Dio glasača odlučio se za manje stranke ili nezavisne kandidate, a i izlaznost je bila znatno manja – na izborima ove godine u Federaciji BiH glasalo je 180.000 manje osoba nego 2018. godine.
Važno je podsjetiti da pismo namjere nije potpisano ne zbog sukoba “etničkih poglavica”, kako to naglašavaju neki opozicijski političari, Predrag Kojović i, iznenađujuće, Zlatko Lagumdžija, već zato što zvaničnici HDZ-a BiH u Fiskalnom vijeću nisu potpisali taj dokument
Hrvati za sebe tvrde da su “kao najmalobrojniji narod ujedno i najranjiviji u BiH. Stoga je za njih sigurnost koju nudi članstvo u NATO savezu vrlo značajna”. Mala ispravka, najmalobrojniji narod sigurno nisu, da jesu, bili bi nacionalna manjina. Malobrojni narodi u Bosni i Hercegovini jesu Albanci, Romi, Jevreji... To su upravo oni narodi kojima HDZ, dakle Hrvati, želeći da zaštite svoju ekskluzivnu poziciju, ne daju, sve u duhu evropskih vrijednosti, da ostvare svoja zagarantirana ljudska prava, a prije svih pravo da “biraju i da budu birani”
Još jedan od kurioziteta jeste taj što se pokazalo koliko je ustvari sam za sebe Čovićev HDZ slab, koliko je značajno bošnjačko jedinstvo u vezi s osnovnim nacionalnim interesima i koliko je do sada Čović profitirao od posljedica svađa i sukoba na bošnjačkoj političkoj sceni.
Indikativno je i to da su većina onih koji iz Sarajeva podržavaju takvu vrstu “građanske politike”, a koji danas bljuju vatru na DF, Komšića i ideju prodržavne i patriotske socijaldemokratije, upravo oni isti koji su ranije podržavali Radončića u njegovoj najkonfliktnijoj fazi, kada im je izgledao kao neko ko može uništiti SDA, uzdrmati bošnjačke političke pozicije i otvoriti prostor za razne kompromise.
Inat HDZ-a nije ništa novo ako se uzmu u obzir najave još iz aprila prošle godine kada su Hrvati sa skupa u Neumu poručili da će iskoristiti sve mogućnosti blokada ukoliko se ne izmijeni Izborni zakon BiH na način koji će zadovoljiti apetite HDZ-a.
Najbolju šansu za provođenje svojih ciljeva HDZ je do sada vidio u (zlo)upotrebi stanja na bošnjačkoj političkoj sceni. Manipulirajući pojedinim akterima i sukobljavajući bošnjačke stranke jedne protiv drugih, ostvarivao je svoje partikularne interese. Bilo kakva bošnjačka politička kohezija ili barem zajednički stav ne idu u prilog onome što HDZ zaista želi, pa je, stoga, uprkos određenim ustupcima s bošnjačke, odnosno s probosanske strane, pruženoj ruci i pozivu na dijalog, nastavljeno s uobičajenom licemjernom HDZ-ovskom propagandom
Ta hrvatska frustracija impotencijom svoje politike u Bosni i Hercegovini, da se u miru ostvare vlastiti ratni ciljevi, za posljedicu ima dva uporedna degenerativna procesa u hrvatskoj političkoj kulturi, ali i u hrvatskoj javnosti. Prvi je svojevrsna srbizacija ili srbofilija hrvatske političke kulture, a drugi, nastao kao posljedica te frustracije, jeste odmicanje od zapadnih tekovina i vrijednosti
