Kad god sam putovao, neka se nejasna misao javljala, nikad dokraja oblikovana, a prisutna kao stara prijateljica. Prepoznavao sam gradove i sela, ili neke njihove dijelove, kao i planine i jezera i uvijek sam se nosio s mišlju da su to mjesta koja sam već vidio i u kojima sam nekad i živio
, u galeriji “Tate”, vidi se soba u plavoj gami i u njoj čovjek kao na intimnoj giljotini. Kroz prozor (razglednica) blista predio sa zamkom pored vode nad kojim su velika brda, neka s tragovima snijega. Enciklopedijski primjer fotorealizma. Na prozoru je naslikan plavi akvarij s crvenim ribicama.</p>
<p>Sjećam se, bio sam prije dvije-tri godine kod Patricka na večeri. Naše kratkotrajno poznanstvo (povezala nas je moja kćerka) pretvorilo se u umjetničko prijateljstvo. Želio nam je pokazati svoj unutrašnji vrt usred Londona. Iznenadna je oluja to onemogućila. Tako velika oluja u tako malehnom vrtu. Oluja koja se ponavlja.</p>
<p>U razgovoru se pojavio i Jules Laforgue. Patrick pokazuje mapu koju je načinio s njegovim stihovima. Bio je iznenađen što znam za nj i poznajem mu stihove. Tad mi je poklonio grafiku s jednostavnim, a ipak magijskim patkama. Sa zida nasuprot moje stolice gleda me Ben Nicholson.</p>
<p>– Ben Nicholson – kaže Judit, Patrickova supruga.</p>
<p>Mali je Caulfield kod Salingera lovac u žitu, pomislih, ko zna zašto. Kao da čita moje misli, Patrick mi pokazuje tekućinu od žita i potom pije irski viski iz velike čaše.</p>
<p>– Dobar je ovaj <em>crni grm</em> – govorim.</p>
<p>Poslije večere odlazimo u vrt. To je proplanak među grmovima i visokim šibljem.</p>
<p>– Dobri su ovi grmovi – kažem.</p>
<p>Tu, u malom vrtu sred Londona koji nam daje iluziju da smo negdje u šumi. Najednom ponovo dolazi oluja. Patrickovo lice odsijeva srećom koju dijeli s nama. To je nešto najljepše što sam vam mogao pokazati, kao da govori njegovo lice.</p>
<p>Kad god sam putovao, neka se nejasna misao javljala, nikad dokraja oblikovana, a prisutna kao stara prijateljica. Prepoznavao sam gradove i sela, ili neke njihove dijelove, kao i planine i jezera i uvijek sam se nosio s mišlju da su to mjesta koja sam već vidio i u kojima sam nekad i živio, ali je sve to ostalo zameteno u povijestima bivših života, u povijestima zaborava.</p>
<p>A sad, dok sam gledao u more, ispod monolitne hridi, najednom shvatih. Bilo je to kao da se ona nejasna misao praćaknula poput srebrne ribe. Shvatio sam da je to mjesto na kojem ću tek živjeti. I da je to ono što mi je misao, kad se god javljala, zapravo htjela kazati.</p>
<p>Nedugo iza toga, oblikovao sam u mislima svoj mali roman o Londonu. Na kraju sam ga zapisao. Liku sam dao ime londonskog slikara kojem je minijaturni roman i posvećen. Nudim ga čitaocu sa svim njegovim otvorenim prostorima i nerazjašnjenim tajnama:</p>
<p>Patrick Joseph Pedestrian je išao i išao i išao… Ko zna koliko je to trajalo?! Nadao se da će u toku ovog dana napokon stići do London Bridgea. I zaista je stigao. Raspitivao se za dućan u kojem je naumio kupiti ogrlicu za svoju dragu. Ogrlicu sa zlatnim osmijehom u obliku srca. Ili sunca. Ili tako nekako. Gledali su ga nekako neobično. I niko mu nije znao odgovoriti.</p>
<p>Na kraju je, na izlasku s mosta, vidio nekog starca koji je izgledao toliko star da je osjećao strujanje vremena u njegovim očima. I, još nešto, vidio je i malog sebe.</p>
<p>Zar sam toliko ostario, pomislio je Patrick Joseph Pedestrian. Starac ga je dugo gledao. I šutio.</p>
<p>Onda mu je kazao da poznaje taj dućan, čak i taj privjesak, ali da ga neće danas moći kupiti jer je dućan izgorio davno, zajedno s mostom – 1666. godine. I nestao je. Poput dima. Kao da se rastočio u zraku.</p>
<p>Utom je naišla crvena kuća na točkovima, na dva kata, i svi su mu se njeni stanari smiješili i pozdravljali ga. Patrick Joseph Pedestrian sad više nije znao na koju bi stranu krenuo. Vidio je samo korice <em>Knjige mrtvog pjesnika</em> i izgubljene patke Patricka Caulfielda na njenoj poleđini.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Kad ti pobjegne avion, a ne sretneš Scarlett JohanssonSljedeći članak
Burka i evropske lomače
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo