Hrvati u Bosni odabrali su biti ne baš uvijek željena posvojčad Hrvatske, umjesto da budu sinovi svoje zemlje
![](https://arhiv.stav.ba/wp-content/uploads/2017/12/ACL-banner-novi_001.png></a></div><p><strong>Piše: Faris NANIĆ</strong></p>
<p> </p>
<p>Kada dobiva, Hrvat je, vaš, a kada gubi, Bosanac je, naš – riječi su ne Bošnjaka iz Krajine već Hercegovca Hrvata i katolika iz Širokog Brijega, upućene prijekorno Hrvatima, onim hrvaćanskim, koji su slavili svaki uspjeh, a kudili svaki neuspjeh tenisera Marina Čilića, međugorskog dječaka koji je, ne odrekavši se bosanskog državljanstva, ipak odlučio proslavljati ime Republike Hrvatske širom svijeta. U dobroj je mjeri uspio. Postao je “naš”, hrvatski, što je uvijek i bio, ali i hrvaćanski, što je tek kasnije postao te pristao da se oko njega počne graditi mit, još jedan u nizu. Ali, za razliku od stamenih, povijesnih, mit koji će blijedjeti i nestati kada perspektivni mladić ostari, posebno ako ne uspije osvojiti jedan od turnira Grand Slama. T</p>
<p>ada će mu žuđena Hrvatska, od posvojene majke, ubrzo postati maćeha, a još žuđenije skandiranje domoljubnih Hrvata okrenut će se nekom drugom klincu, vjerovatno iz Bosne, koji će istim žarom žuditi za priznanjem države kojoj je dobar samo kada pobjeđuje, dok bi u svojoj domovini bio poštovan bez obzira na izostanak vrhunskih rezultata. I to, ma kako mu to bilo nepojmljivo, i od pripadnika drugih naroda, ne samo Hrvata. Da stvar bude još paradoksalnija, za Čilića su u finalu Wimbledona navijali i Bošnjaci jer ga smatraju “našim”. Istovremeno, svaki se pa i najmanji uspjeh Bosanaca, ako nisu Hrvati, u Hrvatskoj naprosto ignorira ili zločestim medijskim napisima minorizira. Svrha je više nego jasna. I na sportskom polju pokazati kako je Bosna <em>failed state</em>, neodrživa tvorevina, ili barem održiva prema zahtjevima manjine Hrvata u njoj koji se, baš onako boljševički, imaju smatrati većinom. Takvo stanje svijesti kod Čilića, ali i ostalih, stvara predrasudu kako je jedino, udomivši se u Hrvatskoj, kod hrvatske matere, moguće postići uspjeh, posebno globalnih razmjera.</p>
<p>Nažalost, i ovaj primjer, posebno nakon euforije oko Čilićeva poraza u finalu teniskog turnira u Wimbledonu te žalosne legende o bolnom stopalu kao valjda jedinom razlogu landslide poraza od najboljeg na svijetu, gdje čak ni nepriznata gospa međugorska nije pomogla, pokazuje kako su Hrvati u Bosni odabrali biti ne baš uvijek željena posvojčad Hrvatske, umjesto da budu sinovi svoje zemlje. Kada je Čilić bio u krizi, odricali su ga se, čak i ismijavali, nakon što su ga neumjereno, kao svog slavili.</p>
<p>Za to vrijeme predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović proziva BiH za maćehinski odnos prema Hrvatima. Nastranu što bi tu neuku provincijalku trebalo priupitati ko se to u Zapadnoj Hercegovini maćehinski odnosi prema Hrvatima, koji se već u zabrinjavajućim brojevima masovno iseljavaju. Ili kakve veze ima izbor hrvatskog člana Predsjedništva ili delegiranje zastupnika u Dom naroda s odlaskom Hrvata iz sela i gradova s apsolutnom hrvatskom većinom i vlašću, pa čak i obrazovnim sistemom i programom Republike Hrvatske, zapravo pod vlašću HDZ-a (što nije istoznačno, katkad može biti i izrazito antagonizirano), prvo u Hrvatsku, a onda i dalje? Baš tu leži tragedija bosanskih Hrvata.</p>
<p>Niti jedna alternativa ne žanje uspjeh, potpuna kontrola medija, posebno u Hrvatskoj stvarnih menjševika oko Dragana Čovića stvara atmosferu ugroženosti od drugih, koja treba dovesti ili do izborne apatije i malog odziva, što Čovićevoj kliki garantira pobjedu baš u svakom izbornom ciklusu, bez obzira na stvarnost i devastaciju lokalnih ekonomija područja s hrvatskom većinom, ili do iseljavanja “viška” radne snage, naravno, prvenstveno u majku Hrvatsku, kojoj nedostaje etnički i kulturološki poželjne radne snage. To, opet, osigurava klijentelističkoj politici oko paradržavnog Hrvatskog narodnog sabora da i dalje nesmetano dobiva izbore, sa sve manjim brojem birača, i neprekidno opstruira državu zahtjevima za trećim entitetom, hrvatskom jedinicom i sličnim glupostima koje, a oni to dobro znaju, ne mogu proći, ni zbog nedostatka konsenzusa ni zbog nepostojanja volje međunarodnog garanta Daytonskog sporazuma.</p>
<p>Stvarnost većine nezadovoljnih ne čuje se od zaglušujuće buke Čovićevih, Ljubićevih i žalopojki drugih “uglednih” Hrvata, uz punu asistenciju hrvaćanskih medija i dijela politike. Moj treći entitet radna su mjesta, zavapio je još jedan Hrvat, katolik i Hercegovac. No, nisu ga slušali, nit ga i dalje slušaju. Radije odlaze u obećanu zemlju, očekujući da će im u njoj pečeni golubovi sami letjeti u usta. Tako to od Tuđmanovih nemuštih vabljenja, preko Šuškovih zlih marifetluka, do Čovićevih birokratskih lamentacija. Baš poput Bosanca Marina Čilića, hrvatskog i hrvaćanskog junaka za višekratnu upotrebu. No, nisu li to oni sami odabrali?</p>
<p>Konačno, Bošnjaci koji se iseljavaju, iako stvarno majorizirani u dijelovima zemlje s apsolutnom većinom drugih dvaju naroda, otvoreno, jasno i nedvosmisleno tvrde da odlaze zbog, prije svega, bošnjačke ili politike stranaka koje nastoje Bošnjake zastupati. I na to imaju pravo jer zadaća svake vlasti, ma koliko se pozivala na narodnu volju i odbranu nacionalnih / etničkih interesa, prije svega jeste pružanje mogućnosti ljudima da od svog rada dostojanstveno žive, da napreduju, postižu i vrhunske, svjetski priznate rezultate. Da ne moraju odlaziti poput Marina Čilića i biti na milosti podignutog ili spuštenog palca gomile koja ga promatra u areni. I na njega projicira svoje nerealne ambicije.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Da se ne zaboraviSljedeći članak
Preživjet ćemo, nekakoPROČITAJTE I...
Zašto je Alija Izetbegović, nakon teškog pregovaranja, potpisao Daytonski sporazum
Nakon propasti Aprilskog paketa stvorio se vakuum u koji je vrlo vješto ušao Milorad Dodik i u dobroj mjeri usporio ili zaustavio procese promjena u skladu s Daytonskim mirovnim sporazumom i njegovim Aneksom 4, koji su se odvijali baš kako je to na vrijeme shvatio Alija Izetbegović, korak po korak, ne naglo i radikalno
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao