Mnogi slikari željeli su predstaviti Bosnu kao zemlju simbola, izgubljenu arkadiju, mjesto o kojem se mašta, zemlju koja počiva na mističnim duhovnim vrijednostima. I kao što postoji izraz “bosanski slog u arhitekturi”, tako bismo isto, ali kroz specifikum slikarstva i jedinstvenog motiva, trebali govoriti i o “bosanskom slogu u slikarstvu”

Piše: Kenan ŠURKOVIĆ

Nastanak i razvoj moderne umjetnosti u Evropi počinje djelovanjem postimpresionističkih slikarskih grupa koje su bile pod utjecajem Van Gogha, Gauguina i Cézannea. Takve tendencije primjetne su od perioda posljednje impresionističke izložbe 1886. godine, pa sve do početka Prvog svjetskog rata i pojave dadaizma, koji je radikalno odstupio od ideja modernizma. Centar svih tih dešavanja bio je Pariz, u kojem su se okupljali mnogi svjetski umjetnici. U tom periodu nastaju stilovi poput fovizma, kubizma, ekspresionizma i apstraktnog slikarstva. U modernoj umjetnosti oblik je shvaćen na veoma fleksibilan način, s otklonom od klasične umjetnosti, koja više nije mogla zadovoljiti modernog čovjeka i njegova estetska i socijalna poimanja. Forma se početkom 20. stoljeća posmatrala fenomenološki, esencijalno, apstraktno, sugestivno, što je bilo daleko od naturalističkog kopiranja stvarnosti. Ovakva umjetnost širila se cijelim svijetom, i to preko Pariške škole, šireg umjetničkog pokreta s početka 20. stoljeća, u kojem su učestvovali slikari iz brojnih zemalja, a koji su se u dvadesetim godinama počeli vraćati u svoje zemlje i tamo širiti novostečene umjetničke ideje. Kroz taj proces prošli su i slikari s balkanskih područja, pa i oni iz Bosne, ali je taj put bio specifičan i pomalo konfuzan, iako je na kraju doveo do toga da se u novonastalom jugoslavenskom kraljevstvu formira snažna likovna scena koja će utjecati na sve ono što će se pojaviti u budućnosti.

Moderno slikarstvo u našoj zemlji, i to kada su u pitanju domaći autori, pojavljuje se početkom 20. stoljeća. Na krilima društvenih reformi koje su došle s Austro-Ugarskom mnogi mladi talentirani umjetnici odlaze u Evropu, gdje studiraju na tamošnjim likovnim akademijama. Međutim, neki umjetničku naobrazbu traže i u svojoj domovini. U to vrijeme u Bosni nije bilo jasno definirane likovne scene, niti možemo govoriti o prevladavanju nekih stilova. Godine 1906. Čeh Jan Karel Janevski u Sarajevu otvara privatnu likovnu školu koju pohađaju tada neafirmirani, a kasnije veliki bosanski slikari poput Mijića, Bijelića, Mazalića, ili jedne od naših prvih slikarica, Sarajke Lujze Kuzmić-Mijić. Svi će ovi slikari svoju punu afirmaciju steći dosta kasnije.

Međutim, veoma je interesantno njihovu umjetničku ulogu staviti u kontekst kulturnih i općenito društvenih dešavanja neposredno prije početka Prvog svjetskog rata i kasnije zajedničke monarhije jugoslavenskih naroda. Poznato je da su Slovenija, Hrvatska i Srbija imale svoje impresioniste, kao i to da su mnogi slikari iz tih zemalja bili pod utjecajem fovizma, kubizma i ekspresionizma. Međutim, s obzirom na to da su jugoslavenske zemlje bile na periferiji aktuelnih umjetničkih dešavanja, nabrojani stilovi zaživjeli su relativno kasno. Razlog tome jeste što ideja avangarde, a koja je imala svoj kozmopolitski karakter, nije mogla zaživjeti unutar društvenih uvjeta tadašnjeg monarhističkog, a u suštini nacionalno podijeljenog sistema. Modernizam je nastao na temeljima raspadnutih ili raspadajućih monarhija i na ustrojstvu kapitalističkog društva i otvorenog tržišta. Takvi procesi tekli su na Balkanu prilično sporo. Modernizam se razvijao prije svega u Zapadnoj Evropi, dok je Istočna Evropa takav razvoj umjetnosti dugo vremena samo posmatrala sa strane. Tako se impresionizam kod južnoslavenskih slikara primjećuje tek sredinom prve decenije (u Sloveniji su to bili Jakopić, Grohar, Jama…, a u Srbiji Milovanović, Miličević, Stevanović i drugi). U Francuskoj je impresionizam tada bio već prevladan. Prve apstraktne slike kod jugoslavenskih slikara uviđamo tek početkom dvadesetih godina (u Hrvatskoj Jo Klek radi kolaž Pafama 1922), što je prilično kasno jer se apstrakcija pojavljuje s Kandinskim već 1910. godine, pa čak i ranije.

Ovdje je interesantno spomenuti da je prvu apstraktnu sliku u Bosni i Hercegovini, pod nazivom Kompozicija, uradio Roman Petrović 1920. godine (mada je u to vrijeme na tragu apstrakcije bio i Jovan Bijelić). Međutim, ova kašnjenja kompenzirana su na jedan drugi način. Na spominjanim prostorima s vremenom se razvio zajednički slikarski mentalitet koji je po mnogo čemu bio lokalan i etnološki obojen. To je pogotovo bilo specifično za Bosnu, u kojoj su slikari svih konfesija imali zajedničke motive usko vezane za bosanske narode, njihovu historiju i običaje, a dodatno je razvijan i ciklus bosanskog pejzaža okićen prepoznatljivim panoramama naših gradova. Bosanska priroda bila je neoslikana, a samim tim i veliki izazov. Naši slikari prilazili su motivu na antropološki način, pokušavajući istaći specifičnosti bosanskog pejzaža. Ovi “slikarski biolozi” ostavili su neizbrisiv pečat i utjecaj na buduće generacije, pa samo na osnovu toga možemo shvatiti kako su umjetnici, poput jednog Safeta Zeca, tako intimno prilazili opisu bosanske prirode. Neizbrisiv trag na naš pejzaž ostavili su Gabrijel Jurkić, Jovan Bijelić, Petar Šain, Enver Krupić, Đoko Mazalić, Rizah Štetić, Lazar Drljača, Hakija Kulenović, Vilko Šeferov, Todor Švrakić i mnogi drugi.

Prema tome, ono što je zajedničko svim bosanskim slikarima jesu lokalne teme i specifični senzibiliteti koje oni kombiniraju s modernističkim shvatanjem oblika, boje i kompozicije, pa se slikarstvo počelo razvijati na poseban način. Ipak, prve bošnjačke slikare koji su radili u duhu moderne susrećemo tek u tridesetim godinama. To su, prije svih, bili Enver Krupić, Hakija Kulenović, Rizah Štetić, Omer Mujadžić i Ismet Mujezinović. Sva peterica imala su odgovarajuću akademsku naobrazbu te su stjecali iskustva u mnogim evropskim ateljeima. Međutim, ako bismo ove umjetnike pokušali proglasiti nosiocima nekog “bošnjačkog stila” unutar iskustava moderne, onda bismo svakako pogriješili s obzirom na to da tako nešto nije postojalo i da eventualni “bosanski slikarski slog” trebamo tražiti unutar ukupnog modernog bosanskog slikarstva u kojem su učestvovali kako Bošnjaci, tako i Srbi i Hrvati, ali i Jevreji i drugi slikari koji su živjeli i radili u našoj zemlji iako nisu bili ovdje rođeni (Baltazar Baumgartl, Ferdinand Velc, Karlo Afan de Rivera i drugi). Prema tome, na samom početku moderne u Bosni nije bilo izražene nacionalne tematske, a pogotovo stilske polarizacije, već su se slikari pokušavali izboriti s novim likovnim jezicima i pritom su izabirali zajedničke bosanske teme, živopisne pejzaže ili etnološku raznovrsnost ovdašnjih naroda.

Unutar ovih pregnuća s vremenom se iznjedrilo slikarstvo bosanskog pejzaža i bosanskih simbola koji su bili zajednički svim narodima, a unutar kojeg su se sasvim suptilno i nenametljivo mogli izdvojiti slikarski intimizmi specifične bošnjačke, srpske ili hrvatske posebnosti, pa čak i slikarstvo naglašenijeg islamskog, katoličkog ili pravoslavnog duha. Međutim, ni tu nije bilo nekog posebnog pravila. Doduše, slikare su privlačile teme vlastitih provenijencija, ali su često posezali i za drugim i drugačijim. Tako, recimo, Gabrijel Jurkić kroz svoje pejzaže opisuje poetiku bosanskog krajolika, a kroz portrete i mitološke scene predočava duh katoličkog naroda u Bosni, dajući svemu tome i historijsku dimenziju.

Mnogi slikari željeli su predstaviti Bosnu kao zemlju simbola, izgubljenu arkadiju, mjesto o kojem se mašta, zemlju koja počiva na mističnim duhovnim vrijednostima. I kao što postoji izraz “bosanski slog u arhitekturi”, tako bismo isto, ali kroz specifikum slikarstva i jedinstvenog motiva, trebali govoriti i o “bosanskom slogu u slikarstvu”. U toj su težnji neki slikari otišli veoma daleko poput ”posljednjeg bogumila” Lazara Drljače, koji je probio sve nacionalne granice, otkrivajući kroz snažnu likovnu gestu i usplamtjele boje duhovni ideogram hercegovačkog pejzaža, a što je sve utjecalo i na umjetnost jednog drugog velikog pejzažiste, Bošnjaka i našeg savremenika Hazima Čišića. To duhovno traganje za istinskom Bosnom, bez imalo predrasuda, kolalo je poput neodoljive energije između slikara Bosanaca različitih vjera, pa samo na taj način možemo objasniti kako je Vilku Šeferovu uspjelo da u jednoj svojoj poznatoj litografiji Begovu džamiju predoči kao živ organizam, a ne samo kao materijalni objekt. Upitajmo se odakle tolika inspiracija Branku Raduloviću da slika Šarića džamiju u Mostaru ako ne zbog iskrenog odnosa prema Bosni, iz koje se mogla roditi samo velika umjetnost. Mnogo je ovakvih primjera i duhovnih prožimanja, zbog čega je, historijski gledano, bosansko slikarstvo posebno i raznoliko.