U dva naselja kod Velike Kladuše žive Bejzada i Omer Miljković, djeca krajiških junaka, braće Huseina i Šabana Miljkovića; oboje su svjedočili ubistvu svojih očeva, heroja koji su krajiške muslimane sačuvali od pokolja u Drugom svjetskom ratu. U poznim godinama, Bejzada i Omer danas žive sami, skoro pa zaboravljeni od sviju, sa sjećanjima na očeve koja nikada ne blijede
.ready( function($) {
$('.magzilla-popup-6621cfc24d8b1').magnificPopup({
type: 'image',
closeOnContentClick: true,
gallery:{
enabled:true
}
});
});
</script>
<div class=)
Vrata njezine kuće stalno su otključana. Ali u kuću slabo ko da ulazi. Na stolu gomila tableta. Pepeljara i čaša vode. “Satra me tlak, visok. I šećer. Pijem tablete i neku vodu svako četiri sata.” U šporetu se vatra ugasila, treba joj vremena da ustane s kreveta i ponovo je naloži. Sama je. Pogled najčešće drži uperen ka zidu. Tamo su slike sinova i oca. Kćerka joj je umrla, dva sina poginula u okršajima s izdajnicima Fikreta Abdića. Oca se jedva sjeća. Majku nije ni zapamtila, umrla je kada joj je bilo jedva četiri mjeseca. Doskora su je obilazile unuke. Ali i one rade, imaju svoje porodice, djecu i ne stižu do majke onoliko koliko bi htjele, ili koliko bi trebalo. “Niko mi živ čitavu zimu vrata otvorio nije. Jest jedan komšija, nestalo mu cigara pa došao da pita. I naložio mi vatru. Stalno sam sama.” Bejzada Miljković je 1932. godište. Ona je kćerka Huseina Huske Miljkovića.
USTAŠKI TEROR
Bejzadin je otac rođen u selu Dabravine, u općini Velika Kladuša. Na nišanu u haremu džamije u Velikoj Kladuši piše da je rođen 7. marta 1906. godine, iako neki historičari smatraju da je rođen godinu prije. Oženio se Mihadom Murtić, s kojom je dobio kćer Bejzadu. Samo pet mjeseci nakon poroda, Mihada umire, a Huska Bejzadu predaje na brigu njenoj nani te je redovno obilazi. “Čitav je moj život muka i borba. I tako ću i umrijeti, u muci.” Da će Bejzadi doći gosti, javio joj je rođak Šaćir, njemu je Huska Miljković daidža. Rekao joj da će je pitati o ocu. “Valjda sam ga zato i sanjala. Ne sjećam se kad sam babu sanjala. Probudilo me je, proučila sam mu, pa se uhvatim cigara. Nisam više ni mogla zaspati…” Oca je, kaže, posljednji put vidjela živog malo prije no što će ga ubiti. Bila je kod njega u Cazinu nekoliko dana.
“Kad je bio u Cazinu, išla sam kod njega po pet-šest dana. Onda su ustaše napale na grad i morali smo ići u šumu. Njegova žena i ja i još jedna žena s djetetom. Sutradan je babo poslao vojnika da nas obiđe, da vidi jesu li mu žena i dijete živi. Bila je magla, hladno, kad smo ga vidjeli, mislili smo da smo gotovi. Ali nam je on rekao da se ne bojimo, da je partizan i da ga je Huska poslao da vidi jesmo li mu živi. Ujutro ga vidim na bijelom konju, Huska je išao pred vojskom, uvijek je išao prvi. Istjerali su ustaše i mi smo se vratili kući.” Nakon toga, posljednji put ga je vidjela mrtvog. “Dženaza je krenula iz naše kuće. Otvorila su mi neka dva vojnika prozor i rekli mi da gledam, ali da ne smijem ići tamo za ljudima. Bili su to partizani, nisu meni k'o djetetu dali da idem. Sve je puno bilo, velika dženaza. On i brat Šaban u jedan mezar zajedno ukopani.” Sjeća se da ju je otac obilazio samo noću, kada je mogao doći do njihove porodične kuće, gdje je živjela s nanom, Huskinom punicom. Miljković je tada najviše vremena provodio među partizanima, na Petrovoj gori. Tamo je upoznao svoju drugu suprugu Neđeljku, partizanku iz Maljevca. “Babo je dolazio po noći da me vidi. Ja se probudim i vidim ga kako me gleda. Poželio me…”
I tada je Bejzadi bilo teško zbog oca, ustaše su stalno dolazile i tražile da im kaže gdje je. Bejzada je šutjela, uglavnom. “Odem u mejtef, pa mene, k'o dijete, namame da im kažem je li nam babo dolazio i kada. Najviše je hodža pitao za njega.” Miljković je 1938. godine postao član Komunističke partije Jugoslavije. Zahvaljujući svom utjecaju i radu, 1942. godine postaje član Okružnog komiteta Karlovac, a ubrzo nakon formiranja Komiteta KPJ za Kotar Cazin njegov politički sekretar. Nakon oslobođenja Velike Kladuše, 23. februara 1942. godine, ovaj je grad postao politički i vojni centar cijelog područja, a za komandanta je postavljen Huska Miljković. Zbog toga su ustaše stalno dolazile u kuću u kojoj su same bile tri žene Miljkovića. “Sjećam se, došli su jednom, i tetku Adilu su htjeli voditi, rekli su joj da će je zakovati za drvo na Petrovoj gori. Da će nas pobiti. Istjerali su nas sviju iz kuće, sve su nas znali po imenu i onda su nas zatvorili u zatvor. Ustaše su nas zatvarale jer smo bili Huskini”, priča Bejzada. “Zato često nismo smjele ni zanoćiti u kući. Radimo u polju i u četiri sata ostavi sve, ostavi kuću otključanu i idemo kod tetke Fatke u čaršiju. Tamo smo često spavali.”
Najteže je bilo Huskinom ocu Mehmedu. “Dida i babu su često tukli, dida je znao sav krvav biti koliko ga ustaše premlate. Košulja mu sva krvava i majka to onda mora prati. Znam da je govorila kako se to više ne može izdržati i da će tražiti od Huske da se ostavi partizana. Mehmed nije dao na Husku, nije htio ni čuti ma koliko su ga tukli. Nas djecu ustaše nisu tukli, samo su nas tjerali da idemo da im donesemo vodu, da se operu.” Bejzadin dedo Mehmed nije trpio samo batine, često je bio i zatvaran zbog sina. “Posljednji put malo prije nego što će Huska poginuti. Prvo su ustaše pretukle mog dida i babu, pa su ih onda zatvorili na pet mjeseci u zatvoru. Sve zbog komšije. Vidio je jednu večer kako Huska s dvojicom izlazi iz kuće. Bio je ramazan i pošli su na teraviju. Otišao je i dojavio ustašama. Ujutro su došli i zatvorili dida.”
Mehmed Miljković nije dočekao kraj rata, poginuo je tokom njemačkog napada na selo Miljkovića. “Poginuo je od švapskih granata. Topovima su nam tukli po kući. Majka i ja smo pobjegle u hendek, dida ostao i u kući poginuo. Našli smo ga pred kućom mrtvog, sva nam je stoka bila pobijena. Onda ih je tetak sam pokopao, i njega i stoku. Nijemci su ih pobili. Ali ginuli su i Švabe, ima ih u potoku blizu naše kuće, pod jednom vrbom gomila nakamarana. Kako su ginuli, tako su ih tu kopali. Sve jednog na drugog, tu su ih dogonili.”
BANDITSKO DIJETE
Nakon onog rata, nije Bejzadi bilo puno lakše. Ostala je živjeti s nanom, maćeha Neđeljka se preudala i otišla u Hrvatsku. “Mene su zvali banditsko dijete. Vikali mi da je moj ćaća bandit, nipodaštavali me. Do mene niko nije držao, k'o što ni danas do mojih poginulih sinova niko ne drži. Teško je bilo kad je Fikret pobijedio, nije to do Fikreta, ali su njegovi dolazili do moje kuće, lupali su mi na prozor, došli kolima u dvorište…” Bejzadi partizanska vlast nije dala ni da u školu ide. Omeru, sinu Huskinog brata Šabana, koji je ubijen isti dan, jeste. “Pričali su mi isto što su Fikretovi pričali za moje sinove. Oduzeli su Huskinu njegovu zemlju, ostavili su nam samo četiri dunuma. Pričali mi da sam ja banditsko dijete i da nemam nikakva prava. Vlast je to pričala, ostalo nam samo komad zemlje oko kuće. Kasnije nam je to sve vraćeno u grunt.”
Nakon rata, prvi je put otišla na očev mezar. Makar joj to nisu branili. “Bilo je puno onih koji su bili uz Husku pa su na nas sve zaboravili. Nisu mi nikada došli da mi pomognu, niko od njihovih drugova. Šta sam ja znala, imala sam četiri mjeseca kada je umrla moja majka. Neđeljka je bila dobra, posjećivala me je dvije-tri godine nakon što se udala. Onda je i ona prestala dolaziti.” U ovom ratu, u sukobu s izdajničkim autonomašima Fikreta Abdića, Bejzada je izgubila dva svoja sina. Nešto ranije, u Kladuši joj je umrla kćerka. “Moji su sinovi bili hrabri, najhrabriji u vodu. Ne kažem ja to, to kažu njihovi drugovi koji ponekad dođu da me posjete. Kažu, kad su bili na Pećigradu, moj je Fadil bio najhrabriji. Ja sam na njih ponosna. Moji sinovi nikada nisu bili izdajice, kao što ni moj otac nije bio izdajica.” Dani pod autonomijom bili su možda i najteži u životu. “Htjeli su na silu da idem iz kuće, ali ja se nisam dala, pa neka me ubiju. Vikali su mi svašta, dođu po noći, napiju se pa mi svašta rade. Ali me nisu istjerali.” Živi od penzije koju dobija kao majka poginulih boraca. I nju uglavnom potroši na lijekove. Bude joj dovoljno, kaže, tih nešto malo manje od 500 maraka. Ali je ubi samoća, boli što je po cijele dane sama. “Imam troje unučadi, dođu ponekad. Obilaze me tetići, drugo niko živ. Narod se, sine, zamrzio. Sve se zabilo u kuće i niko nikog više ne pazi.”
DAIDŽA MU UBIO OCA
Koji kilometar dalje od Bejzadine kuće, živi 79-godišnji Omer Miljković. Sin je Šabana Miljkovića, Huskinog brata. Šaban je bio Huskin zamjenik i najbliži ratni saradnik. Danas je Omer napola slijep, teško bolestan. I on, kao i Bejzada, dok pričamo, uglavnom prebire po vrećici s lijekovima. Teško priča, još se teže kreće nakon saobraćajne nezgode koja ga je mjesecima prikovala za krevet. Ali se sjeća dana kada su mu Bajro Keserović i Emin Okanović ubili oca. Samo sat vremena nakon što su ubili Husku Miljkovića.
“Sjećam se dobro, bio sam u kući… Gorjela je vatra na ognjištu, babo je ležao na nekoj postelji, na serdžadi. Čekao je da prokuha mlijeko. Ili kafa, šta li je… Ležao i grijao se, bilo je proljeće. Ja sam sjedio pred njim. Bilo je još djece u maloj sobi. Bile su to stare kuće s dvije sobe, manjom i većom, i u ovoj drugoj je bilo djece. Čuo sam da se igraju i otišao sam njima. Čim sam ja otišao njima, čuo sam pucanj. Čuo da pucaju puške. Dok sam još bio kod oca, došla su dvojica, neki Bajro zvani Baba i Emin Okanović. Taj Emin je bio dobar s mojim ocem. To je bio moj daidža. Brat moje matere. Njih dvojica su došli i stali uz jednu stranu kuće, uz neke dušeke koji su bilo namotani jedni na druge. Tu su stajali i držali puške pred sobom. Daidža nije htio pucati dok sam ja sjedio. Čekali su da ja ustanem. Tako je i bilo. Kad sam ja otišao, oni su onda naložili pucati. Vidio sam ih kako su ušli i stajali tu, to se sjećam. Onda se skupila familija, došla je tetka, poskakali su iz kuće… Ne znam kako sam ja izašao, ne sjećam se više. Eto, tako se to desilo da su mi ubili oca.”
Omer je kasnije saznao ko su bile ubice njegovog oca i amidže. “Oni su bili, koliko ja znam, u raznim vojskama, a u ustašama najviše. Kad je Huska rahmetli osnivao svoju vojsku, oni su prešli njemu iz ustaša. Huska je njih birao, ko je bio zločinac u ustašama, nije mogao biti kod Huske, i predavao ih partizanima. Partizani su ih gonili gdje treba, šta su s njima radili, ko zna. Neke su i pobili. Huska ih je rešetao i saznalo se brzo šta Huska s njima radi. Zato su ga vrebali da ga uhvate i ubiju. Tako je i bilo. Huska je došao kući, prenoćio i ujutro zajahao konja da ide za Kladušu. Došao je ovdje do mlina, tu su ga sačekala ta dvojica. Ništa mu nisu ni rekli, odmah su uhvatili za puške i spucali metke u njega. Pao je s konja i tu je i umro.”
Omer kaže da se partizanska vojska i nije previše trudila da pohapsi ubice. “Bili su oni tzv. zelenci. Pobjegli su nakon ubistva, bili su traženi, vojska ih je tražila taj dan i kasnije, ali nije bilo velikih akcija da ih se pohapsi. Čulo se da su ovdje ili ondje, ali niko ih nije tražio. Niko nije letio za njima da ih traži, pala bi još koja mrtva glava. Računalo se da ima vremena da ih se uhvati.” Huske se danas sjeća, ali i velike dženaze amidži i ocu u Velikoj Kladuši, ali nikada nije saznao ko je odlučio i zašto da ih se obojicu pokopa u jedan mezar koji je dugo stajao neobilježen. “Živio sam u istoj kući s Huskom, ali sam ga malo kada gledao. Bio sam tada mali, a Huska je često bio na dužnosti, išao za vojskom. Sjećam ga se kao krupnog, jakog čovjeka. Nosio je englesku bluzu, žuto-zelenkastu. Bila je zgodna ta njegova bluza”, priča Omer i kaže da nakon rata njegova porodica i nije imala prevelikih problema zbog prezimena. Ali se o Huski i Šabanu nije pričalo javno, uglavnom na sijelima.
“Preda mnom nisu baš pričali o Huski i mom ocu, ne znam zašto. A sjećam se ja i Halila Šakana, Huskinog zamjenika. On je iz Podzvizda, nakon onog rata je otišao raditi u Hrvatsku, u Sisak. Tamo se zaposlio, niko ga nije dirao. Huska se ženio dva puta. Bejzadina je majka iz Slapnice. Neđeljka je iz Maljevca, sreli su se na Petrovoj gori, u partizanima. Halil Šakan je oženio Huskinu ženu Neđeljku. Baš je bio pravi zamjenik.”
Huska je Krajinu sačuvao od pokolja
Prije no što će biti ubijen, Huska Miljković je već preživio dva pokušaja atentata. Neposredno pred smrt, došao je u rodno selo, a na kućnom pragu dočekala ga je najstarija sestra Fata riječima: “Što si doš’o iz Cazina, sprema se banda na tebe!?” Huska je na to odgovorio da se on nikog ne boji osim Boga. “Huska mi je daidža. Moja je majka Fata, ali su je svi zvali Fatura, najstarija je od djece. Rođen sam u jesen 1944. godine. Mi smo prije bili Selimčevići, pa nam se kasnije prezime promijenilo u Miljković.”
Priča nam to sin Huskine sestre Fate, Šaban Munjaković. Često obilazi Bejzadu i Omera Miljkovića. Trudi se sačuvati sjećanje na daidžu, čijom zaslugom narod Bosanske krajine nije doživio sudbinu onog koji je rat dočekao u istočnoj Bosni. “Mi bismo doživjeli katastrofu da nije bilo Huske, on je branio ovaj kraj i sve činio da sačuva ljude. Preda se, naoruža se i onda bježi ovamo na svoju stranu. Tako se dolazilo do oružja”, priča Šaban. “Huskina vojska nije dirala ni Srbe ni Hrvate. Dok je Huska bio živ, zaveo je pravedan sistem u te dvije godine. Nijemci su bili najgori, onda ustaše. To je bila najveća opasnost. Četnici nisu smjeli ni dolaziti ovamo.” Huska je, priča Šaban, prije rata bio poljoprivrednik. Radio je na zemlji i živio od zemlje. “Bio je čovjek iz naroda, ni političar ni bilo šta drugo. Imao je četiri razreda škole, a to je bilo golemo u to doba. Ali je imao pamet i veliko srce. Ratovao je s Pozdercima, s Hakijom i Hamdijom, s Adilom Zulfikarpašićem, s Tomom Horvatom. Huska je već tada bio proslavljeni komandant, pričalo se u narodu da ga metak ne može ubiti.”
Šabanov otac Alaga bio je jedan od komandanata Huskinih bataljona. Alagu Munjakovića zarobili su Nijemci nakon jednog od napada na Cazin. Kraj rata dočekao je u koncentracijskom logoru u blizini Münchena. “U vagon, preko Zagreba, pa u logor Dachau. Pun je bio vagon kad su išli u Dachau. Bombardirali su ih saveznici i preživio je bombardiranje voza. Ljudska tijela bila su svuda po njemu. Vodili su ih pješke od Münchena prema Dachauu i opet su saveznici pucali na njih. Pred kraj rata vidio je da se kuha. Bio je u logoru s nekim Rusima. Organizirali su pobunu, pobiju neke stražare, ali ubiju među njima i nekog inženjera. Amerikanci su tražili ko je ubio inženjera i onda su strijeljali tog Rusa.” Alagu Munjakovića su iz logora oslobodili Amerikanci. Ponudili su mu da ide za Ameriku ako to želi. Nije htio. Vratio se u Zagreb i tu dobio dokumenta koji su potvrdili da je bio logoraš nacističkih kampova. Kući se vratio pred kraj 1946. godine.
