Ometena sudbina, Tamim Ansary, Centar za napredne studije, Sarajevo, 2020. godine, 472 stranice

U izdanju Centra za napredne studije u Sarajevu nedavno je publicirana knjiga Ometena sudbina Tamima Ansaryja. Ukratko, riječ je o kratkom prikazu historije svijeta iz muslimanske perspektive. Međutim, u ovoj je knjizi ponuđena i kritika monoperspektivnih razumijevanja historijskih procesa, ideologizacija prošlosti i njeno mitomanijsko razumijevanje kao trajne sadašnjosti. Istovremeno, esejist i kolumnist Tamim Ansary napisao je jednu od najboljih knjiga na temu odnosa islamskog i zapadnog svijeta, ukazujući na mjesta njihova susreta kao čvorišne hronotope sveukupne svjetske civilizacije. Briljantan stil i umijeće pripovijedanja, kakvo je moguće sresti samo kod istinskih književnih bardova, učinili su ovu knjigu štivom koje se čita bez daha.

Piše: Hamza RIDŽAL

Ubistvo četvrtog pravovjernog halife hazreti Alije označilo je kraj prvog doba islamske historije. Prvu četvericu vođa poslije Muhammeda muslimanski historičari nazvat će “pravedno vođenim halifama”. “Nisu ni u njihovo vrijeme baš tekli med i mlijeko, međutim, kada ih nazivaju pravedno vođenim halifama, muslimanski historičari i ne ukazuju na takvo savršenstvo nego kažu da je razvoj zajednice od vremena Hidžre do ubistva Alije bio jedna religijska drama. Da, bilo je krvoprolića i jada, međutim, metež nije potjecao od toga što su se beznačajni ljudi takmičili za vlast i novac ili da zadovolje ego. Četverica halifa i Muhammedovi bliski drugovi, koji su činili jezgro ummeta, u ovom periodu istinski su nastojali da objava djeluje”, piše Ansary, ističući da je nakon preseljenja hazreti Alije hilafet postao tek jedna u nizu svjetskih imperija.

S Muavijinim dolaskom na vlast završeno je doba islamske parlamentarne demokratije, u kojem su ugledni građani birali vođu, a počelo je doba dinastije i nasljeđivanja vlasti. Međutim, kada je Muavijin sin Jezid zasjeo na prijestolje, što je bio prvi slučaj nasljeđivanja vlasti u muslimanskoj historiji, znao je da to ne može proći bez otpora. “Jezid je, stoga, pomno pratio ko bi mogao osporiti njegovu vlast, a posebno Alijine srodnike i potomke. Hasan je do tada već bio umro, međutim, njegov brat Husejn još je bio živ i, da bi se osigurao, vladar je odlučio da ovog čovjeka ubiju na sljedećem njegovom hodočašću u Mekku. Husejn je znao da ga pristalice njegova oca smatraju pravim halifom; znao je da fanatični muslimani traže od njega da održava na životu duhovnu revoluciju; međutim, nijedan čovjek ne bi mogao nositi tako težak teret na svojim plećima. Husejn se, sve ove godine, držao dalje od politike i živio mirnim životom, u molitvi i kontemplaciji, razmišljajući o misiji svog djeda. (…) Nije imao vojske niti vojnog iskustva. Jezid je imao mrežu špijuna, sredstva i vojsku. Bez obzira na to, 60/680, Husejn je obznanio da će izazvati Jezida i izašao iz Medine sa snagama od sedamdeset i dva čovjeka”, piše Ansary.

Naravno, pretjerano je to nazivati “snagama”. Među tih sedamdeset i dvoje ljudi, podsjeća autor, bili su Husejnova žena, djeca i neki drhturavi starci. Samo šačica ove družbe bili su muškarci za borbu. “Šta li je taj čovjek mislio? Da li je zaista vjerovao da može zbaciti emevijskog monarha s ovom grupicom? Da li je mislio da će, ako samo krene u marš, potpaliti oganj bune i nadahnuti plemena da mu se pridruže? Vjerovatno nije. Ako sin Alije i Fatime, unuk samog Poslanika, ne ustane protiv tiranije, ko će? Kako ga opisuju u tradicionalnim pričama i prikazima, dakle, Husejn je bio odlučan da dâ primjer vlastitim životom: od samog početka smatrao je da kreće na hodočašće s obrednim značajem”, ističe Ansary.

Kada je Jezid čuo da je Poslanikov mlađi unuk krenuo, poslao je vojsku da ga satre. Husejn nije predstavljao nikakvu opasnost po carstvo, međutim, Jezid je htio da ga takvom silom slomi kao upozorenje drugim pobunjenicima, onima koji bi možda došli u iskušenje da igraju na kartu “Bog je mene odabrao”. Vojska koju je poslao bila je toliko brojčano nadmoćnija od Husejnove male grupe da nije bilo nikakve borbe. Legende taj broj smještaju negdje između 400 i 40.000.

Kolika god da je bila, ova vladarska vojska sustigla je Husejna u pustinji južno od Kerbele, grada u blizini južne granice Iraka. “Ako danas bacite pogled na vremensku prognozu iz tog dijela svijeta nekog ljetnog dana, vidjet ćete da se temperature znaju popeti i više od 45° C. Baš takvog jednog sparnog dana vladarska vojska uhvatila je Husejnovu malu četu u zamku, na mjestu odakle se mogao osjetiti miris Eufrata, ali opet daleko od rijeke. (…) Jedan po jedan, ratnici iz Husejnove družine odlazili su da se bore protiv Jezidove vojske. Padali su jedan po jedan. Žene, djeca i starci, u međuvremenu, umirali su od žeđi. Kada je posljednji iz grupe poginuo, nahrupio je pobjednički zapovjednik, odsjekao Husejnovu glavu i poslao je vladaru s likujućom porukom”, navodi Ansary.

Jezid je, bez sumnje, vjerovao da je riješio problem. Bio je siguran da Alijini potomci više nikada neće praviti probleme. Međutim, potpuno je pogriješio. Slomivši Husejna na Kerbeli, Jezid je zapalio iskru koju će biti nemoguće ugasiti. “Strastvene pristalice Alijine borbe sada su postale stepski oganj zvani šiizam. Šta je šiizam? Često ćete čuti da odgovor svode na samo još jednu zavadu oko dinastijskog naslijeđa, kakva je bila borba za englesku krunu između Stjepana Bloiškog i Matilde. Ali, da je stvarno bio takav slučaj, pokret bi se ugasio nakon što je Alija umro. Ko danas sebe naziva matildistom ili stjepanistom? Koga danas i briga ko je od ovoga dvoga imao legitimno pravo na engleski prijesto? Alija je, međutim, stjecao nove sljedbenike nakon smrti. Skupine njegovih šiija nastavile su rasti. Ljudi koji nisu bili ni rođeni kada je Alija ubijen prihvatali su njegovu borbu i oblikovali svoj identitet oko uvjerenja da je trebalo da on bude prvi halifa. Kako je to moguće? Odgovor, naravno, jeste da spor oko hilafeta nije puka dinastijska borba. U taj spor ugrađena su ključna religijska pitanja, zato što izbor ne podrazumijeva samo ko, nego i zašto neko treba biti vođa. Alijine pristalice vidjele su u njemu nešto više nego što su vidjele u drugim pretendentima na hilafet: od Boga datu duhovnu vrlinu, zbog koje je on bio više od običnog smrtnika, vrlinu koju su vidjeli i u Muhammedu”, piše Ansary.

Uspon Emevija možda je označio kraj početka islama kao religijskog događaja, ali je pokrenuo razvoj islama kao civilizacijske i političke imperije. Uprkos tiraniji i zlodjelima – ubistvo hazreti Husejna nikada im neće biti oprošteno, kako od šiija, tako ni od sunija – Emevije su ostavile važan trag u ukupnoj muslimanskoj povijesti. “U analima konvencionalne zapadne historije Emevije su obilježile početak muslimanske veličanstvenosti. Oni su postavili islam na mapu svijeta, tako što su započeli jedno zlatno doba koje je potrajalo i nakon što su sami pali. Kakve god da je nedostatke imao, Muavija je posjedovao izuzetne političke vještine. Upravo zbog tih kvaliteta, uspio je poraziti izmučenog Aliju, postao uspješan monarh, a njegova vladavina institucionalizirana praksa i procedura koja je održavala cjelinu islamskog carstva stoljećima”, objašnjava Ansary.

Autor kao najveći emevijski doprinos rađanju islamske civilizacije vidi u institucionaliziranju vakufa. “Iako su bili tako žestoki svjetovnjaci, Emevije su njegovale religijske institucije islama. Podržavali su učenjake i religijske mislioce, gradili džamije i provodili zakone, omogućujući da islamski način života procvjeta. Pod vlašću Emevija muslimanski svijet nije prožimala samo ta arapski nadahnuta trgovačka energija, nego i islamom nadahnuti društveni ideali. Skorojevićka vlastela obilno je darovala filantropske religijske zadužbine, koje se nazivaju vakufima. Na to ih je nagonio društveni pritisak, ali i vjerska motivacija: svako je želio poštovanje od svog društva, a bogataš je takvo poštovanje mogao steći osnivanjem vakufa. U teoriji, osnivač ne može ugasiti svoj vakuf. Kada se vakuf osnuje, samostalni je posjed i ima autonomni status. Smatrajte to nekom muslimanskom verzijom neprofitne korporacije, osnovane u dobrotvorne svrhe. Po muslimanskom pravu, vakufi se ne mogu oporezovati. Oni dobijaju novac od donatora i raspodjeljuju ga siromašnima, grade i vode džamije, škole, bolnice i sirotišta, i, općenito, stvaraju uvjete za nastanak viših klasa, omogućavajući im da izraze svoje vjerske i milosrdne porive i da budu zadovoljni sobom, čak i kada plivaju u bogatstvu”, objašnjava Ansary. (Nastavlja se)