“Kada sam stigao u Čehoslovačku, najprije sam se upoznao sa studentima iz Sirije. Prišao sam i nazvao im selam. Pitao sam ima li u Brnu neka džamija, oni su rekli da nema. Rekao sam da sam ja imam iz Bosne, da sam tu došao organizirati džemat. Nakon dvije sedmice ispijanja kahvi i upoznavanja, klanjali smo prvu džumu u studentskom centru. Bilo nas je dvadesetak”

Piše: Hamza RIDŽAL

Nakon dva desetljeća u kojima je Medžlis IZ Žepče uspješno predvodio Izet ef. Efendić, u ovaj, po svemu jedan od organiziranijih i boljih medžlisa u Bosni i Hercegovini, došao je Džafer ef. Gračić. Rođen 1966. godine u Starini, kao osmo dijete u svojoj porodici, Džafer-efendija od malih nogu iskazivao je posebno zanimanje za vjeru. To ga je odvelo u Gazi Husrev-begovu medresu, tada jedinu srednjoškolsku instituciju u našoj zemlji koja je omogućavala proširivanje spoznajnih horizonata u oblasti islamskih nauka. Nakon završene medrese, 1985. godine upisuje Islamski teološki fakultet u Sarajevu, a odmah zatim odlazi na obavezno služenje vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Nakon odsluženja vojnog roka, vraća se studijama koje uspješno privodi kraju početkom 1991. godine.

I kao student je mnogo putovao. Jedan ramazan proveo je na praksi u Stuttgartu, u tada novoosnovanom bošnjačkom džematu, a na završnoj godini studija ramazan je proveo u džematu u Rotterdamu. “Tada smo, ustvari, osnovali prvi džemat tadašnjih jugoslavenskih muslimana u Holandiji. Počeli smo klanjati u jednom prostoru koji su nam ustupila naša braća Turci. Muslimanska zajednica u Rotterdamu je i tada bila značajna. Družili smo se s Turcima, Egipćanima, Tunižanima, Indonežanima… Trenutni gradonačelnik ovog grada Ahmed Aboutaleb sin je roterdamskog imama”, kazuje Džafer.

NA PUTU KA ČEHOSLOVAČKOJ

U tom vremenu paradigmatskih promjena na globalnom nivou, “Rabita” je zajedno s Islamskom zajednicom Jugoslavije formirala Asocijaciju muslimana za Jugoistočnu Evropu, u koju su bile uključene Bugarska, Rumunija, Mađarska, Čehoslovačka i Poljska. “U Gazi Husrev-begovoj medresi tada je formirano odjeljenje od djece koja su dolazila iz ovih zemalja. Cilj Asocijacije bio je oživljavanje islamskih zajednica koje su postojale prije Drugog svjetskog rata. Predsjednik te Asocijacije bio je tadašnji reisul-ulema naše Islamske zajednice, a njen izvršni direktor i glavni operativac bio je direktor kancelarije ‘Rabite’ za Istočnu Evropu dr. Fatih Ali Hassanein”, prisjeća se Džafer-efendija.

Uskoro nakon što je diplomirao, ove informacije, koje mu do tada nisu posebno značile, promijenile su njegov život. “Nazvao me Muharem-efendija Omerdić i pitao bi li ja išao da budem imam u Čehoslovačkoj. Na to sam se samo nasmijao. Kao student sam išao u Poljsku preko Čehoslovačke. Jedino što sam znao o ovoj zemlji jeste da se u njoj mogla jeftino kupiti oprema za kampiranje. Znao sam još i za Jana Palacha, koji se 1968. godine spalio pred Narodnim muzejom u Pragu. Sudbina je htjela da ja s tog istog mjesta 1993. godine držim govor u okviru jedne akcije za mir u Bosni i Hercegovini”, priča Džafer-efendija.

Avanturistički duh nije mu dao mira te je prihvatio ponudu. “Bio je kraj 1991. godine. Miris rata već se osjećao. U Sloveniji se ratovalo, u Hrvatskoj dobrano pucalo. Nekako smo svi mislili da će to brzo proći. Mada, kao studenti smo išli 1989. godine na ekskurziju u Iran, kao prvi stranci, osim diplomatskog kora, koji su posjetili ovu zemlju nakon Prvog zaljevskog rata između Iraka i Irana. Iranci su nam tada govorili da će biti rata, ali mi to nismo ozbiljno shvatali. Poput pacijenta koji ne želi prihvatiti tešku dijagnozu”, kaže efendija Gračić. Ne sluteći da će doći do tako krvavog rata, ostavio je porodicu, sjeo u autobus i zaputio se u Beč kod Fatiha Hassaneina.

KUD, ŠTA, KAKO

Hassanein mu je kazao da je njegov zadatak oživljavanje vjerske zajednice i vjerske institucije u Čehoslovačkoj. “Izvadio je kartu Čehoslovačke i rekao: ‘Evo, izaberi grad u kojem ćeš stolovati.’ Prag i Bratislava bili su naravno primamljivi, ali sam izabrao Brno, u sredini, možda i zbog blizine Beča. Hassanein mi je rekao da tu ima studenata Arapa, čak i muslimana konvertita. Dao mi je 500 dolara i rekao: ‘Hajde, sa srećom. Ti si naš Mus’ab ibn Umjer’, ukazujući na znamenitog ashaba kojeg je Božiji Poslanik slao u udaljene gradove da tamošnje stanovništvo poučava islamu. Time je želio skrenuti pažnju na značaj moje misije. Ja sam se doista tako osjećao, kao Mus’ab ibn Umjer”, priča Džafer-efendija.

Sjeo je u autobus i zaputio se prema gradu u kojem nikad nije bio, nikoga nije znao, u kojem mu se niko nije nadao. “Tek kad sam stigao u Brno, malo me uhvatio strah. Ogroman je to grad, površinom veći od Sarajeva. Kud? Šta? Kako? Ne znam ni riječi njihovog jezika. Srećom, znao sam dobro arapski i dobro sam znao engleski jezik, ali sam se pitao ko ovdje govori ove jezike… Našao sam neki hotel u kojem je radila gospođa koja me posavjetovala da novac ne mijenjam u banci nego ‘na crno’. Razlika je bila strahovito velika. Za 100 dolara moglo se u banci dobiti 1.200 čehoslovačkih kruna, a ‘na crno’ se za isti iznos dobijalo 3.600. Mjesečna plaća srednjoškolskog profesora u to vrijeme iznosila je 1.200 kruna”, navodi Džafer, prisjećajući se da mu je gospođa s hotelske recepcije uskoro našla i stan čije je iznajmljivanje plaćao višestruko manje nego hotelsku sobu. “Već sutradan mi je našla stan. Kupio sam neke namirnice, popio kahvu, sjeo i zapitao se: Šta sad? Valja mi raditi. Shvatio sam da mi prva ciljna grupa moraju biti studenti arapskog porijekla, iz dva razloga: jer su muslimani i jer su vidljivi, lahko ih je uočiti. Na trafici sam kupio kartu grada i pješke došao do centra, do Trga slobode, oko kojeg je bilo mnogo restorana i kafana. Vidio sam da tu imao veoma mnogo Arapa. Kasnije ću saznati da je Čehoslovačka imala izrazito dobre odnose s arapskim basističkim režimima, kao što su bili Irak, Sirija i Južni Jemen. Bilo je tu i nešto studenata iz Egipta i Libije”, prisjeća se Džafer.

ČEŠKI KONVERTIT I MIHRAB U NJEGOVOM STANU

Ti su se studenti i ženili, tako da su u Čehoslovačkoj u međuvremenu nastale cijele kolonije muslimana koji nisu ni na koji način bili organizirani. “Moja prva komunikacija je bila sa studentima iz Sirije. Prišao sam i nazvao im selam. Pitao sam ima li u Brnu neka džamija, oni su rekli da nema. Rekao sam da sam ja imam iz Bosne, da sam tu došao organizirati džemat. Nakon dvije sedmice ispijanja kahvi i upoznavanja, klanjali smo prvu džumu u studentskom centru. Bilo nas je dvadesetak. Odmah smo registrirali organizaciju i tako osnovali islamsku zajednicu. Osim mafije, drugih Bošnjaka u Čehoslovačkoj tada nije bilo”, kroz smijeh se prisjeća Džafer-efendija, ističući da je radio najviše s Arapima.

“Kasnije sam došao u kontakt s Česima, s Mohamedom Alijem Šilhavýjem, koji već bi prilično star. On je živio u gradu Trebić. U svom stanu imao je sobu koju je opremio kao mesdžid. U njoj je čak bio i pravi mihrab, poput onih u džamijama”, kazuje Džafer-efendija opisujući čežnju ovog muslimana za džematom i džamijom kojih nije bilo u njegovoj blizini. “Često je dolazio u Bosnu. Pričao mi je kako se družio s čuvenim hafizom Kamil-efendijom Silajdžićem. Imao je takvime i glasnike na bosanskom jeziku. Pomogao mi je da našu organizaciju vežem za muslimansku organizaciju koja je postojala prije Drugog svjetskog rata, a koja se zvala ‘Muslimanska vjerska općina’. Time smo isticali da muslimani u ovoj zemlji imaju svoj korijen. ‘Muslimansku vjersku općinu’ utemeljio je u Pragu Čeh Abdullah Brikcius, novinar čiji životni put podsjeća na onaj Muhammeda Asada. On je primio islam na Istoku, vratio se u svoju rodnu domovinu i tu nastavio širiti poruku islama. Nevjerovatne su to sudbine”, zapaža Džafer‑efendija.

Istražujući o islamu u Čehoslovačkoj, efendija Gračić našao je da su i tada, tridesetih godina prošlog stoljeća, naši studenti iz Bosne sarađivali s Brikciusom. “Šilhavý kojeg sam upoznao u njegovom stanu u Trebiću bio je direktni učenik Brikciusa”, kazuje efendija Gračić, ističući da je zanimanje za vjerski život raslo iz dana u dan, te da su uskoro otvorili preko studentskih domova novi džemat u Bratislavi, a nedugo zatim i u Pragu, Plzeňu, Olomoucu i drugim mjestima širom Čehoslovačke. Međutim, već u aprilu 1992. godine počela je Agresija na Bosnu i Hercegovinu, što ga je probudilo iz misionarskog sna koji je živio.

FORMIRANJE BOSANSKE ŠKOLE

“Pomislio sam: kakvo misionarstvo, kakva Čehoslovačka, valja se vratiti i pomoći svoj narod i domovinu. Međutim, iz Rijaseta su mi naredili da moram ostati i biti u stalnoj vezi sa Zagrebom, s tadašnjim muftijom Omerbašićem i imamom Zagrebačke džamije koji će kasnije postati reisul-ulema Mustafa-efendijom Cerićem. Rekli su mi da obavezno ostanem, da ću dobijati zadatke i obaveze. Imao sam vizu na ime misionarske djelatnosti u čijem je opisu pisalo da sam ‘muslimanski svećenik’. Uskoro se ispostavilo da je moj ostanak mnogo značio. Nakon što je Zapad zatvorio granice, u Čehoslovačku je preko Mađarske ušlo mnoštvo izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. U jednom momentu bilo je tu više od 20.000 naših izbjeglica”, prisjeća se Džafer‑efendija.

“Pokušavao sam na sve moguće načine doći do tih naših ljudi. Imao sam samo jednu torbicu i Allaha dragog kao pomagača. Do tada sam već imao dobre kontakte s nekim arapskim biznismenima koji su mi u tom periodu zaista bili na raspolaganju. Bilo je i nešto Albanaca i jedan manji dio naših ljudi sumnjivog kapitala… Ipak, i oni su se stavili na raspolaganje. Nesebično su pomagali izbjeglicama. Tada smo na groblju u Brnu kupili parcelu koju smo uvakufili kako bi se tu mogli kopati muslimani. Posebno sam ponosan što smo formirali bosanske škole. Skupili smo učitelje i učiteljice među izbjeglicama, oformili odjeljenja za osnovnu školu, čak smo imali i jedno odjeljenje gimnazije. Organizirali smo akcije humanitarne pomoći za Bosnu. Jedan kamiončić pomoći koji je bio bogat sanitetskim materijalom i injekcijama protiv tetanusa preko zagrebačkog ‘Merhameta’ završio je kod narodnog heroja rahmetli Hajrudina Mešića na teočanskom ratištu. To mi je mnogo značilo”, prisjeća se Džafer, ističući da mi tada nismo imali ni ambasadora, ni konzularnog predstavnika, ni kulturnog atašea – ništa.

“Na mene je pao sav teret i sve sam akcije organizirao s ljubavlju i predanošću. U tom sam vremenu bio i ambasador, i humanitarac, i hodža – sve što je trebalo biti. Uz sve te izazove, želio bih naglasiti da je to vrijeme bilo i vrijeme entuzijazma, kada ništa nije bilo teško, kad nas je nešto nosilo. Bezobrazno bi bilo i pomisliti tada da li će sve što činimo biti plaćeno. O tome se uopće nije mislilo”, zaključuje Džafer-efendija.

U Brnu se u to vrijeme formirala kolonija naših ljudi iz Banje Luke i okolnih mjesta. Oni su se veoma dobro snašli i uskoro pokrenuli biznise. “Mnogo je bilo lakše tada od ljudi tražiti donacije za neki projekt nego sada, iako je tada bio rat, iako su i ti ljudi bili izbjeglice. Sjećam se da su se stavili na raspolaganje kad smo pravili bojanku za prvu razred osnovne škole. Bio je to veliki projekt za nas. U izbjeglištvu je djelovala naša škola, a evo, sad smo štampali i bojanke za našu djecu. Jedan dio tih bojanki, na kojima su radili naši umjetnici u izbjeglištvu, prebačen je poslije kroz tunel ispod piste i podijeljen djeci u Sarajevu”, kazuje Džafer-efendija.

SUSRET S VÁCLAVOM HAVELOM

Tokom 1993. godine Džafer-efendija Gračić shvatio je da mora dodatno naučiti češki jezik misli li uraditi još više za svoj narod i domovinu. Na univerzitetu je proveo nekoliko mjeseci i usavršio jezik kako bi u svom društvenom ambijentu mogao širiti istinu o Bosni. “Godine 1993. organizirali smo jednu veliku izložbu pod nazivom ‘Islam i njegov svijet’. To smo uradili u saradnji s direktorom antropološkog odjeljenja Moravskog zemaljskog muzeja u Brnu. Prezivao se Neužil. Čovjek je to kojem je ‘samo falio šehadet’. Toliko nam je pomogao da mu se nemoguće odužiti. Tu izložbu pratila su javna predavanja o islamu prominentnih čeških akademika i orijentologa. Izložba je bila postavljena kao imitacija jedne arapske čaršije. Ispod svakog luka, u svakoj niši te čaršije, bio je predstavljen po jedan regionalni islam. Izložba je bila veoma zapažena, a ukupan broj posjetilaca premašio je 200.000”, prisjeća se Džafer‑efendija.

Kroz sve aktivnosti koje je činio stekao je brojna poznanstva koja su mu bila od velike koristi u aktivnostima vezanim za Bosnu. “Organizirali smo krajem 1994. godine akciju ‘Mjesec Bosne i Hercegovine u Češkoj Republici’ pod pokroviteljstvom Alije Izetbegovića i Václava Havela. Željeli smo napokon poraziti četnički lobi u Češkoj, koji je bio veoma jak. Tadašnji premijer Češke Václav Klaus bio je pročetnički orijentiran. S druge strane, predsjednik Havel bio je ‘naš’ i u potpunosti nas je podržavao. Ja sam doveo ‘Preporodov’ oktet s kojim smo održali četiri koncerta i dobili izvanredne kritike, što u Češkoj nije malo, s obzirom na značaj koji pridaju muzičkoj kulturi. Na kraju te manifestacije sastali smo se s Václavom Havelom i Alijom Izetbegovićem, s tadašnjim ministrom Enesom Karićem, bio je tu i Enes Kujundžić, tada direktor Nacionalne i univerzitetske biblioteke, i brojne druge zvanice. Prijem je bio organiziran u Hradu, u Pragu, gdje je boravio predsjednik Havel, a sastali smo se u čuvenom španskom salonu, koji se tradicionalno otvara samo jednom godišnje. I eto, otvorio se tada kad je došao naš rahmetli predsjednik. Ja sam bio u delegaciji s češke strane. Tada sam upoznao Havela, što mi je doista značilo. Prije toga dosta sam sarađivao s Havelovom suprugom Olgom, preko čije smo humanitarne organizacije ‘Odbor dobre volje’ uspjeli izbaviti jedan značajan broj žena i djece iz opkoljenog Sarajeva”, kazuje Džafer-efendija, ističući da Václavovo i Olgino opredjeljenje da budu na prvoj strani historije ne bismo smjeli zaboraviti.

U BOSNU – NAPOKON

Tokom boravka u Čehoslovačkoj Džafer-efendija uspio je pokrenuti džemate u svim većim gradovima ove zemlje. Većina tada osnovanih džemata i danas je aktivna. “I danas imam kontakte s prijateljima iz Češke i Slovačke. U Brnu imamo stalnu džamiju i imamski stan. Zgrada je napravljena iz temelja. U toj džamiji imam je Iračanin Munib koji se oženio Bosankom. U Pragu je, također, aktivan ogroman džemat u kojem se skupljaju uglavnom Arapi. Imam i kontakt s mojim prijateljem Ahmedom, koji je kao rođeni Čeh 1993. godine prešao na islam… Ipak, kada se s ove distance osvrnem na taj period, čini mi da sam u to vrijeme najmanje bio hodža”, kaže Džafer-efendija.

Godine 1996. napustio je Češku i otišao u bošnjački džemat Tuttlingen u Njemačku. Tu je boravio punih petnaest godina. Godine 2011. izabran je za generalnog sekretara Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj. “Nakon tri mjeseca na toj funkciji, konačno mi se ukazala prilika da se vratim u Bosnu. Ja sam o tome maštao još od 2004. godine, kad mi je majka preselila. Kad sam majku spustio u mezar, moj nijet da se vratim u Bosnu bio je konačan i neopoziv. Od tada sam stalno tražio način da to učinim. Mislim da sam tih godina bio veoma dosadan ljudima u Rijasetu u Sarajevu. I eto, napokon sam 2011. godine uspio. Ponudio sam svom prijatelju, koji je bio glavni imam u Tesliću, da se zamijenimo – da ja dođem u Teslić, a on u Njemačku. Mislim da je to bio jedinstven slučaj u historiji Islamske zajednice da dva imama na takav način naprave rokadu”, priča Džafer-efendija.

Godine 2017. izabran je za glavnog imama u Medžlisu IZ Žepče, gdje se i trenutno nalazi. “Medžlis Žepče jedan je od razvijenijih i organiziranijih u Bosni i Hercegovini. Na prostoru ovog medžlisa obnovljena je u potpunosti porušena infrastruktura Islamske zajednice, na čemu treba odati posebno priznanje Izetu ef. Efendiću, koji je na tome neumorno radio. Medžlis Žepče ima i dobar kurs islama i odličnu mektepsku nastavu, u čemu se možemo porediti s mnogo većim medžlisima. Mi imamo jedinstven fond za stipendiranje nadarenih učenika i studenata koji djeluje više od dvadeset godina, a preko kojeg je do sada više od pola miliona maraka uloženo u našu mladost”, kaže Džafer-efendija, ističući da je posebno ponosan na to što je tokom svog još aktualnog mandata uspio publicirati Ilmihal Abdulvehaba Ilhamije Žepčaka. Dosadašnja istraživanja pokazuju da je ovaj Ilmihal najstariji vjeronaučni udžbenik pisan na bosanskom jeziku.

“Taj smo Ilmihal publicirali 2018. godine. Naravno, o Ilhamiji sam i ranije mnogo znao. Čitao sam njegove ilahije i kaside, nadahnjivao se njegovom biografijom. Smatram da smo se publiciranjem njegova Ilmihala barem djelimično odužili ovom našem velikanu. Ali, ovo je tek prvi korak u promoviranju i etabliranju njegovog lika i djela i mi ćemo, ako Bog da, nastaviti raditi na ‘otkrivanju’ ovog našeg kolosa”, poručuje Džafer-efendija Gračić.