fbpx

LONDONSKIM AUTOBUSOM DO VRTA PATRICKA CAULFIELDA

Kad god sam putovao, neka se nejasna misao javljala, nikad dokraja oblikovana, a prisutna kao stara prijateljica. Prepoznavao sam gradove i sela, ili neke njihove dijelove, kao i planine i jezera i uvijek sam se nosio s mišlju da su to mjesta koja sam već vidio i u kojima sam nekad i živio

PROČITAJTE I...

Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao

“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI