Ako sve bude po planu, uskoro će se Sarajlije ponovo voziti žičarom iz centra grada na olimpijsku planinu Trebević. Građevinski radovi na novoj žičari, koja će za jedan sat moći prevesti približno 1.200 putnika, odvijaju se punom parom, a njihov završetak planiran je do kraja godine. Stavljanjem u pogon žičare i razvojem pratećih sadržaja, gradske vlasti odlučne su u namjeri da “Trebević vrate kući”. Do tada, prisjećamo se uspomena na nekadašnji simbol grada i na omiljeno izletište Sarajlija

Kad je Sarajevo napadnuto 1992. godine, prva je krv prolivena baš na žičari, simbolu grada koji se danas, dvadeset pet godina poslije, diže iz pepela.

Malo je poznato da je čuvar žičare Ramo Biber prva sarajevska žrtva agresije. Ubijen je 2. marta 1992. godine tokom, kako je to zabilježeno, “obavljanja redovnih poslova obezbjeđenja na gornjoj stanici”. Bio je u društvu sa strojarom žičare Abdulahom Rizvanovićem. Negdje oko 14 sati veća grupa nepoznatih naoružanih muškaraca opkolila je stanicu, a neki su pokušali ući u objekt tražeći od Rame i Abdulaha da stanicu napuste i njima je predaju.

Ramo i Abdulah iskočili su iz stanice i pojurili kroz šiblje i šumu trasom žičare prema gradu. Za njima su rafalno zapucali. Ramo je pronađen mrtav u blizini trećeg stuba žičare. Za njegovu smrt do danas niko nije odgovarao.

Sarajevo je nekada bilo poznato po jedinstvenoj žičari, izgrađenoj davne 1959. godine, koja je, izranjajući iz mahala, iz gusto naseljenih ulica starog dijela Sarajeva, povezivala grad s olimpijskom planinom Trebević, plućima grada, kako ovu planinu građani od davnina prozvaše. S dužinom od 2.100 metara bila je tada najduža u široj regiji i predstavljala je simbol grada. Baš je zato bila jedna od prvih meta agresora.

Tokom rata je potpuno uništena i devastirana, a danas su sačuvane samo dvije nekadašnje kabine koje se nalaze u krugu JP GRAS.

No, zahvaljujući ljudima koji vole ovaj grad, kao i gradskoj administraciji koja je željela da se žičara vrati Sarajevu, uskoro će se sarajevska omladina, kao i hiljade drugih koji žive u ovom gradu ili ga posjećuju, moći ponovo uspinjačom voziti s Bistrika na Trebević. Obnova je u punom jeku, a gradska uprava najavljuje i bogate sadržaje koji će pratiti izgradnju nove žičare.

S nestrpljenjem iščekujući završetak građevinskih radova, planiranih da budu gotovi do kraja ove godine, istražili smo kako se građani glavnog grada Bosne i Hercegovine sjećaju dvanaestominutnog putovanja žičarom do Trebevića, te šta im znači njena obnova. Dok niču novi stubovi, polazna i dolazna stanica, žica povezuje pokidana sjećanja mnogih Sarajlija.

USPINJAČA KOJA IZ PAMUKA VOZI NA SUNCE

Osamdesetdvogodišnja Lala Mulalić-Stajić od rane je mladosti s ocem išla pješke s Marijin‑Dvora, gdje su tada stanovali, do vrha Trebevića. Priča da se planinarstvom i skijanjem počela baviti sa šesnaest godina, a alpinista je od svoje osamnaeste godine. Danas se još aktivno bavi planinarstvom, a za Trebević i uspinjaču vežu je najljepše uspomene.

“Penjali smo se uspinjačom do oko 1.100 metara, a onda pješke do vrha koji se nalazi na 1.600 metara nadmorske visine. Za Trebević su nas vezale dvije stvari: Planinarski dom ‘Vaso Miskin Crni’, koji je u ratu stradao, i dvije stijene Merđanice kod Tabačke ravni, na kojima smo kao mladi alpinisti vježbali. Sadašnjom lijepom cestom išli smo prema Brusu. I tu je bio jedan divni planinarski dom, kao brvnara. Tu smo vrlo često svraćali jer je bila dobra domaća hrana s gljivama. Većina planinara ih voli, a Trebević je poznat po gljivama”, priča Lala i dodaje da je, zahvaljujući planinarenju, još u dobroj formi. Prisjeća se i nekadašnjeg ski-lifta i skijališta na Brusu, gdje su mnoge Sarajlije učile skijati. Ističe da je Trebević idealan i za turno skijanje.

S obzirom na to da vožnja žičarom skrati pola puta do vrha Trebevića, kaže da jedva čeka da sjedne u novu uspinjaču.

“Sa suprugom, također planinarom, redovno pratim kako napreduju radovi na polaznoj stanici. Uspinjačom izbjegnete saobraćajne gužve koje su nedjeljom na Trebeviću nevjerovatne. Hodate po planini i siđete u grad kao fini građanin, a ne iznervirani saobraćajnom gužvom. To su pluća Sarajeva, vidite kako ja lijepo dišem. Za deset minuta ste gore i van granice magle”, kaže Lala, aktivna planinarka i u svojim devedesetim godinama.

Sarajlija Kenan Čengić vozio se žičarom prvi put kada je imao sedam godina.

“Sjećam se, bio je snijeg. Negdje pred samu gornju stanicu iz žičare se vidjelo kako je neko u snijegu ili utabao ili farbom ispisao ime djevojke i veliko srce. Uradio je to tako da se može vidjeti kad se voziš žičarom jer se odozdo nije moglo vidjeti”, prisjeća se Kenan i dodaje da je na nekim mjestima žičara išla tako nisko da se moglo skočiti kad je snijeg bio dublji.

Prema njegovim riječima, Trebević je bio vrhunska destinacija za Sarajlije. Za njega je žičara simbol bezbrižnosti, sretnih vremena i ljepote života. Kako bi svojoj djeci omogućio da dožive ta lijepa iskustva, kaže da s nestrpljenjem čeka da ih novom žičarom povede do Trebevića.

A da se žičara pamti i u drugim gradovima naše države, svjedoči Osman iz Konjica, koji je baš zbog žičare i Trebevića neko vrijeme posjećivao Sarajevo bar dva puta sedmično. Tu vožnju bajkovito opisuje riječima: “To je kao da iz pamuka izađete na sunce.” Sjeća se da ga je bilo strah kada bi “jalija”’ ljuljala gondolu.

POSLJEDNJA VOŽNJA

Nova polazna stanica žičare gradi se u ulici Hrvatin pokraj kuće Ibrahima Čauševića. “To će biti novo rođenje grada u svakom smislu. Nova žičara imat će i veći kapacitet pa se neće čekati u redu kao prije. A bit će i popratnih sadržaja koji će se raditi na Trebeviću. To će nam biti mahsuzija”, kaže Čustović i dodaje da, sudeći po broju turista koji posjećuju grad, ne sumnja da će žičara raditi u punom kapacitetu tokom cijele godine.

“Strani turisti dolaze i pitaju za žičaru. Valjda su načuli da se obnavlja”, priča Čaušević i dodaje kako je žičara nedostajala svima, pogotovo onima koji su živjeli uz nju. Kada je prva žičara puštena u rad, Ibrahim je imao devet godina. Za mnoge je ona bila jedino prijevozno sredstvo do Trebevića jer je tada bilo malo automobila.

“Nije bilo toliko sadržaja na samoj planini, ali je tada život bio drugačiji. Ljudi su voljeli da izađu, porodično da šetaju, đaci da idu na čas prirode”, sjeća se Ibrahim. Žičara je i tada služila kao sredstvo za bijeg iz zagađenog grada, posebno za stanovnike Bistrika, u kojem su se nalazili “Sarajevska pivara” i fabrika čokolada i bombona “Zora”, a kroz to je naselje tada prolazio i voz ćiro na putu za Višegrad, zbog čega je snijeg znao biti crn.

“U kabinu je moglo stati četvero ljudi. Bilo je raznih scena. Uđe muž s djetetom, a žena ostane vani i vrišti jer ne smije sama. Bilo je i tada švercanja kod omladine, da se prođe a da se karta ne poništi”, prisjeća Ibrahim.

Dešavali su se i razni nestašluci. Prozori prvih kabina mogli su se otvarati, tako da su oni ispod žičare, uključujući i Ibrahima, nerijetko znali dobiti jaje ili nešto drugo u glavu. Uzvraćali su grudama ili čim drugim. To je tako trajalo dok nisu došle crvene kabine, kako ih Ibrahim opisuje, kod kojih se prozor otvarao samo nekoliko centimetara.

Na posljednjoj stanici nalazio se čuveni restoran “Vidikovac”. “To je tada bio pojam. Ljudi iz svih dijelova Jugoslavije voljeli su ići gore, jer je takvu panoramu imao malo koji restoran na svijetu. Da za 12 minuta izađeš na 1.100 metara i da imaš takav pogled na grad…. Zato će obnovljena žičara biti naš ponos”, kaže Ibrahim.

NOVA ŽIČARA PO NAJSAVREMENIJIM STANDARDIMA

“Obnavljanje žičare budi lijepe uspomene, a i tugu jer se pitam zašto je uopće jedna takva ljepota morala biti uništena i kome je ona smetala… Ali, mi moramo nastaviti težiti ka boljoj budućnosti i upravo na ovaj način, obnavljanjem starih, lijepih stvari, nastaviti s lijepim sarajevskim životom”, poručuje tridesetogodišnja Sarajka Lejla, koja je živjela u blizini žičare. Žičaru, kojom se često vozila dok je bila dijete, od milja je zvala “autobus-korpa”.

“Uvijek bih birala boju korpe u kojoj ćemo se voziti, pa smo tako porodično znali čekati da dođe na red moja boja. Voljela sam gledati kroz prozor, a iako sam bila dijete, nije me bilo strah ako se korpa malo i zaljulja”, priča Lejla.

Nova gradska administracija učinila je sve da se građevinski radovi što prije završe, izjavio je za Stav Abdulah Skaka, gradonačelnik Sarajeva, i dodao kako je sada na izvođaču radova da ispoštuje rokove izgradnje. U cilju razvoja turističkih potencijala sarajevske regije, a time i Trebevića kao olimpijske planine koja je najbliža samom centru, Grad Sarajevo planira raditi na razvoju pratećih sadržaja žičare.

“Na osnovu procjene da će žičaru koristiti pola miliona putnika godišnje, pristupili smo izradi ideja za oživljavanje različitih sadržaja. Nedavno je započeo i projekt planinarske staze od samog centra grada do Trebevića. Izrađeno je i idejno rješenje miniskijališta. Slijedi intenzivan rad na izradi projektne dokumentacije i dobijanja svih potrebnih dozvola”, najavio je Skaka.

Kao i većini Sarajlija, kaže da je Trebević dio i njegovog odrastanja i najljepših uspomena. “Rado se prisjećam tih momenata i s entuzijazmom očekujem skoro otvorenje nove žičare. Sretan sam da će moja djeca i sva djeca Sarajeva imati djetinjstvo protkano uspomenama s Trebevića. Posebno se radujem činjenici da se ostvaruje nešto što su mnogi smatrali samo snom”, kaže Skaka i ističe da su od dolaska na vlast za kratko vrijeme uspjeli razriješiti brojna pitanja, presjeći mnoge ključne čvorove i krenuti u realizaciju ovog za sve u Sarajevu bitnog projekta.

Nova sarajevska žičara, čija će rekonstrukcija koštati približno dvadeset miliona maraka, bit će urađena po najsavremenijim standardima i neće zaostajati za sličnim objektima u svijetu, kazao je Esad Tanović, direkotr JP Sarajevo, pod čijom je nadležnosti i žičara.

“Informacije koje svakodnevno dobijamo s terena govore kako radovi teku po planu, te da se poštuju zadani rokovi i dinamika obnove. Uskoro bi trebala biti završena izgradnja polazne i dolazne stanice, nakon čega slijedi postavljanje stubova te montiranje opreme koju će isporučiti italijanska kompanija ‘Leitner'”, kaže Tanović i dodaje da je Grad Sarajevo, s gradonačelnikom Skakom na čelu, sve potrebne kapacitete stavio u funkciju ovoga projekta.

Ističe neprocjenjivu vrijednost koju će Sarajevo dobiti obnovom žičare te kako su sigurni da će to biti jedna od najprepoznatljivijih turističkih atrakcija glavnog grada. U planu je da se kompletnom Trebeviću vrati nekadašnji sjaj, te da ponovo stekne reputaciju omiljenog izletišta Sarajlija.

Nove kabine u bojama olimpijskih krugova

“Za razliku od stare žičare (koja je bila u funkciji od 1959. do 1992. godine), vožnja novom žičarom od polazne do dolazne stanice trajat će sedam minuta. Nekada je vožnja žičarom trajala između dvanaest i trinaest minuta. Znatno će biti povećan i kapacitet broja prevezenih putnika u jednom satu, s nekadašnjih 800 na 1.200. To je omogućeno pomoću 33 kabine koje će biti u opticaju, a svaka od njih primat će do 10 osoba. Cijela žičara bit će panoramska, te će stanicama i kabinama dominirati staklo, što će doprinijeti užitku pogleda na Sarajevo. Kabine žičare bit će u bojama olimpijskih krugova i oslikavat će jedinstvo i multietničnost Sarajeva”, objasnio je Tanović.

Da vas podsjetimo, stara sarajevska žičara (ili uspinjača) izgrađena je za godinu dana. U njenu izgradnju utrošeno je 221 milion tadašnjih dinara. Početna stanica bila je u Ulici Avdage Šahinagića, u blizini “Sarajevske pivare”, a završavala je na Vidikovcu. Uspinjaču su projektirala i sagradila domaća preduzeća, a iz tadašnje Čehoslovačke naručen je pogonski dio s rokom trajanja od trideset godina.

Kako je dr. Edmond Offerman zavolio Sarajevo i žičaru

Edmondu Offermanu ove je godine uručeno priznanje “Počasni građanin Grada Sarajeva” zbog doprinosa za izgradnju žičare, koji je u tu svrhu donirao vlastita sredstva od šest miliona maraka. Želja ovog svjetski poznatog fizičara jeste da pomogne rodnom gradu njegove supruge Maje u kojem se prvi i jedini put početkom devedesetih godina vozio žičarom. Nakon primanja nagrade, Offerman je izjavio: “Imam 57 godina i najbolju odluku u životu sam donio prije trideset godina, kada sam oženio nuklearnu fizičarku iz Sarajeva.” Njegova prva posjeta gradu na Miljacki bila je u decembru 1988. godine. “Zaljubio sam se u grad, njegove građane i planine. Kroz mnoge posjete koje su uslijedile počeo sam cijeniti sve više i više kako je ovaj grad jedinstven, njegovu različitost, kako u kulturi, tako i u prirodi. Mnoge od glavnih religija prakticiraju se ovdje gdje su olimpijske planine na kamen udaljenosti. Gdje to još ima u Evropi? Rat će promijeniti smjer grada, ali i smjer mog života. Još 1998. godine obavezao sam se da se ponovo pokrene žičara”, poručio je Offerman.