Mnogi su listovi papirusa izgorjeli ili na drugi način uništeni. Slično je bilo i s pergamentom koji ga je naslijedio u pisanju. Sačuvani listovi bili su dragocjenost. Za pisanje, naravno. Pošto su bili ispisani, pojavio se fenomen palimpsesta. Grebanje starog teksta kako bi se ispisao novi
 jer mu je tu etimologijski korijen. S kajanjem, preslikavanjem i popravkom slike koja je slikana bez pripremljenih skica.</p>
<p>Pentimento i palimpsest pratioci su svih umjetničkih zbivanja.</p>
<p>Mnogi su listovi papirusa izgorjeli ili na drugi način uništeni. Slično je bilo i s pergamentom koji ga je naslijedio u pisanju. Sačuvani listovi bili su dragocjenost. Za pisanje, naravno. Pošto su bili ispisani, pojavio se fenomen palimpsesta. Grebanje starog teksta kako bi se ispisao novi.</p>
<p>Pronađeni su tako mnogi važni tekstovi (ili njihovi dijelovi), zbog grebanja koje ih nije potpuno uništilo, tekstovi za koje se vjerovalo da su bespovratno izgubljeni.</p>
<p><em>Dok sam stajao pred vratima Amsterdama</em>… Sjećam se jedne slike iz svog života koja se sama neprekidno doslikava na neobičan način i uvijek ostaje ista. Počinje poput stihova nestvarno poznate pjesme.</p>
<p>Na aerodromu u Amsterdamu izišao sam u gomili nepoznatih putnika. Neki su izlazili, neki putovali dalje. Među drugima sam bio ja. Vrijeme je prolazilo i prolazilo, ali nije bilo naznake da će se išta dogoditi.</p>
<p>Otišao sam u toalet.</p>
<p>Čovjek koji je tamo bio nasmijao se.</p>
<p>Tad sam ga prepoznao.</p>
<p>– Gdje bismo se mi sreli nego ovdje?!</p>
<p>To se nije odnosilo na nas dvojicu nego na cijeli naš izbjeglički, gnani i zgnani svijet. I bilo je veselo i gorko izrečeno. Istovremeno.</p>
<p>– Naravno. Odakle putujete?</p>
<p>– Iz Madrida.</p>
<p>– ?</p>
<p>– Kući. A ti?</p>
<p>– U Oslo.</p>
<p>Bio je lijepo odjeven i očito dio neke diplomatske ekipe koje su pokušavale na raznim razinama povoljnije oblikovati posljedice rata.</p>
<p>– Sretan put.</p>
<p>– Sretan put.</p>
<p>Kao primjere za pentimento, u internetskim enciklopedijama najčešće se navode slike <em>Salvator Mundi</em> (<a href=)
Glas sa zvučnika govorio mi je da iziđem i potražim nova vrata za nastavak leta. Pošao sam iako nisam imao vizu za Holandiju. Najednom se pojavila policija i sve je postalo vrlo neugodno. Vjerovali su da su spriječili ilegalni ulazak.
Onda sam odlučio biti bezobrazan.
I bio sam.
Jer nisam ni najmanje bio kriv za glupi nesporazum.
Nisu ni oni. Stvar je bila u tome što su htjeli biti štedljivi. Od dva poluprazna aviona sastavili su jedan puni. Nisu mogli znati ko ima vizu, a ko nema. Niti ih je zanimalo. Pokazali su policijsku osjetljivost tek kad su pomislili da pokušavam ilegalno ući u njihovu zemlju. To me zaista razbjesnilo. I zato sam bio zaista bezobrazan. S pravom, čini mi se i danas.
Tako je to bilo u Amsterdamu.
Čovjek kojeg sam sreo zvao se Grebo.
I ništa u svemu tome, po svemu sudeći, nije bilo slučajno.
Čak ni moja šetnja nekoliko dana kasnije po impresivnom Vigelandovom parku skulptura u Oslu.
I izgrebane uspomene.
Sve je bilo pentimento.
Sve je bilo palimpsest.
Arnolfinijevi prsti trepere, jedan Caravaggiov kartaš skida šešir i ponovo ga stavlja na glavu, a dama s hermelinom gleda sve to u čudu…
Vidio sam originale nekih od tih slika, ali tad nisam bio svjestan svih tajni koje kriju. Onu u galeriji u Amsterdamu nikad nisam vidio. Taj pentimento ostaje doslikan/naslikan u mom sjećanju.
Kao što kroz mnoge stvari koje pamtimo izviruju i neke koje nam se čine nejasnima.
Nigdje se ne vide tako dobro kao u snovima.
Iako ih najčešće ne uspijevamo razumjeti.
Gologlavi kartaš sprema zamku.
Caravaggiova Gatara krade prsten.
Leonardova dama sanja bundu od hermelina.
Pablov stari gitarist i dalje svira.
Prethodni članak
Starci trijumfiraju (2): Dede i babe naspram instant-zvijezdaSljedeći članak
Skraćivanje do neprepoznavanja: BŠMO, dobri narodePROČITAJTE I...
KAMIONDŽIJA IZ “IŠARETA”
Priče su mu bile raznovrsne. Od nekih koje su nešto značile samo njemu do nevjerovatnih. I govorile su o zemljama i gradovima u koje je vozio. Na sjever do Skandinavije, na jug do mora, na zapad kroz sav Mediteran, na istok do Mezopotamije
ZAPISI I CRTEŽI DIDA JUSUFA
Unuk Jusuf stajao je u spomen-kući i pitao se gdje se sve to dogodilo. Didova bilješka i crteži bili su nešto poput vodiča. I misao, prelijepa misao koja mu je zapljusnula svijest (Je ne puis plus, baigné de vos langueurs, ô lames). – Nešto si kazao? – Ne. Pomislio. – Šta? Ako nije duboka tajna? – Ne mogu više, kupan čežnjama vašim, o, vali. – Šta je to? Stih? – Vaš stih. Ne vjerujem da ste ga zaboravili jer živite u skladu s njim