Mijenjaju se doduše, malo manji i malo veći mačkovi, mijenjaju se i teleće glave, ali princip je nepovrediv. I uvijek to nekako i piše, malo zakukuljeno, malo zamumuljeno, ali to ti je to. Tranzicijsko novinarstvo oblikuje svoju poetiku
, mislim da nijednog drugog nisam ni upoznao. Tako sam bar mislio. A onda se ispostavi da je jedan od mojih prijatelja baš jedan od mačkova o kojima je riječ. Tako je to. Nikad se ne zna.</p>
<p>Postoji znatan broj kratkih priča koje, hoćeš-nećeš, govore o našem mačku. Jedna od onih koje pamtim čitav život sigurno je ona o prsluku pana Miholjskog. Jedan od meni najdražih pisaca u njoj igra ulogu mačka, a taj mačak, nešto kao Tartif ili Foma Fomič, u svom ponašanju koristi moć svog gospodara ne bi li stigao do dopadljive teleće glave, tj. prsluka. Šta da se čini: pisca čije ime neću spominjati (ko zna – zna) i čije pripovijesti i dalje izuzetno uvažam obuzeo je valjda neki mačiji trenutak (ukoliko je spomenuta priča istinita).</p>
<p>Uvijek je kod drugog nešto bolje. Uvijek bolje ostane drugome. Kao ono: dvije kruške. Ispred njih sjede dva prijatelja. Jedan brže‑bolje zgrabi onu veću. “Čekaj malo”, veli drugi, “kako ti to?!” “Šta kako?”, odgovori onaj koji je zgrabio veću krušku. “Kakav si ti to čovjek, odmah si zgrabio veću?” “A koju bi ti?” Drugi se zamisli. “Sigurno ne bih uzeo odmah veću!” “Znači, ostala bi ti manja?” “Da.” “I ostala ti je. U čemu je problem?!”</p>
<p>A onda se sjetih <em>Babilonske biblioteke</em>. Koliko je samo mačkova u tim rukopisima. I mačaka, naravno. Proviri s jedne police i namigne. “To je zato što vi mislite da sam neko drugi u ovom obliku.” Je li to rekao ili nije?! Neka na to odgovaraju oni koji se time bave. Oni i tako ništa ne znaju i još jedna pretpostavka na tu temu neće ništa promijeniti.</p>
<p>Međutim, na kraju polica, tamo gdje se završava slovo B, stoji mačak u crnom odijelu, s crnim leptirom ispod grla i smiješi mi se.</p>
<p>– Znam te – kažem ja – ti si onaj kojeg je napisao Bulgakov.</p>
<p>– Pogrešno – kaže on – nekako s umorom, gotovo poslovno – on jeste nešto zapisao, ali pitanje je koliko je išta shvatio.</p>
<p>– Zašto si onda tu? – odlučim se za hrabriji pristup. Živiš u njegovoj knjizi, zar ne?!</p>
<p>– Hahaha.</p>
<p>Jeste li ikad čuli kako se smije mačak? Kad bih to opisivao samo jednom riječi, kazao bih – jezovito. Ipak, bolje je ne opisivati.</p>
<p>– Nisi se tako smijao u londonskom Barbikanu, gdje sam gledao stvarno dobru predstavu <em>Majstora i Margarite</em> – nešto mi nije dalo mira i nastavljao sam razgovor.</p>
<p>– Šta ti, jadniče, misliš, da sam ja glumac?</p>
<p>– Znam da nisi glumac u uobičajenom smislu riječi, ali ipak smo svi nekakvi glumci. I uvijek štitimo svoje uloge.</p>
<p>– Da, bio sam tamo, ali iz drugih razloga. Možda će i o tom neko napisati roman. Ti si sjedio na kraju reda i nisi znao ni otvoriti vrata kad se sve završilo. A stvar je samo u tome da se različita vrata različito zatvaraju i – otvaraju.</p>
<p>– Što se nisi popeo na pozornicu?</p>
<p>– Bilo mi je smiješno, kao i ovo tvoje bdijenje nad tekstom.</p>
<p>– A film.</p>
<p>– Proširuješ moje glumačke sposobnosti.</p>
<p>I odmahnu šapom. Trenutak potom, ugledah se samog u ogledalu na kraju tog dijela biblioteke. Nekoliko dana kasnije, sjedio sam s prijateljem čije mišljenje o mnogim stvarima uvažavam. Pitao sam se bih li nešto od ovoga što sam napisao mogao istražiti s njim. On je upravo sklopio novine i nakašljao se.</p>
<p>– Šta ima novo?</p>
<p>– Ništa.</p>
<p>– Baš ništa?</p>
<p>– Zar ti svaki dan očekuješ u novinama nešto novo? – odgovorio mi je pitanjem.</p>
<p>– Ne, ali, možda neka vijest?</p>
<p>– Malo mačku teleća glava. To je ključna vijest. I jučer i danas i sutra.</p>
<p>Stvarno sam se iznenadio.</p>
<p>– Zaista tako misliš?</p>
<p>– Kako bih drukčije. Mijenjaju se, doduše, malo manji i malo veći mačkovi, mijenjaju se i teleće glave, ali princip je nepovrediv. I uvijek to nekako i piše, malo zakukuljeno, malo zamumuljeno, ali to ti je to. Tranzicijsko novinarstvo oblikuje svoju poetiku…</p>
<p>On o kojem je riječ odavno je oblikovao svoju poetiku.</p>
<p>Gladan mačak.</p>
<p>Nezasitan.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
PUTOVANJE JEDNE DOSJETKE OD TREŠNJE DO FRAZEMASljedeći članak
Sarajevo je puno behara i kad mu nije vrijeme
PROČITAJTE I...
KAMIONDŽIJA IZ “IŠARETA”
Priče su mu bile raznovrsne. Od nekih koje su nešto značile samo njemu do nevjerovatnih. I govorile su o zemljama i gradovima u koje je vozio. Na sjever do Skandinavije, na jug do mora, na zapad kroz sav Mediteran, na istok do Mezopotamije
ZAPISI I CRTEŽI DIDA JUSUFA
Unuk Jusuf stajao je u spomen-kući i pitao se gdje se sve to dogodilo. Didova bilješka i crteži bili su nešto poput vodiča. I misao, prelijepa misao koja mu je zapljusnula svijest (Je ne puis plus, baigné de vos langueurs, ô lames). – Nešto si kazao? – Ne. Pomislio. – Šta? Ako nije duboka tajna? – Ne mogu više, kupan čežnjama vašim, o, vali. – Šta je to? Stih? – Vaš stih. Ne vjerujem da ste ga zaboravili jer živite u skladu s njim