>
<p>A riječi otpora, u početku, i dugo, nakon njega, trudile su se da dokažu činjenično stanje nezainteresiranom i slijepom svijetu. Možda su i zato te riječi upozorenja i molbe za pomoć bile internacionalne kovanice: genocid, urbicid, kulturocid. Čini se da je jako dugo trebalo dok je nagluho uho svijeta nešto od toga čulo. A kad je čulo, pokušalo je provjeriti ispravnost i utemeljenost napadačkih krilatica o nemogućnosti zajedničkog življenja (glasovito novinarsko pitanje ženi nad kojom je izvršeno strašno nasilje: <em>Biste li i dalje mogli živjeti s njima?</em>)!</p>
<p>Napokon su svi potražili odgovore i replike u vlastitoj povijesti. I u povijesti civilizacije. A nesporazumi su bivali sve veći.</p>
<p>Kako je rat zapadao u katastrofične slijepe ulice, tako se i rječnik rata sve grotesknije obogaćivao. Žrtve su preuzimale rječnik napadača, čak u nekim slučajevima i način mišljenja, optužujući se međusobno. Tako je ovaj imaginarni rječnik, makar i zakratko, proširio svoj apsurdni i tragični niz. Formulacije promatrača i mirovnih posrednika doprinijele su da nesporazumi narastu do nesnošljivosti (ili do crnohumorne literature za udaljene, nezainteresirane čitaoce). A u suštini se ništa nije mijenjalo. Riječi su govorile sve. Umnožavali su se zločini i patnje, umnožavala su se i prethodna opravdanja.</p>
<p>Doista bi taj imaginarni rječnik trebalo složiti i zatočiti u korice knjige. Govorio bi, vjerujem, više negoli tisuće drugih knjiga. Možda bi uz svaku riječ trebalo dati nekoliko paralelnih objašnjenja. Naprimjer uz riječi: dostojanstvo, džamija, crkva, sahat-kula, žena, narod, život…</p>
<p>Posljednji događaji govore da se prikupljanje natuknica za ovaj rječnik bliži kraju. Možda je vrijeme da se svi zamislimo nad novim riječima koje odavno struje kroz naše uho. One će možda pripadati rječniku mira.</p>
<p>Jer, riječi, kao što smo naučili, prethode.</p>
<p>Pravda i krivda vagat će se prema elementima novog frazarija. Potrebno je samo da glasnogovornici nauče ovaj jezik u čijem stvaranju sudjeluju.</p>
<p>Čini se, otkako leteći diplomati tako često slijeću s jednog mjesta na drugo, da ostaje sve manje prostora licemjerju. Neka su lica sišla s pozornice i njihov će crnohumorni tekst (kao i objektivno ubilački podtekst) ostati samo kao prilog rječniku naše apokalipse. Međutim, licemjerje će se kao i uvijek zadržati među riječima. Možda bi ih zato trebalo pažljivije i čitati i pisati.</p>
<p>Jedna od prvih riječi koje se spominju u rječniku mira jeste suživot. Miran suživot.</p>
<p>Priznajem da tu riječ nikad nisam uspio razumjeti. Na prvi pogled, kao što je često s riječima slučaj, čini se da je sve jasno. To je izvedenica iz riječi život, naprimjer predživot ili životopisac. Bilo bi to, dakle, nešto su ili sa životom (život sa životom, zajednički život, suživljavanje…). Su i sa koji su na kraju postali posve neopravdano gotovo totalni sinonimi (u tzv. varijantama nekad, danas u samosvjesnim jezicima), tako da se izgubila njihova značenjska različnost, daju ipak manje-više jasno određenje riječima uz koje su prislonjeni ili srasli: sumrak, sumaglica, sulud, sukrvica, sugluh ili sugrađanin.</p>
<p>Očito je da i prosta analogija stavlja znak pitanja pred prvo čitanje riječi suživot. Sumrak nije potpuni mrak, u njemu je još dosta svjetlosti, niti je sulud posve lud, niti se sugluhog može posve bezbrižno ogovarati u njegovoj blizini. Riječ sugrađanin, za razliku od građanin, govori nam nešto više. Ona podrazumijeva druge. Druge sugrađane.</p>
<p>Čim smo stigli do grada ono <em>su</em> ponaša se razumljivije s obzirom na naš primjer. Doista, riječ suživot, prije svega, odnosi se na grad, na množinu ljudi koji žive zajedno. S tim u vezi i riječ je sustanar, koja još više pojašnjava prirodu veze između prefiksa i riječi ispred koje stoji. Sustanari žive zajedno, a ipak su odijeljeni. Dosad je prilično jasno, zar ne? Sustanar, sugrađanin, suživotnik, recimo. Šta je u tome nejasno i neobično? Ništa, jer je riječ o pojedincima, o građanima. A miran suživot uopće se time ne bavi. Njega ne zanimaju pojedinci, on govori o narodima. Kad to imamo na umu, čini se da riječ sustanar puno drukčije izgleda. I strah me je da su upravo to htjeli oni koji su započeli ovaj rat.</p>
<p>Možda je ovo jezičko domišljanje posve pogrešno? Možda je riječ suživot naprosto nezgrapna prevedenica? Prevedenica riječi koja je tiskana vjerovatno u milijardama primjeraka. A sve je počelo prije mnogo godina kad su se u primjereni rječnik počele svrstavati riječi iz pokreta nesvrstanih. Najvažnija riječ u rječniku nesvrstanih bila je koegzistencija, zapravo aktivna i miroljubiva koegzistencija. Ni ona se nije odnosila na pojedince. Ni najmanje. Odnosila se na države, narode i njihove glasnogovornike. Nije li tu korijen našeg aktivnog i miroljubivog suživota?</p>
<p>Najveći broj ljudi zanima samo egzistencija, gola egzistencija, bez ikakvog <em>ko </em>ili <em>su</em>. Goli život. I o njima je riječ.</p>
<p>A što se tiče gradova, oni su i nastali spajanjem malih naselja što su postajala četvrti. Razvijali su se i preobražavali logikom života. Logikom proizvodnje i trgovine. Logikom kulture. Nemoguće je rastaviti grad na njegova počela, a da ga se ne uništi.</p>
<p>Teško mi je povjerovati da to neko doista želi. Zato oprezno s riječima u našem budućem rječniku. Riječi su poput odjeka i poput eksploziva.</p>
<p>I što u istinskom rječniku piše, doista će se i dogoditi.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo