fbpx

Najveća r'n'r bitka, Fender protiv Les Paula

Amerikanci Leo Fender i Les Paul odlučili su da je rješenje gitara od punog drveta, sposobna generirati čist i prodoran zvuk.

Jedno od najvećih rivalstava uopće tokom 20. stoljeća bilo je ono između dvojicu izrađivača gitare. Leo Fender (Kalifornija, 1909-1991.) je bio opsesivni izumitelj kojem je nedostajalo osjećaja za muziku. Les Paul (Wisconsin, 1915. – New York, 2009.) bio je showman i te je vrline kombinirao sa majstorskim umijećem.

Nedavno objavljena knjiga autora Iana S. Porta, The Birth of Noise (Rađanje buke) detaljno opisuje kako su obojica omogućila kreativno širenje rocka, iako je to bilo, jer su obojica bili konzervativnog ukusa, posljednje što su željeli.

Nakon Drugog svjetskog rata mnogi su se veliki bendovi raspali. Zamijenjeni su manjim, jeftinijim sastavima kojima je bilo potrebno pojačalo i nove vrste instrumenata kako bi se njihova muzika čula daleko.

Primjerice, električna gitara. Ona je do tada bila slabog zvuka, ona je bila tek potomak akustične gitare, s šupljom kutijom i lošim zvukom.

Amerikanci Leo Fender i Les Paul odlučili su da je rješenje gitara od punog drveta, sposobna generirati čist i prodoran zvuk.

Ian S. Port rasvijetlio je te pionirske korake. Tako je Les Paul postao pionir 1940. godine s El Troncom, daskom od borovog drveta kojoj je dodao vrat, žice i pikap. Djelovalo je, ali kada je predstavio svoj izum korporaciji Gibson Guitar Corporation, oni su mu se samo slatko nasmijali i ispratili ga preko vrata.

Godine 1949, Les Paulov prijatelj Bing Crosby dao mu je magnetofon Ampex koji mu je omogućio sinkronizaciju različitih slojeva zvuka (“pjesama”). Njegova je gitara evocirala čudan svijet, a uz glas (i gitaru) njegove supruge Mary Ford, objavili su hitove poput How High The Moon (1951) ili Vaya con Dios (1952).

Postajući popularna figura, Les Paul se vratio u Gibsonove urede i ovaj put postigao dogovor. Dao bi ime svojoj novoj gitari čvrstog tijela, u zamjenu za honorar za svaki prodani instrument.

Ti su instrumenti bili kompaktni i lijepo izrađeni ali imali su I neke nedostatke: težina – više od pet kilograma – i visoka cijena. Leo Fender se radije bavio modernijim i izdržljiviim modelima senzualnog i futurističkog dizajna što su naznačili i nazivi njegovih glavnih modela: Telecaster (1950) i Stratocaster (1954). Dok je Les Paul stvarao grmljavinu, Fender je prenosio kalifornijsku opuštenost i neformalnost.

Iako je to malo poznato, Fender je izrađivao gitaru koju je nacrtao country muzičar Merle Travis, a otjelovio ju je majstor Paul Bigsby. No, niko ne može osporiti inventivnost Lea Fendera: od 1952. uspio je za svoje modele pridobiti mnoštvo basista koji će se s vrhunskim Precision Bassom prebaciti na električni bas.

Njegova pojačala Fender postala su mjerilo. I ne smije se zaboraviti kao je Leo Fender imao značajnu rolu u izradi legendarnog električnog klavira Fender Rhodes.

Fender je pobijedio ostale marke. Izvorno namijenjen “kaubojskim” muzičarima, Fender počinju koristiti rock & roll zvijezde kakav je bio Buddy Holly, surf rockeri od Dicka Dalea do Beach Boysa. Ali sredinom šezdesetih godina, nakon što su Eric Clapton, Mike Bloomfield i drugi bijeli gitaristi prihvatili urbani blues, Gibson Les Paul bio je više na cijeni i popularniji.

Fendera je spasio Jimi Hendrix koji je pomoću papučica s jakim efektima stvorio niz zvukova kakve Leo Fender nikada nije mogao ni zamisliti.

Knjiga Iana S. Porta nije puka hronika uspona i padova dva ekscentrična poduzetnika. Leo Fender se bojao kako će se tržište ubrzo zasititi. Krhkog zdravlja, svoju je tvornicu prodao CBS-u, multinacionalnoj kompaniji koja je u nekoliko narednih godina srozala kvalitetu Fender proizvoda.

Gibsona je također apsorbirao konglomerat i prolazio je kroz teške periode. No za razliku od CBS-a oni su shvatili da za svoj ugled u velikoj mjeri moraju zahvaliti brbljivom Les Paula, koji je odustao od svog imena u zamjenu za postotak.

Les Paul je tom priznanju uživao i iako napola gluh i skrhan artritisom, redovno je nastupao do svojih posljednjih dana.

 

 

PROČITAJTE I...

Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI