Snimljeni materijal bio je zastrašujući primjer policijske brutalnosti. Ulice su bile natopljene krvlju, palice nisu birale koga će udariti. Na kraju su ga strpali u neki zatvor u Bronxu tražeći da preda sve svoje trake
, limete i neprerađenog šećera. Znam da od toga sutradan boli čitav svijet, ne samo glava, tako da radije zgrabim nešto lakše, osvježavajuće.</p>
<p>Šareno, da šarenije ne može biti, društvo se lagano klatilo na muziku koju je puštao DJ, a čiji je neprestani osmijeh mogao razgaliti i najteže depresivce. Ja se tu večer nisam osjećao pretjerano partijaški pa sam gledao ima li kakav ugao u koji ću se zabiti i gledati druge. Sjeo sam pokraj nekog debelog i bradatog tipa koji je, kao i ja, gledao svoja posla. Ne znam ko je prvi od nas dvojice krenuo s komentarima, započesmo konverzaciju i sve se okrenu naopačke.</p>
<p>Clayton Patterson mi se učinio interesantnim čovom. Pitah ga otkud zna Karmen, a on otvori seharu. Došao je iz Kanade 1979. godine drito u East Willage i od tada skoro da iz njega nije ni izašao. Ustvari, izlazio je na ulicu snimajući kamerom sve što se u East Willageu moglo snimiti. Kazao je da se bavio svim i svačim, da je upoznao tog i tog te i te godine na tom i tom mjestu. Nabrajao je plejadu likova od kojih sam znao samo za Allena Ginsberga, Jonasa Mekasa, Endija Vorhola, Stevea Buscemija, a more drugih, za koje kaže da su bili vrhunski likovi, nisam nikad čuo. Priče su smjenjivale jedna drugu, kulturna scena New Yorka 80-ih pred mojim se očima nenadano stvarala, mnogo detaljnija i plastičnija od one koju sam dobio od Leslie.</p>
<p>Tip je prava riznica podataka, a kako sam uvijek volio sve što je bitno i nebitno, našao sam se na pravom mjestu. Umjetnik ovaj, umjetnik onaj, galerija ta i ta, performansi, restorani, koncerti, džankiji, knjižare, prljavština, videoteke, prodavnice, filmovi, sve je iskakalo iz njegove glave i stvaralo slike i detalje dijela grada u kojem sam donedavno živio, a o kojem, izgleda, nisam imao pojma. Biti na pravom mjestu u pravo vrijeme meni se uvijek činilo nedostižnim, propustiti neke bitne periode kao da mi je bilo predodređeno. Doduše, mnoge od stvari iz godina o kojima je pričao ne bih ni želio doživjeti.</p>
<p>Pitah ga da li je bio oko Tompkins Square parka kada su izbili čuveni nemiri 1988. godine. Kaže ne da je bio nego da je učestvovao u tome. Gradskim vlastima bilo je dojadilo da je park (a i cijeli kraj) stalno pun puncat skvotera, narkomana, umjetnika, raznorazne sirotinje. Gradonačelnik Ed Koch poslao je policiju da ih rastjera i uvede red. Policija se zatrčala mlateći sve redom, konjima su uletjeli među narod razbijajući glave kome su stigli. Clayton se tu sasvim slučajno zatekao vukući sa sobom kameru. Njegov snimljeni materijal bio je zastrašujući primjer policijske brutalnosti. Ulice su bile natopljene krvlju, palice nisu birale koga će udariti. Na kraju su ga strpali u neki zatvor u Bronxu tražeći da preda sve svoje trake. Na kraju su ga morali pustiti, a na osnovu njegovih traka, dosta policajaca bilo je suspendirano, neki su izgubili posao, načelnik je okruga penzioniran itd.</p>
<p>Leslie je otišla taksijem, a ja pješice prema Tompkins Square parku. Stajao sam neko vrijeme na mjestu na kojem je policija tabala raju, na kojem je bilo O.K. biti freak tih godina, gdje su ljudi bili slobodni u totalnoj anarhiji i bezvlašću s jedne, a s druge su strane živjeli u strahu za svoj život. Danas je East Willage igralište za bogate, tu više nema umjetnosti, nema ozbiljnog razloga za dolazak. Drago mi je što više ne živim u East Willageu, kao i što ne živim ni na Džidžikovcu.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Sekularna Hrvatska Isusove muke proživljava i u ronilačkom odijeluSljedeći članak
TOG DANA KOD STARE ČESME NA VRATNIKU
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo