Procjene su da Blagajsku tekiju godišnje posjeti više od 200.000 turista, i za početak bi se zaista trebalo ozbiljno uhvatiti u koštac s gorućim problemima očuvanja identiteta ovog vrijednog spomenika, ali i egzistencije Vrela Bune, koje bi uz kvalitetnu turističku strategiju u samo nekoliko godina moglo dostići svoje istinske potencijale

Piše: Naida MUJKIĆ

FOTO: Velija Hasanbegović

Više nego ikada prije, ljudi putuju i istražuju dijelove svijeta bogate prirodnim ljepotama ili kulturno-historijskom zaostavštinom. Danas je turizam grana industrije u kontinuiranom porastu, s više od 1,1 milijardi ljudi koji putuju internacionalno svake godine. Neosporno je da putovanja i turizam doprinose ekonomiji neke zemlje u čitavom nizu smislova, ali istovremeno imaju i negativne posljedice. Tako je infrastruktura nekih historijskih mjesta, kao i prirodnih ljepota, u svijetu narušena ili potpuno uništena nekontroliranom najezdom turista i onim što se turistima nudi.

U našoj domovini prirodne ljepote, cijele kasabe, ali i bezbroj monumentalnih građevina znatno su oštećene ili su potpuno nestale tokom četverogodišnje agresije (1992–1995) na Bosnu i Hercegovinu, ili su devastirane za vrijeme prošlih ratova. Neke su od njih, vrlo često i uz pomoć stranih investitora, rekonstruirane i sačuvane od zaborava za buduće generacije, ali i za poglede znatiželjnih turista kojih je u našoj zemlji iz godine u godinu sve više. Jasno je da na turističkoj, ali i na globalno-ekonomskoj mapi svijeta Bosna i Hercegovina nije prepoznatljiva po futurističkim neboderima, nedodirljivim opservatorijima, modernim muzejima s izloženim maketama svemirskih letjelica ili kibernetičarskim čudesima i animacijama novog doba, nego je to prirodno blago i kulturno-historijske građevine iz duge historije naše zemlje, građevine iz perioda srednjovjekovne bosanske države ili osmanskog perioda, pa i austrougarske vladavine, i koje kao takve privlače posjetioce iz cijelog svijeta.

Jedno od najljepših kulturno-historijskih blaga u našoj zemlji, Vrelo Bune, a posljedično i Blagajska tekija, moglo bi biti izvrgnuto devastaciji ukoliko se nešto protiv toga u bliskoj budućnosti ne poduzme. Pitanje je na koji način pomoći ovaj bosanskohercegovački biser, s obzirom na to da s federalnog nivoa u ovom kraju nije bilo većih ulaganja (izuzev ulaganja na Starom gradu, tj. Tvrđavi hercega Stjepana Kosače i dijelu urađenog puta do Blagaja), kako su nam rekli neki od naših sagovornika koji su egzistencijalno vezani uz ovaj kraj.

ZAGONETNI SARI SALTUK-BABA

Vrelo Bune, prema mnogim podacima, najveće je izvorište pitke vode u Evropi, gdje u jednoj jedinoj sekundi iz izvora izađu 43 kubika pitke vode. Uz sam izvor Bune, na ulazu u pećinu, izgrađena je derviška tekija. Kako ističe Adem Handžić, u procesu oblikovanja kasaba u Bosni dvije su najvažnije komponente, a to su derviška i državna. Derviška ustanova, čijim se osnivanjem polažu temelji jedne kasabe, bila je zavija, kolokvijalno poznatija kao tekija. Njen osnivač bio je neki od šejhova pripadnika određenog derviškog reda. Derviški redovi i bratstva bili su i u službi širenja islama, a na prostore koje je kasnije osvajala osmanska vojska dolazili su puno ranije te uspostavljali vrlo prijatne odnose s domaćim stanovništvom. U Bosni su se derviši rano pojavili, a o čemu svjedoče dva derviška nišana koja se danas nalaze u haremu Alipašine džamije u Sarajevu (1461. i 1462. godine).

Prvobitna svrha zavija bila je da služe kao konačište siromašnim muslimanima, koji su učenici, sejjidi, ratnici i putnici namjernici, gdje su gosti imali pravo konačiti do tri noći, a za vrijeme provedeno u zaviji imali su pravo na besplatnu čorbu i hljeb ujutro i uvečer. Prema Mustafi Imamoviću, u prvom je redu zavija bila “u službi konačišta”. Procjenjuje se da je od pada srednjovjekovne bosanske države do danas samo u Sarajevu i okolini izgrađeno oko pedeset tekija, a koje su pripadale različitim derviškim redovima, od mevlevijskog, nakšibendijskog do halvetijskog tarikata. Tekija u Blagaju, jedna od najimpozantnijih i isto toliko tajnovita, pripadala je različitim derviškim redovima, bektašijama, halvetijama, kadirijama, dok je danas predvođena vekilom nakšibendijskog reda. Osnovana je najkasnije početkom 16. stoljeća sa svrhom ne samo da se u njoj obavljaju derviški obredi već i druge funkcije koje su tekije imale.

U turbetu je, po predajama (budući da postoji više njegovih mezara), ukopan zagonetni Sari Saltuk-baba, a do njegova je mezara mezar šejha Ačik-baše. Prema historijskim činjenicama, Sari Saltuk-baba bio je šejh i gazija, a historijski zapisi upućuju da je širio islam i tesavvuf po slavenskom svijetu, te da je u tome bio iznimno uspješan, do te mjere da je kao sveti čovjek bio poštovan i među pravoslavnim svijetom. Međutim, Saltukov mezar u Blagaju nije jedini njegov mezar (postoji vjerovanje da je sahranjen, po svojoj volji, u sedam, a po nekima i dvanaest različitih mezara).

Blagajska tekija govori i o kontinuitetu vjerovanja i o islamsko-bogumilskoj koegzistenciji budući da je, prema nekim historičarima, na istom lokalitetu ranije bilo bogumilsko svetište. Tekija je više puta obnavljanja, a hronogram o njenoj obnovi iz 1716. godine glasi: “Promotriš li Misir ili Šam, nećeš naći ovakvo prebivalište. Bez ikakve sumnje je ovo sastajalište erenlera oko kojeg danonoćno obilazi i Hidr kao oko Ka’be. Svi koji posjete ovo privlačno mjesto, sa zanosom i gorljivošću tu uče Feth-dovu, a kada ugledaju svod veličajne kupole, oni ničce padaju Uzvišenom Stvoritelju, jer je ta kupola djelo Uzvišenog Stvoritelja, a velika je koliko kupola svih džamija. Tu je Tvorac pokazao snagu Svoje svemoći, i samo riječju ‘kun’ stvorio je građevinu. Pod nebeskim svodom nema nijedne vrste ptica, a da ovdje nemaju svoje gnijezdo.”

ZIMA POKAZUJE ONO ŠTO JE LJETI SKRIVENO

U povelji iz 1454. godine, a koja se odnosi na posjede hercega Stjepana, uz Blagaj se posebno ističe da se tu nalaze vrlo cijenjene pećine. Danas Blagaj ima sedam zaštićenih spomenika kulture, a to su tekija na Vrelu Bune, Sultan Sulejmanova džamija, Stari grad Blagaj, Velagića kuća, Karđoz-begov most, Karađoz-begov hamam i Kolakovića kuća. Blagaj je, kako mu i samo ime kazuje (blag gaj) oaza u hercegovačkom kršu u koju prispijevaju turisti iz cijelog svijeta, a među njima je najviše gostiju iz Turske, Njemačke, zemalja arapskog govornog prostora, Poljske, Kine i dr. O utjecaju i važnosti ovog gradića govori i izreka: “Šeher Blagaj, kasaba Mostar.” No, Blagaj još uvijek nema izgrađenu kanalizaciju, a čemu se “nije čuditi” budući da se tek ovih dana kanalizacioni sistem gradi u Mostaru. Vakufski kompleks tekije na Buni, poznatiji kao musafirhana, obnovljen je i otvoren 2012. godine.

Vrelo Bune i Blagajska tekija među najposjećenijim su i svakako najintrigantnijim mjestima u Bosni i Hercegovini, no, kako ovo mjesto sačuvati od pomodarskih devastacija? Plijesni na betonu, plastične flaše i papiri, radilišta koja nisu označena, restorani izgrađeni bez bilo kakve vizualne i arhitektonske usklađenosti s prirodnim ambijentom i tekijom, prilazni put zakrčen automobilima i štandovima s turističkim tričarijama, “divlje” izgrađen most koji vodi u plutajuće restorane i koji pri tome zaklanja pogled na vrelo – ovako bi se danas moglo opisati Vrelo Bune. Zima pokazuje ono što je ljeti skriveno. U jednom od restorana s druge strane Blagajske tekije, mjesto “begove čorbe”, potura se “gobova juha”, a pod isprikom da “nije sezona”.

“Ovo nije begova čorba. Ovo je instant-supa”, kažem. “Je, je, iz kesice”, odgovara konobar. Prije posljednjeg rata je, prisjećaju se mještani Blagaja, na ovom mjestu radio samo jedan restoran, radio je, kako kažu, “k'o fabrika”, i nije bilo govora o bilo kakvoj gradnji u okolini tekije. Da li je razlog nebrige nadležnih institucija koje se bave zaštitom kulturnog naslijeđa BiH možda u činjenici da se (ipak) radi o bošnjačkom mjestu u većinskom hrvatskom kantonu ili se, nažalost, radi o nepoštivanju Zakona o gradnji i neuređenom sistemu prostornog planiranja?

Procjene su da Blagajsku tekiju godišnje posjeti više od 200.000 turista i za početak bi se zaista trebalo ozbiljno uhvatiti u koštac s gorućim problemima očuvanja identiteta ovog vrijednog spomenika, ali i egzistencije Vrela Bune, koje bi uz kvalitetnu turističku strategiju u samo nekoliko godina moglo dostići svoje istinske potencijale. Za sada postoji samo nekoliko sjajnih ideja o tome, naprimjer, ideja da se štandovi sa suvenirima ukopaju u brdo ili da se izgradi žičara za Stari grad, ali, da bi se to realiziralo, potrebne su veće investicije, no nijedna sigurno ne može biti veća od ove iznimne hercegovačke ljepote.