Seid-efendija Zenunović (1875–1932)
![](https://arhiv.stav.ba/wp-content/uploads/2017/12/ACL-banner-novi_001.png></a></div><p> </p>
<p><em><strong>Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ</strong></em></p>
<p>O hafizu Seid-efendiji Zenunoviću, samozatajnoj, a iznimno značajnoj kulturološkoj pojavi, čovjeku koji je svojim obimnim i akribičnim spisateljskim opusom ostavio velikog traga u svekolikoj bošnjačkoj kulturi, već sam ponešto pisao, no kako se ove godine, u maju, navršilo osamdeset osam godina od njegovog preseljenja, nalazim uputnim, pa makar u najoštrijim crtama, prisjetiti ga se i približiti njegov život i duhovno-intelektualnu ostavštinu onima koji o djelovanju ovog zaista velikog, a nedovoljno poznatog učenjaka ne znaju mnogo ili ništa.</p>
<p>Za početak, skromno i nenametljivo, o sebi je ostavio ovaj zapis:</p>
<p><em> </em><em>Da vam kažem meni ime kako je,</em></p>
<p><em>Hafiz Sejjid Zenunović ‘vako je.</em></p>
<p><em>I u srezu Brčkom tamo je, </em></p>
<p><em>Koraj selo rodno mjesto moje je.</em></p>
<p><em>Zanimanje moje glavno ovo je:</em></p>
<p><em>Kao imam služim Stare džamije.</em></p>
<p><em>Moju starost da vam kažem nek’ se zna,</em></p>
<p><em>Sad je meni pedeseta godina.</em></p>
<p>Kao što naglasih, ovaj jezgroviti i nepretenciozni poetsko-autobiografski zapis ispisan je iz pera hafiza Zenunovića, alima, muderisa, poliglote, pjesnika, autora značajnih radova iz oblasti islamistike, rođenog u Koraju 1875. godine i porijeklom iz tradicionalno ulemanske porodice. U rodnom mjestu završava medresu i postaje imam i vaiz korajske Atik džamije. Uzgred, svi njegovi preci bili su imami i hatibi u ovoj džamiji te muderisi u korajskoj medresi.</p>
<p>Kako vele pouzdani izvori, hafiz Seid-efendija Zenunović bio je vrstan znalac arapskog, turskog i perzijskog jezika i, kako je već navedeno, napisao je više originalnih radova, ponajprije iz oblasti islamistike. Pored ostalog, doznajemo i to da je dovršio prijevod Kur’ana, te da je ovaj nepublicirani prijevod, pisan arapskim pismom, a na bosanskom jeziku, netragom i bez ikakvog saznanja o njegovoj sudbini nestao tokom Drugog svjetskog rata.</p>
<p>Na svu sreću, za razliku od brojnih značajnih, a na margine kolektivnog sjećanja potisnutih učenjaka, život i djelo hafiza Zenunovića, barem kada je o struci riječ, nije sasvim prekrio plašt zaborava, naprotiv, i danas je predmet interesiranja istraživača bošnjačke teološke i uopće kulturne historije, pa je tako 1996. godine Zenunoviću posvećen simpozij u organizaciji BZK “Preporod” iz Zenice i Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva.</p>
<p>Prof. dr. Omer Nakičević, znalac Zenunovićevog opusa, o njegovom će djelu, pored ostalog, zapisati:</p>
<p>“Metod koji je prakticirao S. Zenunović kod prijevoda Kur’ana primijenit će i kod prijevoda hadisa. Ovo znači da tekst hadisa i njegov prijevod piše linearno, da tekst podvlači linijom i da kod prijevoda koristi pismo arebicu. Osnovni tekst je vokaliziran, pismo sulus, a mastilo crne boje. Preokupacija njegova interesovanja kod prijevoda hadisa koji su nam dostupni, između ostalog, odnosi se i na prsten i pečat Vjerovjesnika. Mi sada ne znamo šta je razlog tome, ali je značajno da se Seid Zenunović, autor tako značajnih originalnih radova ili prijevoda, upustio u tri najosnovnije naučne discipline islamistike: prijevod Kur’ana, prijevod glavnog pravnog djela hanefijske prave škole (mezheba) Multeka el Ebhur i, evo, sada i hadisom, i to djelom <em>Šemail</em>, koje govori isključivo o Vjerovjesniku, a sunnet ili hadis svodi se, u krajnjoj liniji, na način života Vjerovjesnika, s. a. v. s.”</p>
<p>Hafiz Seid Zenunović šire je poznat i po svom <em>Mevludu</em>, koji je spjevao i štampao 1929. godine, arapskim pismom i na našem jeziku, a spjevao je i dva vefata: <em>Smrt hazreti Muhameda pejgambera, s. a. v. s.</em> i <em>Smrt hazreti Fatime r. a.</em>, ali ih nije odmah objavio, nego ih u rukopisu “pustio u narod” da ih pojedinci prepisuju i šire.</p>
<p>Zenunovićevi vefati prepisivani su u Koraju i okolnim mjestima, a pretpostavlja se da ih je spjevao oko 1925. godine. Tako su oba vefata došla u nečijem prijepisu i do čuvenog muderisa Alije Sadikovića iz Janje (reis Čaušević, priča se, zvao ga je “hodža sveznalo”), koji je uočio da u spjevovima ima dosta grešaka koje su prepisivači napravili, pa je, cijeneći Seid‑efendiju, ispravio uočene greške te ostavio ovaj zapis:</p>
<p><em> </em><em>(…) Vefate je Zenunović pravio,</em></p>
<p><em>Sadiković dod'o i popravio.</em></p>
<p><em>Ti si vefat baš fino napravio,</em></p>
<p><em>Ali svijet pošlje ga iskrivio.</em></p>
<p><em>Nešto ispustili, nešto dodali, </em></p>
<p><em>I po sebi neki prekrojavali.</em></p>
<p>Hafiz Seid-efendija Zenunović preselio je u Koraju 1932. godine, a ovaj skromni osvrt na njegov život, djelo i sačuvanu pisanu ostavštinu iskreno je nastojanje autora ovih redova da hafiza Zenunovića i njemu slične, a, Bogu hvala, ima ih mnogo, otrgne od zaborava i učini neodvojivim dijelom kolektivne kulture sjećanja, one kulture koja nam, usudio bih se reći, tako bolno nedostaje.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Ondje gdje su se kovali snovi o slobodiSljedeći članak
KO JE MAŠOVIĆE POZNAVAO, SRCE JE PUNO IMAOPROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo