Sead Mahmutefendić, Čovjek koji pljuje na svoj grob; “Lijepa riječ” i “Bosanska riječ”, Tuzla, 2016. godine, 197 stranica
![](https://arhiv.stav.ba/wp-content/uploads/2017/12/ACL-banner-novi_001.png></a></div><p><strong>Piše: Hamza RIDŽAL</strong></p>
<p> </p>
<p>Knjiga <em>Čovjek koji pljuje na svoj grob </em>Seada Mahmutefendića pisana je na granici, između neprijateljskih linija sukobljenih ideja i svjetonazora, na razmeđu svjetova i kulturnih kodova, zbog čega je i žanrovski neodrediva, pa ju je najbolje naprosto zvati knjigom. Ona predstavlja Mahmutefendićevu duhovnu biografiju, tj. pokušaj poniranja u vlastito biće i istovremeno spasenja čitaoca iz njegovih beskrajnih labirinata. Zagledan u bezdane svoga duha, Mahmutefendić uviđa temeljne podvojenosti koje su karakteristika svakog čovjeka te nastoji sam sebi objasniti njihova međusobna prožimanja.</p>
<p>Ta se podvojenost ogleda već u predstavljanju svoje pozicije pisca: s jedne strane, Mahmutefendić kao da priziva austrijskog filozofa Wittgensteina, koji je kazao da se bavi filozofijom jer nije bio dovoljno dobar da se bavi nečim korisnim, dok se s druge strane i sam autor povremeno divi tom pozivu, smatrajući ga uzvišenijim od svih drugih. Čak na jednom mjestu, poput Eliota, ističe da pisac ima pravo biti nerazumljiv za neuke. Takvu tvrdnju ne treba posmatrati kao sujetu pisca, nego kao njegovo upozorenje da bez velikog čitalačkog iskustva ne treba ni pokušati hoditi kroz njegov tekst.</p>
<p>Mahmutefendićevo djelo obiluje intertekstualnim aluzijama te nastoji, poput babilonske biblioteke, obuhvatiti svekoliko ljudsko iskustvo, ali kroz priču o jednom duhovnom iskustvu. Pisana na granici, ova se knjiga ne da svrstati u bilo kakav kalup, počevši od žanrovskog pa sve do onih izvanknjiževnih kategorija, poput kulturne pripadnosti jednoj ili drugoj tradiciji. Naime, knjiga počinje evociranjem deset Božijih zapovjedi, da bi već u nastavku narator objasnio da je glavni lik, poput kazivanja iz dalekoistočnih tradicija, stvoren od odrubljene prednje lijeve noge konja uklesanog na stećku, koju će pet stoljeća kasnije “Allah pretvoriti u onoga čije riječi u obliku čarobne hagiografije upravo leže pred vama”, čime autor nesumnjivo upućuje i na orijentalno-islamsko kulturno naslijeđe. Mamutefendić svoju pripadnost bošnjačkoj kulturnoj tradiciji ne vidi kao barijeru za uspostavljanje kulturoloških veza s judeo‑kršćanskim ili budističkim, ali i svjetskim kulturnim naslijeđem.</p>
<p>Podvojenosti se manifestiraju već i u formi <em>Čovjeka koji pljuje na svoj grob. </em>Naime, Mahmutefendićeva duhovna biografija ispričana je u trećem licu, iz usta svevidećeg naratora koji piše o liku S.M., ali su pojedini dijelovi knjige ispričani u prvom licu, kada S.M. progovara o sebi. Granica između implicitnog i eksplicitnog autora, prvog i trećeg lica te različitih naratoloških pozicija, nije omeđena nekim formalnim pravilima, nego se, poput planinskog potoka, pretače iz jednog rukavca u drugi, pa će čitalac neopterećen teorijama ovaj postupak teško i primijetiti. U tom se aspektu ogleda majstorstvo Mahmutefendićeve forme. Ona nije tu tek da prenese priču, ne služi kao tetrapak za različite duhovne sokove koji oblikovaše jedno duhovno iskustvo, već je i sama sobom poruka koju treba čitati. Taj sklad između forme i suštine, koncepta i ideje, svjedočanstvo je Mahmutefendićeve genijalnosti.</p>
<p>Ipak, ova knjiga, kao što u jednom trenutku reče i sam narator, nije za svakoga: “Ovu knjigu mogu čitati samo prosvijećene osobe; prost čovjek nije stvoren za takva saznanja; njemu filozofija neće nikad pripasti u dio. Oni koji govore kako postoje istine koje treba skrivati od naroda ne treba da se uzbuđuju; narod ne čita; on radi šest dana u sedmici, a sedmog ide u krčmu ili urlati na stadion zbog lopte u mreži kao manijak. Jednom riječi, filozofska djela pravljena su za filozofe, a svaki pošten čovjek treba da nastoji biti filozof, ne hvaleći se da to i jeste.”</p>
<p>Duh nesklon promjeni ne bi podnio sve metamorfoze kroz koje prolazi glavni lik ove knjige. On propituje i vlastito vjerovanje i poziciju mislećeg čovjeka naspram uvijek krutih vjerskih institucija, ali i pronalazi sagovornike među mislećim ljudima u tim institucijama. U jednom pismu kojeg izvjesni Adnan-efendija šalje reisul-ulemi, s ciljem istraživanja bosanskog jezika s kraja 20. stoljeća, spominje i pisca S.M. i njegove <em>apokrifne tekstove</em>, te nakon dugog obrazlaganja, prihvata njegove ideje. S.M, ili Sead Mahmutefendić, preispituje čak i svoju metafizičku poziciju i ne boji se svoje sumnje i strahove podijeliti s čitaocem. On, nesumnjivo, vjeruje u Boga uprkos teolozima, kako bi rekao Borges, i zna da je pojam <em>apokrifan</em> prvobitno značio tajanstven, a ne iskrivljen.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Teško je, bolno je, ali mislim da prvi put vrijeme radi za nasSljedeći članak
Ivan Aralica: Mak Dizdar pripada bošnjačkoj književnostiPROČITAJTE I...
UZ 31. GODIŠNJICU SMRTI ĆAMILA SIJARIĆA
Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.
Univerzalni rječnik čuda Almina Kaplana: RASKOŠNE POETSKE SLIKE
Almin Kaplan, Bukara, “Planjax”, Tešanj, 2018.