Februara 2012. godine, kada je Sarajevo prekrio mitski snijeg te ga potpuno blokirao na nekoliko dana, skršio se krov i ostala je samo ruina

Piše: Izet PERVIZ

Valjalo bi ovdje doći na proljeće, kad procvjetaju bazge. Tada se bijeli razbokoreni cvjetovi zanjišu nad ovom ruševinom kao ukrasne šnale u djevojačkoj punđi. Viseći na granama nadnesenim nad krnjacima ostalim od kamenih zidina, svojom bjelinom zacijelit će svaku ranu ispod otpalog maltera i izvaljenog kamena. Zeleni listovi nad njima zavihore nadom, a grane nabreknu od sokova poput vimena krava što se u akšam vraćaju s ispaše dolje, na Plandištu. Tada ovi prepolovljeni zidovi uzliče na kakvu vaznu na nekom tajanstvenom prozoru i zakucaju u vremenu i zatalasaju u prostoru, kao da će se svakog časa tu, na granama stoljetne trešnje okačena, zanjihati ljuljačka puna dječijeg smijeha, noseći razdraganu dječurliju u paučinasto krilo oblaka, k nebu, i vraćajući ih nazad sili zemlje baš u trenu kada bi brižna mati mogla pomisliti kako će se taj let u visine oteti svemu, sam po sebi i u beskraj.

U proljeće jedina preživjela loza raširi svoje listove kao lepeze pred uspuhalim licima zarumenjelih gospođa. Zagmiže ona, sikćući zelenilom, uza zid ponad ovih vrata na kojima zvekir sedam godina čeka gosta i njegovu ruku pa da zakuca dozivajući domaćina i išćući dobrodošlicu. Ovako, pokuca li bilo ko, dozvat će samo pustoš, nehaj i stoljetnu našu nebrigu. Na vratima, za čudo Božije, sačuvala se boja, a čvorci su smjerno pokljucali svako zrno raspustošenih grozdova čiji se sasušeni kosturi bezbrižno ljuljuškaju na dosadnom jesenjem vjetru.

JESENJE KLETVE

S proljeća se ozari bršljan. Ondje je, s druge strane, na zidu pod prozorom kojeg više nema, a koji je nekada otvarao oči ove kuće gore uz zgrbljena leđa gorostasnog Igmana. Plastično zeleni, mesnati, trbuha modrikastorumenih, njegovi listovi kao ukrasi na vazi zašarene jednolični svijet raspadnutog maltera i prekriju tugu koju vrijeme naseli u srce svake ruine. I laste zacvrkuću, režući zrak svojim krilima kao britkim britvama po namrgođenim obrazima Igmana. I one pamte da je ovdje, nad ovim kamenim zidinama, stajala kuća, i na kući čučao je krov, a na kukovima krova stajahu strehe. Pod njima su ptice svijale gnijezda. I same su se prvi put otisnule u visine baš odavde gdje se čuje Bosna kako se rađa iz usta začuđenog Igmana u neprekidnoj milenijskoj hurljavini. Zato, svake godine kada se vrate, neizostavno će one posjetiti i ovu kuću koje više nema i razigrat će svoj krilati ples nad krovom kojeg više nema i razbacati cvrkut na sve strane kao nad kakvim mitskim svetilištem.

U jesen ne valja ovdje doći. Jesen produbi svaku pustoš i svaku ljudsku mahanu tri puta ogoli. Naša raspustošenost, i naš nehaj, i nebriga naša, sve naše začandrka tad tri puta grđe. Ne daj Bože da se naši potomci budu ophodili prema onome što ćemo im ostaviti onako kako se mi ophodimo prema onome što smo naslijedili od svojih predaka. I kletve u jesen zvuče strašnije nego bilo kada u godini. Možda su sve kletve ovog svijeta stvorene u jesen, kad se priroda sasvim razodjene i kao kakva vremešna žena sa stotinama sijedih raščešlja kosu pred počinak.

A radi se, zapravo, o spomeniku bosanskih naroda. Evo, pred kućom, čuči kao pas čuvar, tabla na kojoj nam Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH pojašnjava vrijednosti ove kuće koje više nema. Ostalo je od nje samo ime – Zildžića kuća. I ostali su zidovi građeni od kamena nad kojim šikljaju k nebu grane zohve račvajući se na sve strane i jedan jasen prav kao zraka zalazećeg sunca bačena s čela Igmana.

Tako saznajemo da je kuća u državnom vlasništvu, s pravom korištenja Saliha Medije, sina Edhemovog, i njegove sestre Rejhane Mušić. “Zildžića kuća spada u red rijetkih očuvanih primjera ishodnih kuća u okolini Sarajeva. Prvi trag o postojanju kuće vodi do kraja XIX vijeka, kada je vlasnik objekta bila porodica Mašić.” Ime onog koji je izgradio ostalo je nepoznato. Razija Zildžić, rođena Softić, supruga poznatog advokata Zildžića, postaje vlasnik 1937. godine, pa kako nije imala potomstva, ona je 1958. poklanja svom tečiću Edhemu Mediji, uz uvjet da svake godine, dok mu to dopuštaju materijalne prilike, kolje kurban u njeno ime. Nakon smrti Edhema Medije, kuću je naslijedio njegov sin Salih.

Salihova supruga Mejrema kazuje kako je one godine kada je na Sarajevo navalio silan snijeg, pa cijeli grad bio paraliziran danima, kuća jednostavno posustala i krov se stropoštao u unutrašnjost kao da se vrijeme urušilo u svoj vlastiti ponor. Bilo je to, ako sjećanje ne vara, u februaru 2012. Otad leži ovako, prepuštena nemilosrdnim vjetrovima, kišama i snjegovima, poput crkotine kakve pretpotopne životinje. Odozgo, od države, niko se ne pojavljuje i ne pita, niti vodi brigu, a već se puštaju glasovi kako se više ništa za nju ne može učiniti, nikakva rekonstrukcija, nadogradnja, ništa, piši propalo, otpisuj, revers.

Ali, i prije nego će snijeg skršiti krovnu konstrukciju i sprat ozidan ćerpičima, kuća, koju su u ratu opljačkali pripadnici VRS-a i koristili je kao stražaru, jedva je stajala uspravno.

Fotografije iz tog vremena prikazuju oštećen krov kroz koji proviruje teško igmansko nebo. Zidovi bijahu iznačinjani i oguljeni, a pojedini ćerpiči gotovo iskočili. Pravo je čudo kako je ovaj nahereni ranjenik uopće dočekao tu kobnu 2012. godinu. Još je tada svakom bilo jasno da je i malo jači vjetar može otpuhati u nepovrat. Pa, opet, ni tada nikog nije bilo briga. Nikog do ovo dvoje penzionera, Saliha i Mejreme, koji sa sjetom pričaju kako se, uprkos tome što je kuća bila u lošem stanju, moglo boraviti u prizemnom dijelu, gdje su zidovi tako debeli da je ljeti bila milina sjediti za sofom.

Sada nema ništa do polomljenih greda oko kojih se prema nebu probijaju grane nezaustavljive bazge, pa, ipak, nekoliko ih stoji uspravno, kao ona na kojoj je okačen ranac, prazan, Bog zna čiji i za kakve puteve spremljen. Iako dublje u unutrašnjost ruševine ne može da se kroči, što zbog straha da bi se čovjeku kakav crijep ili kamen mogao skotrljati na glavu, što zbog gomile raspadnutih ćerpiča i polomljenih crepova – na kojima se još može pročitati okrajak naziva ciglane, i to na njemačkom, dakle, još iz vremena austrougarske vladavine – koji zakrčuju svaki prolaz, ipak, tih nekoliko uspravljenih stubova, ti debeli kameni zidovi koji se sred te pustoši doimlju stamenim i neuništivim, ta čovjekova potreba da bude jači od sveopćeg raspada oko njega, sve to govori kako bi se i ova kuća upornim i teškim radom dala podići na noge i vratiti joj se prvotni izgled. Ako su Stari most mogli, kamen po kamen, izvući iz Neretve i opet ga izviti u prijašnji luk, ako su Aladžu mogli izvaditi iz Drine, ako su Ferhadiju, ako su Aziziju, ako su Selimiju, šta je onda za prave majstore da nam vrate nazad ovu Zildžića kuću? Svaki njen kamen i svaka njena greda još su tu, na broju, leže, tugavni, iščekujući da se vrate u cjelinu, u raspored, u harmoniju.

POSLOVI I ŠENLUČENJA

S nestankom ove kuće nestaje cijeli jedan spomen na život koji se prije stotinu, prije dvjesta, prije četiri stotine godina odvijao oko vrela Bosne. Kažu da je tada imati ishodnu kuću, odnosno ljetnikovac, odnosno čardak, ovdje pod Igmanom bila stvar prestiža i da su je samo najbogatiji mogli priuštiti. Ovdje se dolazilo na teferič i na svaku drugu uživanciju, ali i poslom. Sarajevske age koje su zemlju imale ovdje dolazile su i boravile su tu dok se skupljala ljetina. S ovih polja, koja tada nisu stenjala pod silnim zgradama, hotelima, asfaltiranim putevima, gdje su, umjesto sadašnje stalne brundavine automobila, zveckala zvona na vratima krava, odavde se hranilo cijelo Sarajevo i još četvrt Bosne.

Ovdje bi se, kazuju povjesničari, već s prvih dana proljeća odozgo, iz šehera, sjatio buljuk kočija na kojima je zveckalo posuđe u kojem će se u ljetnim kuhinjama kuhati ručkovi, gotoviti večere i peći trbušasti vreli somuni. Sarajevska gospoda bježala je iz skučenih sarajevskih sokaka u prostranciju i širinu, gdje duša išće rahata, a pogled drugačiju perspektivu. Dočekivali su ih kmetovi, ponizni i nijemi, s bijesom stogodišnjim tajno stisnutim u šaku ili s presovanim u udar malja kojim se kolac zabija u rahlu ilidžansku zemlju. Ali, ko je mario za tim tricama?! Veće su se i važnije stvari raspredale oko vatri nad kojima su se vrtjeli ražnjevi ili se usijavali kotlovi u kojima je burljala kao vulkan vrela komina.

Ovdje se drugačije živjelo nego gore u šeheru. Mnogi su obziri ovdje popadali, nepotrebni i smiješni. Čovjek se ovdje, daleko od tuđih pogleda koji su ga na čaršiji pratili tokom cijelog dana, nikad ga ne ostavljajući na miru, osjećao slobodnijim, dražim samom sebi i ostatku svijeta. Zato je volio ovdje doći i dati oduška duši. Šenlučilo se ovdje i pedalj preko obzira i dva pedlja preko mjere. Ne kaže džaba narodna pjesma kako sarajevske age vino piju na Ilidži, pored Željeznice, a ne na Bentbaši pored Miljacke. A ispjevana je tako da se pjevač obraća nani, staroj hanumi, gospođi od časti i ugleda, razlažući joj kako se to teferiči na Ilidži i potvrđujući joj ono što se šapuće među četiri zida i na uho najboljoj koni, s ibretom. Age služi sarajevska djevojka, a oni, podnapiti, nikako da nađu mira u prstima. “Kako kojem, nane, kako kojem, nane / čašu dodavaše / svaki joj se, nane, svaki joj se, nane / za grudi hvataše”, kazuje pjesma baš ovako. Na njihov bezobrazluk djevojka odgovara: “Ako moram, nane / ako moram, nane / vama biti sluga / ja ne moram, nane / ja ne moram, nane / vama biti ljuba.”

A ploča ispred kuće, u čijim se riječima zagušuju glasovi narodne pjesme, kazuje kako ishodne kuće, uz odžake i kule, spadaju u objekte za povremeni boravak. U Hrasnici su preživjele kuće porodica Hadžiosmanović, Sidro, Filipović i Glođo. “U Butmiru, do zadnjega rata u BiH, bile su sačuvane ishodne kuće porodica Čomora i Kasumagić-Zečević. U selu Kovači sačuvani su ostaci kuće Hasanbegović, stari više od dva vijeka, te nešto mlađi i manje zanimljivi primjeri vremenom prepravljenih kuća porodica Semiz i Hrasnica.”

Kažu da je običaj izgradnje ishodnih kuća oko Sarajeva pokrenuo njegov najveći dobročinitelj – Gazi Husrev-beg. Naime, 1531. godine prošao je kroz Bosnu slovenski putopisac Benedikt Kuripešić. Prenoćio je u Rakovici, a u zoru krenuo prema Vrhbosni. Tada nije bilo Rimskog mosta, pa ga je tu, na Plandištu, na obalama rijeke Bosne, čekao “vojvoda Murat sa otprilike 130 dobro naoružanih i opremljenih konjanika, gospodu lijepo i predusretljivo dočeka i doprati do seoceta Kovači zvanog”.

S Husrev-begom, “krupnim i snažnim čovjekom”, sreo se Kuripešić u selu Glavogodinu. O toj audijenciji, pored teksta, svjedoči i jedan drvorez. Dočekao ih je u ljetnikovcu opletenom od pruća, zastrtom dragocjenim ćilimima, pod kojim je tekao potočić, a ulazu se prilazilo kroz špalir bogato odjevene straže. Sve je moralo odisati svečanošću jer Kuripešić nije bio tek običan pisar. Bio je on tumač u Ferdinandovom drugom poslanstvu sultanu Sulejmanu sačinjenom od slovenskih grofova i hrvatskih vitezova. Imali su zadatak da tada, nakon Mohačke bitke, u Istanbulu isposluju primirje i ponude sultanu 100.000 forinti. Kažu historičari da ih je Sulejman primio u dva navrata i oba ih puta odbio, i njih i njihova kralja i njegove forinte, sikter. Kad su se vratili, cijeli dan su proveli ovdje, u Vrhbosni, sluteći da će se s ovim domaćinima uskoro sudariti pred neosvojivim zidinama veličanstvenog Budima.

Taj potočić u Glavogodinu iz Kuripešićevog putopisa zasigurno je rječica neobičnog imena – Večerica. Izvire u Hrasnici ispod Igmana i gmiže polahko duž njegovih obronaka kroz Kovače, kroz Glavogodin, do Stojčevca, gdje se naglo odvaljuje i kreće pravo prema Ilidži. Tu, između Internacionalnog univerziteta Sarajevo i Internacionalnog univerziteta Burch, uvire u rijeku Željeznicu. Na njenim obalama u ulici Stari kovači, gotovo jedna do druge, ostale su još na nogama, odnosno na temeljima tri ishodne kuće sarajevske gospode: porodice Rustembegović na broju 1, kula Hasanbegovića na broju 10 i kuća porodice Semiz na broju 77. Jasno govore one kako su nekad na obalama ove rijeke, koja je ime vjerovatno dobila po večernjim akšamlucima nad njenom bistrom vodom, gusto bile posijane ishodne kuće i kako je svaki iole imućniji Sarajlija težio da podigne svoj ljetnikovac na Večerici, po ugledu na najcjenjenijeg među Sarajlijama – Gazi Husrev-bega.

Ali, svim prošlostima i svim maštanjima uprkos, ovdje, pod Igmanom, pod krošnjom stoljetne trešnje, jedan nacionalni spomenik i dalje je sasvim skršen i ni o čemu više nije sposoban da svjedoči doli o našoj svekolikoj nebrizi, o našem nehaju, o pustari naših duša, o nama ovakvim, vjetropirnim, Bog nas ne ubio dabogda.