Bajram započinje tako što se uoči Bajrama roštilja na krevetu iz straha da se ne prispi, tako što se ustane bunovniji od svih Rubašova na svijetu, a potom se ide u džamiju na sabah u tišini lišenoj preporučenih tekbira
 minuta praznog prostora do bajram-namaza, vremena kojeg treba nekako popuniti.</p>
<p>Ali je džamija već krcata, ne može se lijepo sjesti, noge pod nama kao svezane mačke, a materinski se topla voda prekinutog sna još talasa u glavi i prijeti da nas ponese. Iz džamije se izaći ne može, jer, radi čega se dolazilo ako će se izlaziti, i tada počinje tih žestokih četrdeset i pet minuta koje započinju efendijinim laganim penjanjem na ćurs, gdje se, šireći džube, ugodno pozicionira kao sova na leglu, i kreće s centralnim godišnjim savjetovanjem, poukom svih pouka, upozorenjem svih upozorenja, lekcijom svih lekcija. Džematlije se kao slijepi miševi bore za komadić zida.</p>
<p>A voda huči li huči. Tada zavidimo “otpadnicima” koji sabah klanjaju kući i “komunjarama” koji ga sramotno propuštaju i dolaze tek pred bajram-namaz, nakon što Sunce grane i armija se duhovnih bića vrati sa sabaha u svoja nebeska gnijezda. O, koliko je dugo četrdeset i pet minuta zna samo Jose Mourinho dok brani onih vječito zacrtanih 0:0.</p>
<p>Ali se vremena mijenjaju, mladi jogunasti Bošnjaci sve više tragaju za jednim labilnijim sistemom ibadeta koji bi bio utemeljen na kontekstualiziranoj artikulaciji izvorne predaje, a ne na konzervativnom “bosanskom islamu”, koji je samo drugo ime za skoro vojnički strogo organiziranje obreda, na kruto discipliniranje prema paroli “otežavajte, a ne olakšavajte”. Mahalski su džemati jaki bastioni tradicionalnog “bosanskog islama”, gdje se klanjačima osmorekatne teravije kriju cipele i prate se kao u „Big Brotheru“ uz pokoju anatemu.</p>
<p>Dva osviješćena mlada Bošnjaka ustaju poslije sabahske dove, odlaze na ulicu da zapale i malo se ispričaju, ko zna, možda teme budu i vjerske, a potom će se bezbrižno vratiti na bajram-namaz. I dok s ćursa efendija ponavlja kur’ansku usporedbu dunjaluka s igrom i zabavom, pokraj mene plavokosi momak igra igrice na mobitelu, a, kada mu jedan postariji džematlija pokaže prstom na efendiju, momak mu kulerski namiguje: “Ne smeta on meni.” Ima i onih koji bi sabah rado klanjali kući pa poslije lagane kahvice smireno došli na bajram-namaz, ali se radije odluče da slušaju vaz u džamiji, nego ženin ili majkin kod kuće.</p>
<p>Nekoliko posljednjih godina klanjao sam bajram-namaze kao imam u jednom povratničkom džematu. Budući da su ljudi uglavnom dolazili iz Sarajeva kroz mrke prašume naših planina i zarasle puteve na kojim bi i mazge noge lomile, bilo je nemoguće organizirati sabah. Ljudi nikako nisu mogli stići i u džamiji smo klanjali samo bajram-namaz. Prije namaza bi samo proučili “Jā‑sīn” pred duše merhuma. Kakva milina! Kakva nepodnošljiva lahkoća vjerovanja!</p>
<p>A, tamo gdje se sabah klanja pa se odslušaju dva vaza, lokalna poduka i zvanična hutba, tu će cijeli dan biti – pomračenje u podne. Povampireni, bunovni, slomljeni. Nakon dugog, vrelog ramazana, onih četrdeset i pet minuta stoje kao potonje kardinalno iskušavanje, kao posljednja prepreka na putu ka aktiviranju beskrajnih ramazanskih bonusa.</p>
<p>Pogledavam kroz prozor na džamijsko mezarje i opet mi naumpada Koestler. Duh je jak, ali je tijelo slabo. U jeku saslušavanja u Rubašovljevoj svijesti izroni natpis što ga je jednom pročitao na vratima groblja u Errencisu, gdje su ležali St. Just, Roberspierre i njihovi drugovi odrubljenih glava. “Sastojao se od jedne jedine riječi: dormir – spavati.” Za zatvorenika izmučenog jakim reflektorima, što su ga danonoćno lišavali i najkraćeg spavanja, i smrt će poprimiti toplo, zavodljivo tjelesno značenje – značenje sna, a izgubiti svaki metafizički značaj.</p>
<p>Efendija uzbuđeno govori: “Kako je divno vidjeti vas ovoliko. Kamo sreće da je džamija ovako puna svaki dan.“ Momak što igra igrice poluglasno zapaža: “Pa nije, kralju, svaki dan Bajram.”</p>
<p>Sren Kierkegaard u “Ili-ili” navodi ovu anegdotu. Probudi se mučenik u paklu i sav raspržen i iskuhan upita Vraga do sebe: “Oprostite, koliko je sati?” Vrag mu rezignirano odgovara: “Vječnost.” A da me je neko pola sata pred bajram-namaz, na vrhuncu predbajramske poduke, upitao koliko je još do Bajrama, odgovorio bih: “Ima danas i džuma, brate.”</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Bajram u ratu: Da ponovo budem žena, a ne hrabra SarajkaSljedeći članak
ABDULAH SIDRAN: KAD SMO JEDNI KOD DRUGIH I DOMAĆINI I GOSTI
