Trinaest kilometara od Bužima, na regionalnom putu prema Velikoj Kladuši, nalazi se Zborište. S obzirom na to da je ova mjesna zajednica još početkom agresije napadana u više navrata s teritorija tzv. SAO Krajine, stanovništvo je sa sumnjom i oprezom gledalo na Abdića i njegove ideje. Znali su da podrška ovom otpadniku neminovno vodi savezu sa srpskim snagama, odnosno pristanku na život pod njihovom čizmom. Nisu mogli zaboraviti prolivenu krv svojih saboraca koji su pali boreći se upravo protiv agresora i zločinaca koji su kidisali na njihovu zemlju

Trinaest kilometara od Bužima, na regionalnom putu prema Velikoj Kladuši, nalazi se Zborište. Naselje s oko 550 domaćinstava u kojima obitava oko 1.500 stanovnika. Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu ovdje je živjelo mnogo više ljudi. Tamošnja su sela i zaseoci poznati po lijepim i plodnim poljima, šumama i brojnim izvorištima pitke vode. Na potocima i rječicama, koje presijecaju polja i doline, nalaze se vodenice. Većina ih još uvijek melje. Stanovništvo se uglavnom bavi poljoprivredom Kažu mještani da je šteta ne iskoristiti ono što Bog da, jer od ovako kvalitetne i plodne zemlje, uz malo truda i brige, može se veoma lijepo živjeti. Zborište je skoro stopostotna bošnjačka sredina, a većinu stanovništva čine doseljenici iz okolnih mjesta, koji su nakon Drugog svjetskog rata doseljavali ovdje kupujući zemlju od Srba koji su se masovno iseljavali u Vojvodinu, gdje ih je čekao puno lagodniji život i veći komfor. Bošnjaci su se ovdje skrasili i veoma lijepo živjeli u slozi i međusobnom prijateljstvu.

Njihovu slogu i prijateljstvo nije prekinuo čak ni srpski agresor i teška nevolja koja se sručila na njih. Slično je bilo i u ostalim naseljenim mjestima širom “ljute” Krajine, a onda je iz tamnog brloga progovorio kladuški kralj kokoški i kunića, najveći izdajnik bošnjačkog naroda Fikret Abdić. Govorio je preko svojih agitatora kako može zaustaviti rat, prekinuti ubijanja, nahraniti gladne… Treba samo potpisati nekakav papir, a onda će cijeli sjeverozapadni dio BiH postati nekakva autonomija koja će biti mala Švicarska. Hiljade nevino ubijenih, stotine raznoraznih logora, hiljade izbjeglica, porušene gradove i sela i silovane Bošnjakinje Abdić nije ni spominjao. Oni koji su na svojoj koži osjetili ili očima vidjeli surovost srpskog agresora znali su da je takva priča obična demagogija, a Fikretova ideja izdaja države i naroda.

Onaj drugi, doduše malobrojniji dio stanovništva skoncentriran u velikokladuškoj i dijelovima općine Cazin zdušno je podržao stavove kladuškog farmera. Oni nisu znali kako izgleda kad granata padne nasred ulice i raznese nekoliko ljudi, nisu znali onaj osjećaj kad si gladan na prvoj liniji, a onda ti ispaljen kuršum frljukne kraj glave i tako te prestraši da zaboraviš na glad. Oni su bezbrižno sjedili u Kladuši, švercali sa Srbima i bogatili se na nevolji svojih sunarodnjaka iz drugih općina kojima su prodavali osnovne potrepštine zarađujući višestruko. Bilo je i hvale vrijednih Kladuščana, ali oni su činili manji dio. I tako je počelo. Mic po mic, opali puška i pade mrtva glava. Uzavri krajiška krv. Probudi se onaj njihov inat, huja i ratnička narav koju su naslijedili od svojih predaka, onih što su stoljećima prkosili i nanosili bol neprijateljima na krajnjim granicama naše Bosne. Vlastodršci u Sarajevu nisu vidjeli da je u Krajini stanje iz dana u dan bivalo sve gore. Ubrzo je prijatelj pucao na bivšeg prijatelja, rođak na rođaka, brat na brata. Veliki broj naselja, kolektiva i porodica podijelio se na “didove i babine”. Tako se podijelilo i Zborište.

S obzirom na to da je ova mjesna zajednica još početkom agresije napadana u više navrata s teritorija tzv. SAO Krajine, stanovništvo je sa sumnjom i oprezom gledalo na Abdića i njegove ideje. Znali su da podrška ovom otpadniku neminovno vodi savezu sa srpskim snagama, odnosno pristanku na život pod njihovom čizmom. Nisu mogli zaboraviti prolivenu krv svojih saboraca koji su pali boreći se upravo protiv agresora i zločinaca koji su kidisali na njihovu zemlju. Nisu mogli zaboraviti prizor iskasapljenih tijela svojih komšija, braće Izeta i Rasima Mujagića, koje su četnici zarobili i umorili strašnom i okrutnom smrću. Većina mještana stala je na stranu cjelovite BiH i 5. korpusa. Svoju privrženost ideji slobodne i nedjeljive BiH potvrdili su s više od osamdeset svojih šehida palih u Armiji Republike BiH. Stanovništvo Zborišta ostalo je odano do kraja. Takvi su i danas, najvećim dijelom patriote čija je mjesna zajednica jedina u općini Velika Kladuša u kojoj presuđeni ratni zločinac i njegovi izdajnici nemaju ozbiljnije uporište. Oni koji su stali u redove Abdićeve paravojske i pucali na svoje sugrađane nisu imali hrabrosti da se nakon rata vrate i pogledaju bivšim komšijama u oči. Većim dijelom pobjegli su van države i raselili se širom svijeta, ponajviše u Ameriku. Tako, neka se zna, glasovi koje dobije bivši uzgajivač koka, ćurki i kunića u ovoj mjesnoj zajednici uglavnom dolaze od onih “s druge strane državne granice”.

Danas patriote iz Zborišta ponovo žive u slozi i povjerenju. Spaja ih ljubav prema domovini i sjećanje na dane borbe i ponosa. Ove godine, u subotu 26. maja, na 23. godišnjicu, prisjetili su se svoje hrabre borbe u bitki na Grljevcu, brdu iznad sela, koja se odigrala na taj dan 1995. godine. Pridružili su im se i saborci iz Bužima. Grljevac je sinonim otpora tokom cijelog rata, mjesto gdje su pale prve bošnjačke žrtve i mjesto pogibije više od 40 boraca Armije RBiH. U znak sjećanja na ovaj događaj organizirali su i pješački marš dug oko šest kilometara, od mjesne džamije pa do mjesta bitke. Na poprištu bitke održan je čas historije i otkrivena spomen-ploča na mjestu pogibije braće Izeta i Rasima Mujagića. Druženje veterana bitke na Grljevcu i patriota nastavljeno je ispred područne osnovne škole u Zborištu. Stotinjak učesnika kroz razgovore evociralo je sjećanje na veliku bitku u kojoj su borci Armije RBiH, po ko zna koji put, uz veliku hrabrost i minimalne gubitke porazili višestruko jačeg neprijatelja.

“Ujutro 26. maja 1995. godine, oko 4:15, iz pravca Žirovca (Hrvatska) i Bosanske Bojne napalo nas je oko 1.500 pripadnika Abdićeve Narodne odbrane i oko 500 četnika iz Vojske Republike Srpske. Većinom su bili Novljani. Dio jedinice povukao se s lijevog dijela Grljevca u selo, tako da smo ostali u okruženju. Bilo nas je dvadeset i jedan borac. Imali smo municije i žestoko smo se opirali. Nas su napadali periodično”, priča za Stav Ferid Čaušević, ratni komandir 3. čete 2. bataljona 506. oslobodilačke brigade iz Velike Kladuše.

“Oko 13 sati došla nam je pomoć iz Bužima. Bila je to jedinica ‘Žuti mravi’, kojima je komandovao Sedo Šekić. Oni su probili njihovu liniju i došli nam sleđa. Tad nam je laknulo. Izvršili smo popunu municijom koja je bila pri kraju i počeli da vraćamo izgubljene položaje. Oko 17 sati vratili smo prvu čuku i krenuli dalje. Četnici su bježali i u bjekstvu postavljali mine i bombe iznenađenja. Tako, naprimjer, podigneš kramp ili nešto drugo i aktiviraš minu ili bombu. Ja sam tako ostao bez noge. Imali smo dva poginula i jednog ranjenog borca. Kada je pala granata među dvojicu boraca, jedan je odmah poginuo, a drugi je teško ranjen prebačen u bolnicu u Bihać, gdje je kasnije podlegao. Bužimljani su imali jednog mrtvog i jednog ranjenog.”

Hrabrost i složnost boraca Armije RBiH porazila je i nagnala u bijeg višestruko jačeg neprijatelja. Bježali su četnici i autonomaši, a tjerali su ih njihovi bivši prijatelji, rođaci i komšije. Za dobrobit svoje države i naroda, pucali su na svoje najbliže. I zar je onda pošteno sve građane Velike Kladuše trpati u isti koš i nazivati izdajnicima? Je li pošteno za Kladuščane čija su dva ili tri sina poginula kao borci Armije reći da nisu prave patriote i sumnjati u njihovu lojalnost? Najmanja sumnja bila bi velika uvreda za ove ljude, posebno one poput Rasima Keserovića, čija su tri brata pala kao šehidi u Armiji BiH.

“Bio sam pripadnik 505. bužimske. Moja braća su bili pripadnici 506. oslobodilačke brigade iz Velike Kladuše. Poginula su sva trojica. Sead i Senad bili su blizanci. Samir je bio najmlađi. Samir i Sead su poginuli zajedno istog dana od jedne granate na Velića Glavici. Tad je na Glavici poginulo sedam pripadnika 505. bužimske. Bio sam učesnik te akcije i znam da je tad vladala velika žalost za poginulim. Moj brat Sead, stariji blizanac, poginuo je ranije na Grljevcu”, priča nam Rasim Keserović.

“Sjećam se kad me pozvao rahmetli komandant Izet Nanić. Rekao mi je: ‘Poginuo ti je jedan brat koji je imao alpinke na nogama!’ Kad mi je to rekao, meni su se noge oduzele. Prebačen sam kući, a onda sam čuo da mi je poginuo i drugi brat. Bili su zajedno s izviđačima 506. Nakon mjesec dana, dva dana prije okršaja na Kumarici, po zadatku komandanta Nanića, bio sam na Pržinama, da sa svojom jedinicom spriječim prodor autonomaških i četničkih jedinica. Bila je mrkla noć, ne znaš ko je ko. Tako smo naletjeli na njihove i zarobili su mene i još dvojicu. Korektno su s nama postupali. Zagrlili su nas i proveli tako kroz srpske linije. ‘Šta im je?’, pitali su. ‘Napili su se!’, odgovoriše. Tako nas provedoše do prokoške škole. Tu je bio Legija (Milorad Ulemek). Ispitivao me je i pitao bi li išao da se borim u kakvu drugu vojsku. Glava mi je visila o koncu i mislio sam da se neću živ izvući. Bilo mi je svejedno, pa, eto, kad mi više nema života, rekao sam: ‘Išao bih da se borim samo u Armiji BiH!’

Odatle smo preko Gline i Siska prebačeni za Kladušu, za Caprag. Tu smo bili pet dana na ispitivanju. Sa mnom je bio Mehmed Tralješić zvani Baćo i Ibro Mujagić. Tukli su nas. Posebno je bio bijen taj Tralješić od jednog komšije. Da izviniš, čovjek je napiš'o pune čizme koliko ga je ovaj tukao. Trista palica je po glavi dobio. Dok smo tu bili, došao je jednom Legija i nas izveo napolje. Bilo je tu oko 300 postrojenih vojnika. Rekao je da bi dao sve njih za nas trojicu. ‘Ovi momci znaju za šta se bore!’, rekao je. Iz Capraga smo prebačeni u logor ‘Valionica’ u Drmaljevu kod Kladuše. Tu smo proveli još 70 dana. Radili smo svaki dan. Fikretova policija nas je odvodila svako drugi dan na ispitivanje i tukla nas. Bili smo gladni. Dobivali smo kriškicu kruha i čašu graška na 24 sata. Bilo je slučajeva da, kad dobiju ‘po guzici’ od 505., dođu u zatvor i pitaju ko je iz 505. i onda ga tuku. Kad fasuju od 506., pitaju ko je bio u 506. Al’ mi smo to skontali, pa kad pitaju ko je bio u toj i toj brigadi, mi kažemo da nismo, da smo bili u nekoj drugoj jedinici. I tako smo trpili u zatvoru sve do pada ‘Druge autonomije’. Kad su naši ulazili u Kladušu, mi smo se sami oslobodili. Čuvari su bježali, a mi smo razvalili kapije i domogli se naoružanja. Tada se nismo više ničeg bojali”, sjeća se Rasim Keserović, bivši logoraš i brat trojice šehida.

Rasimov otac i majka nisu više među živima. Nedugo po okončanju rata, napustili su ovaj svijet, tiho, kako su i živjeli. Tuga ih ubila. Tuga za voljenim. Za sinovima žale i mještani Zborišta, čiji su najbliži pali na suprotnoj strani. Svjesni su da su njihovi voljeni izginuli služeći neprijatelju u borbi protiv vlastitog naroda. Tuguju obično sami i ne povjeravaju se dojučerašnjim komšijama, s kojima skoro da i nemaju šta zajedničko. Zajednička je ostala samo bol i tuga za poginulim sinovima.