Na tom brdu, na tim bužimskim stranama, gdje se ova zemlja kao nigdje branila, za koje se tolike vojske otimaše i tolika proli krv kao za najveću svetinju, stajao je jednog davnog dana akademik Kreševljaković. Na tom brdu, četvrt stoljeća ranije, a još u friškom sjećanju, braneći bužimske strane, istrajna su bila neka druga prezimena. I ne treba čovjek, ma ko bio, biti ptica da bi bio u viteškom gradu, dovoljno je da ima nešto od te posvećenosti, ljubavi, strasti i žrtve velikana. Svejedno da li je s granice ili iz unutrašnjosti, svejedno da li pisao perom ili sjekao sabljom, svejedno, samo ako je makar zehru Izet ili Hamdija