Pa zašto ljevica nikad u njima nije vidjela uzor kad su bili protiv pohlepnih bogataša, a slijedili su ih siromašni slojevi? Istupaju pred kraljeve ogrnuti runom sa štapovima u nažuljanim rukama da im razdrmaju sigurnost prijestolja; obećavaju kišu u zamjenu za pokornost, ali ih sve, osim Junusa, dočekuje beznadežna duševna suša sinova i očeva; insistiraju samo na očiglednom; nakon smrti, odlaze na nebesku sedmokatnicu, odakle će biti pozvani na odsudno svjedočenje, a njihovi sljedbenici ostaju u šoku kao da su iznenada ostali bez zraka
 Kierkegaard im se divi: razumjeti Hegela je lahko, ali ko može shvatiti Ibrahima, njegovu <em>vjeru</em>? Njihove biografije nas podučavaju da “samo onaj koji u tjeskobi strepi mir nalazi, samo onaj koji u donji svijet silazi voljenu spašava, samo onaj koji nož vadi Isaka dobiva”. Imaju ženu i djecu koji ih vole i čitav svijet protiv sebe. Mnogi su jetimi, Adem, Jusuf, djelomično Ismail, Musa, Isa, Muhammed, ali svi odreda vode stado na ispašu (“Nikada u svom životu ništa važnije nećeš raditi”, kaže Pastir – za koga će se pred kraj ispostaviti da je Đavo – mladom Isusu u Saramagovom evanđelju). Pa zašto ljevica nikad u njima nije vidjela uzor kad su bili protiv pohlepnih bogataša, a slijedili su ih siromašni slojevi? Istupaju pred kraljeve ogrnuti runom sa štapovima u nažuljanim rukama da im razdrmaju sigurnost prijestolja; obećavaju kišu u zamjenu za pokornost, ali ih sve, osim Junusa, dočekuje beznadežna duševna suša sinova i očeva; insistiraju samo na očiglednom; umjesto da se smiju, u tami plaču zbog ludosti idolopoklonstva jer su oni “liječnici ljudskih srca”, kako im tepa Gazali, a ne sveštenici volje za moć; nakon smrti, odlaze na nebesku sedmokatnicu, odakle će biti pozvani na odsudno svjedočenje, a njihovi sljedbenici ostaju u šoku kao da su iznenada ostali bez zraka.</p>
<p>Kako tvrdi Jaspers, nisu nikada trpjeli lično obogotvorenje, “čak ni Isus”, dodajući: “Svaki čovjek, pa i onaj najveći, najrjeđi, najdragocjeniji, ostaje čovjek. On je našeg kova… Veličina se ne može sačuvati u mitizaciji, nego u uočavanju ukupne realnosti velikog čovjeka… Istinski veliki ljudi su uvijek, i pored distance, svodili svoj odnos prema drugim ljudima na zajedničku ravan bivanja čovjekom” (<em>Sokrat, Buda, Konfucije, Isus</em>). Max Weber zapaža kako nijedan poslanik ne dolazi iz svećenstva ili profesionalne službe, već s horizonta vlastite duboke pozvanosti; riječ je o raskošnim individualnostima, nosiocima karizme čija je misija – što je iz aspekta sociološke analize krucijalno – nenaplativa, što znači da moraju živjeti od rada svojih ruku, a ne od gostoprimstava, milodara ili, ne dao Bog, bakšiša.</p>
<p>Zekeriyyah Razi spočitavao je kur’anskom Bogu nedemokratičnost: zašto Bog izabire neke ljude? Znamo kako bi Berdjajev odgovorio: duhovno je načelo aristokratično; lično načelo povezano je s hijerarhijskim načelom jer pretpostavlja razliku i granice; lično je načelo kvalitativno, ono je novi neponovljivi kvalitet… Radije ističemo kako povijest poslanstva ne sadrži uznosite protokole slave i privilegija, već banalne hronologije ekskomunikacije, usamljenosti, odbačenosti, straha; povijest koju sažima Lutova jadikovka: “Ah, da ja samo imam moć”, reče on, “ili da se mogu osloniti na nekog snažnog.” (<em>Hūd</em>, 80)</p>
<p>Bilo ih je hiljadu, bilo ih je deset hiljada, bilo ih je stodvadesetčetiri hiljade. S koljena na koljeno prenosi se čudesno predanje o pravednicima u bremenitim vremenima koji su mogli osjetiti nadolazeću kataklizmu kao mravi požar, glodari oluju ili ptice erupciju vulkana.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Domaće tjeskobe, zamišljeni neprijateljiSljedeći članak
DASKE KOJE ŽIVOT ZNAČE
