Nakon rata, Okružni sud u Bihaću osudio ga je na smrt vješanjem. To što je spasio Ćopića i druge uhapšene Srbe i što se samovoljno povukao iz vlasti nije mu pomoglo. Kazna je izvršena početkom ljeta 1947. godine
Malobrojni Bošnjaci koji su otvoreno podržali politiku NDH i uzeli učešće u zločinima nanijeli su nesagledivu štetu svom narodu i svojim potomcima, dajući alibi za zločine koje su tokom Drugog svjetskog rata počinili Srbi nad Bošnjacima. Poražavajuća je činjenica da je, zbog zlodjela pojedinaca, ispaštao cijeli jedan narod koji ne samo da nije imao nikakve krivice nego je otvoreno i masovno stao u zaštitu svojih komšija
Bužimljanin Amir Sijamhodžić je pripremom i objavljivanjem knjige recepata pod nazivom Krajiška sofra posljednjih dana probudio uspavani apetit mnogih Krajišnika. Sijamhodžić, autor nekoliko knjiga kojima promovira historiju i kulturu rodnog Bužima, ovaj se put potrudio da otme od zaborava jelovnik jedne sredine i vremena
“U selu Popov Most četnici Slijepčevići iz sela Prijeđel zatekli su u kući majku Hasana Vreve i Šerifa s njihovom i drugom djecom iz sela. U ključalu vodu u kazan uzimali su jedno po jedno dijete za noge i glavom gurali u ključalu vodu, dok im oči nisu iscurile i tako su u najtežim mukama umirali. Prema saznanju i pričanju, radi se o umoru na takav način 10-15 osoba (djece)”
Mehine komšije i prijatelji za njega vele da mu studen ne može ništa.
U prilogu Bešićeve izjave osuđuje bosanskokrupski svećenik Miloš Crepulja. U prilogu su i osude mještanina Velikog Radića Dušana Đukića, koji govori da je “narod uznemiren i da zbog toga ne spava”, dok njegov prezimenjak Jovo, iz istog sela, kazuje da je ovo “loša poruka za srpski narod, da treba da odavle seli”.
Vrhunac srpskog genocida nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu desio se u srednjem Podrinju i zapadnom Sandžaku. Grad Foča i njena okolina postali su sinonim za stradanja nevinog naroda. Četnici Draže Mihajlovića i tamošnji Srbi u tri navrata vršili su pokolj nad Bošnjacima ovog kraja u kojima je stradalo, prema mišljenju većeg broja historičara, približno 8.000 osoba
Nekoliko predaja i ruševina danas je sve što nas podsjeća na prisustvo Bošnjaka u selu Podvidača. Godine prolaze, sjećanja blijede, a ruševine se dodatno urušavaju. Još malo i neće biti ničega, jer danas mnogi Bošnjaci ne vole pisati, istraživati svoju prošlost, niti je pamtiti. Relevantne institucije također ne reagiraju. Važnije je asfaltirati trista metara puta pred izbore nego obnavljati tamo nekakve stare džamije i kule. Najbolje je samo šutjeti i opet šutjeti dok se sve ne zaboravi i znamenita povijesna mjesta Bošnjaka, poput Podvidače, ne prihvate kao “stoljetno ognjište” jednog naroda, vi znate kojeg
Ovi ljudi, moglo bi se reći, žive u nekom svom svijetu. Kućama dolaze umorni. Rano liježu i još ranije ustaju i s najnužnijim stvarima ponovo odlaze u šumu na posao. Takav ritam imaju skoro cijele godine. Vremena za putovanja, odmor i druženja nemaju mnogo. Slične stvari za njih izgledaju kao luksuz. Zbog prirode posla koji obavljaju i specifičnosti njihova zanimanja, naši šumari uglavnom su zanemareni. Njihovi problemi i brige malo se koga tiču.
Četnici su igrali karte pod jednim hrastom. Znam da je bilo sto maraka u pitanju. Počela je oko toga hučka. Dok su se oni tako hučkali zbog para, mi smo se prošunjali i ušli u zemunicu. Bila je puna municije. Skinuo sam neki sanduk s bombama, a ispod je bilo deset sanduka s projektilima za BST. Tiho zovnem rahmetli komandanta (Izeta Nanića) i kažem mu da imamo granate za BST. Reče mi: 'Uzimaj to kako znaš'”
