Na generacijskom okupljanju 2017. godine, a u povodu 50 godina od upisa u Gazi Husrev-begovu medresu 1967. godine, rođena je ideja o monografiji 422. generacije Gazijine medrese. Formiran je redakcijski tim na čelu s Kemalom Balihodžićem i Suadom Berbićem i, dvije godine nakon ideje, iz štampe je izašla monografija Svjedok turbulentnog vremena. Najvažnija stvar po kojoj se pamti ova generacija jeste dvomjesečni štrajk za bolji nastavni program i bolje uvjete školovanja u Medresi

Zajednička maturska fotografija

Gazi Husrev-begova medresa osnovana je 26. redžeba 843. godine po Hidžri, odnosno 8. januara 1537. godine po gregorijanskom kalendaru i spada među najstarije obrazovne institucije u Evropi. Školske 2018/2019. godine Gazijinu medresu završila je 469. generacija. U skoro 500 godina postojanja Medresa je izrodila, obrazovala i odgojila mnogo velikana među muslimanima Balkana, posebno Bošnjacima, koji su dominantno njeni učenici. Samo u novijoj historiji, unazad 30-ak godina, u društvenim, političkim, kulturnim, vjerskim i akademskim krugovima nalaze se desetine osoba koje su završile Gazijinu medresu. Nekoliko je akademika, potom donedavni predsjednik, a sada potpredsjednik Ustavnog suda BiH Mirsad Ćeman, predsjednici stranaka poput Harisa Silajdžića, koji je bio i premijer Vlade RBiH, kao i ministar vanjskih poslova. Desetine profesora na Univerzitetu u Sarajevu srednjoškolsko obrazovanje steklo je u Gazijinoj medresi, kao i desetine zastupnika, delegata, ministara na svim nivoima vlasti u BiH. I bivši reis Mustafa ef. Cerić bio je učenik Gazijine medrese, kao i mnogi drugi visoki dužnosnici u IZ u Bosni i Hercegovini, a posebno treba istaći šehide i druge gazije, među kojima ima oficira, kao i nosilaca najvećih priznanja Armije i MUP-a RBiH.

ŠTRAJKAČKA 422. GENERACIJA GAZIJINE MEDRESE

Mnoge od dosadašnjih 469 generacija Gazijine medrese susretale su se s raznim iskušenjima, ali iza svih iskušenja Medresa je ostajala i učenici u njoj. Medresa je nadživjela Osmansko carstvo, u kome je nastala, preživjela je Austro-Ugarsku, Kraljevinu Jugoslaviju, komunističku Jugoslaviju, dva svjetska rata, kao i brutalnu agresiju na BiH od 1992. do 1995. godine. Nadživjela je i preživjela mnoge društvene sisteme i poretke koji joj nisu bili naklonjeni.

Po nekoliko stvari posebna, specifična i važna bila je 422. generacija Gazi Husrev‑begove medrese, koja je školu pohađala od 1967. do 1972. godine. Prvo, to je bila do tada najbrojnija generacija Gazijine medrese s 88 upisanih učenika; drugo, a i najvažnije, bila je to generacija koja je pokrenula štrajk u Medresi, koji je trajao od 11. januara 1972. do 17. marta 1972. godine, a s ciljem poboljšanja kvaliteta obrazovanja u Medresi; treće, to je prva generacija Gazijine medrese koja je izdala monografiju svoje generacije, i to 50 godina nakon sjedenja u klupama Medrese. Monografija nosi naziv Svjedok turbulentnog vremena, upravo zbog činjenice da su učenici ove generacije Medrese pokrenuli štrajk.

Iako su 1972. godine, kada je bio štrajk učenika u Gazijinoj medresi, bili maturanti i zahtjevi koje su imali ni na koji način nisu se mogli odnositi na njih, ipak su upravo oni bili organizatori štrajka jer su razmišljali široko i bili svjesni nedostataka koje imaju kao medresanti zbog kojih postaju hendikepirani u društvu i željeli su da se to izmijeni zbog generacija koje su pohađale Medresu nakon njih. Štrajk je počeo 11. januara 1972. godine obustavom nastave. Od 300 učenika u svim razredima, samo dva učenika nisu pristupila štrajku. Štrajk su pokrenuli i pripremili učenici petog razreda, upravo iz generacije o kojoj govorimo. Prije samog stupanja u štrajk sve je temeljno pripremljeno, od zahtjeva, uvjeta, rokova, medijskih proglasa, i sve to u tajnosti. Prva dva razreda o štrajku upoznata su noć pred početak štrajka. Štrajkački odbor činili su: Rešid Bilalić, Mustafa Spahić, Muris Hadžibaščaušević, Nazif Kadrić, Husejin Dreca, Asif Višća, Selim Sejdinović, Ahmed Halilović, Zijad Ljevaković, Mensur Mašetić, svi iz generacije maturanata 1967/1972, a uz njih su bili iz četvrtog razreda Kasim Kadić i Ibrahim Kovačević, te iz trećeg razreda Fikret Karčić.

ŠTRAJK ZA NOVE ŠKOLSKE PREDMETE S PRIZVUKOM NACIONALNOG BUĐENJA

Štrajkački proglas počinjao je kur'anskim ajetom: “Bog neće izmijeniti situaciju jednog naroda sve dotle dok taj narod ne izmijeni sebe”, a nastavljen je zahtjevima čije su ispunjenje očekivali. Bilo je sedam zahtjeva, a najvažniji zahtjev bio je vraćanje u nastavni program predmeta koji su ukinuti 1961/1962. godine – logika, filozofija, psihologija, matematika, fizičko vaspitanje i jedan evropski jezik, najpoželjniji je bio engleski. Početak štrajkačkog proglasa pokazuje da su štrajkači duboko bili svjesni pozicije i svog naroda u tadašnjoj državi i komunističkom režimu, te odgovornosti koje ima Gazijina medresa i njeni učenici nakon što okončaju medresu i uključe se na ovaj ili onaj način u širu zajednicu. Tako da ovaj štrajk poprima i širu dimenziju od protesta učenika zbog nekih predmeta ili nastavnika. Na neki način, on poprima dimenziju borbe za nacionalno pitanje.

Govoreći o 422. generaciji Gazijine medrese, prof. dr. Hilmo Neimarlija kaže: “S ovom generacijom jedan proces života je doživio bitno razmeđe i nakon nje u Medresi više ništa nije bilo isto.” To je svakako privuklo pažnju države kojoj je u interesu bilo da zadrži status quo u Medresi, da onemogući bolje i šire obrazovanje. Mediji su izvještavali, neki možda i korektno, ali većina tendenciozno i onako kako je odgovaralo režimu. Tako, recimo, Večernje novosti iz Beograda 16. januara 1972. godine donose tekst s naslovom Verski roboti otkazali poslušnost. U negativnom pisanju spram štrajka prednjači Oslobođenje s člancima poput onog od 29. januara 1972. godine Ko se služi paravanom islama.

ŠTRAJK UGUŠEN, ZAHTJEVI NAKNADNO PRIHVAĆENI

Da bi zaustavili štrajk, vlastodršci su slali pozive u vojsku svima koji su stasali za vojsku, a koji su bili među štrajkačima, poput Mustafe Spahića. No, štrajk je trajao. Na kraju je Islamska zajednica odlučila privremeno obustaviti rad Medrese, isključiti iz Medrese sve đake iz petog razreda, iz 422. generacije, a policija je nakon ponovnog pokretanja nastave spriječila nastavak štrajka. Štrajk je trajao dva mjeseca i šest dana. Štrajkači su vraćeni u školske klupe, samo su oni koji su pozvani u vojsku morali odložiti maturu za godinu dana. U prvi mah nakon štrajka nijedan od uvjeta štrajkača nije prihvaćen, ali s vremenom su u tišini prihvatani, tako da su vraćeni svi predmeti društvenih i prirodnih nauka, a Gazijina medresa ponovo je postala jedna od najboljih škola u Bosni i šire. Od 88 učenika 422. generacije Gazijine medrese, 53 završilo je fakultete: političke nauke, pravo, islamske nauke… Dva su doktora nauka: Mustafa ef. Cerić i Salim ef. Hadžić. Dr. Cerić bio je i reisul-ulema, a sadašnji zamjenik reisul-uleme mr. Husein Smajić,također je iz ove generacije Gazijine medrese. Čak 50 učenika 422. generacije Gazijine medrese vezano je poslom za IZ BiH, od toga, 41 je imam, hatib ili muallim. Nekoliko je profesora u Gazijinoj medresi.

KOMUNISTIČKI PROGON I DOPRINOS TOKOM AGRESIJE

Jugoslavenska komunistička vlast je učenike svih generacija Gazijine medrese doživljavala i evidentirala kao svoje neprijatelje. Tako je bilo i s 422. generacijom, a posebno nakon štrajka koji su organizirali. Stoga ne čudi to što će ih kasnije DB proganjati, zatvarati i osuđivati: Husejin Smajić 18. maja 1983. godine osuđen je na pet godina; Mustafa Spahić osuđen je u čuvenom “Sarajevskom procesu” 1983. godine na tri godine zatvora.

U vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu bezmalo svi pripadnici 422. generacije Gazi Husrev-begove medrese uključili su se, imali aktivnu i vidnu ulogu u organizaciji otpora tokom 1991. i prvih mjeseci 1992. godine i u odbrani sve vrijeme trajanja agresije. Najveći broj bio je angažiran u jedinicama Armije i MUP-a Republike Bosne i Hercegovine. Pet je šehida: Hasan Alekić, Abdulah Kubat, Šaban Mahmutović, Junuz Mekanić i Ilijas Milanović. U logorima su bili: Ahmet Alić, Sejfo Kajmović i Osman Kavazović. Trojica su nosioci najvećeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan”: Hašim Bušatlić, Osman Kavazović i posthumno Ilijas Milanović, te jedan nosilac priznanja “Zlatna policijska značka” – Šaban Mahmutović.

Pored obrade teme štrajka kroz viđenja nekoliko aktera, monografija sadrži biografske podatke svih 88 pripadnika generacije koja je Medresu upisala 1967. i još 12 onih koji su se priključili ovoj generaciji do mature. Monografija je u cijelosti djelo pripadnika 422. generacije Gazijine medrese. U monografiji se nalaze i podaci o profesorima Medrese koji su učili ovu generaciju medresanata, zatim intervjui s nekim od članova generacije, autorski tekstovi o temama vezanim za aktuelni profesionalni ili širi društveni angažman. Posebna pozornost poklonjena je borcima, logorašima te šehidima. Recenzenti monografije jesu prof. dr. Ismet Bušatlić i prof. dr. Fikret Karčić, a izdavač “Dobra knjiga” Sarajevo.

Suad Berbić: Priča o vjeri i vjernicima u teškom vremenu

Drago mi je da smo pripremili monografiju jedne generaciji polaznika Gazijine medrese. Ona govori o jednom vremenu o ambijentu u kome je živjela vjera i u kojoj su živjeli vjernici, a posebno o đacima koji su se školovali u takvom ambijentu i spremali se za život. Tada smo mogli upisati samo rijetke fakultete, bila su nam odškrinuta vrata na Fakultetu političkih nauka, ali po specijalnim uvjetima. Ovo je korisna knjiga, ističem da je prva monografija jedne generacije medresanata i nadam se da će i druge generacije, posebno one oko naše, iznijeti na sličan način svoja iskustva i viđenja. Drago mi je što smo se svi jednodušno uključili u njenu izgradnju.

Kemal Balihodžić: Monografija promovira opće ljudske vrijednosti

Monografija Svjedok turbulentnog vremena ima svoju poučnu poruku etičkog, obrazovnog, odgojnog, sociološkog, psihološkog, pa može se reći i ljudskog aspekta, što daje poruke za druge generacije u promoviranju općih ljudskih vrijednosti. U monografiji je objavljeno preko 240 fotografija i dokumenata, te poglavlja s većim brojem kvalitetnih reprezentativnih radova pripadnika naše generacije.

Ispoštovano je opredjeljenje, cijela generacija pripremala je ovu monografiju, a na osnovu iskazane potrebe svoj doprinos pružili su prijatelji i rodbina profesora i pratećeg osoblja koji su u to vrijeme radili u ovoj obrazovnoj ustanovi, te tako nadmašen idejni projeat u kvalitetu i sadržaju, a povećan je spisak autora i saradnika na preko 150 osoba.

Mustafa Spahić: Mi smo bili postojeća nepriznata činjenica

Kao najbrojnija generacija, mi smo i prvu godinu i sve druge godine do 1972, kao i sve druge generacije iza nas i one koje su upisale 1968. i dalje do 1972, slušali da je GHBM na temelju Kur'ana i sunneta i Gazijine vakufname bila škola u kojoj nije bilo ograničeno znanje, nauka, jezici, prirodne i društvene nauke. Međutim 1962. na 1963. godinu Medresa je osakaćena u broju predmeta, u planu i programu i sadržaju. Od tri jezika: njemački, turski i arapski, ostao je arapski. Egzaktne nauke matematika, fizika i hemija isključene su iz programa, kao i filozofija, pedagogija, psihologija itd. Tada je Medresa s osam svedena na pet godina, tako da su sve generacije od tada bile nezadovoljne. I kod tih generacija prije nas tinjao je neki žal, frustracija, nezadovoljstvo i pitanje s kojim pravom je neko mogao da izbaci predmete koje je izbacio kad u vakufnami stoji da se pored vjerskih predmeta trebaju izučavati i ona znanja koja nalaže vrijeme i običaji tog vremena. Mi smo pratili reakcije prethodnika i njihove frustracije i shvatili da ne može doći do rezultata dok se svi medresanti ne uključe u taj problem i dok ne bude sve pripremljeno maksimalno ozbiljno. Tako smo, kad smo se 1972. godine vratili s ramazanske prakse, pokrenuli ideju da stupimo u štrajk. Prvo smo mi svi iz petog razreda zakleli se da ćemo istrajati u zahtjevima. Mi smo završavali za tri mjeseca i ništa kao generacija nismo imali od štrajka, ali smo smatrali da će se buduće generacije prestati upisivati u medresu jer ne zadovoljava kvalitetom. Da se to ne bi desilo, mi smo se zakleli na Kur'an. S nama su tada bili predstavnici iz četvrtog i trećeg razreda koji su onda prenosili naše zaključke svojim kolegama u tišini. Prvi i drugi razred nismo upoznavali sve do 10. januara, kada sam ja sišao na velikom odmoru i obznanio učenicima da sutra ne donesu udžbenike, samo da dođu i da stupamo u štrajk. U kakvom kliznom vremenu smo mi stupili u štrajk, govori podatak da je prije našeg štrajka bio obračun s političkim rukovodstvom u Hrvatskoj, a poslije našeg štrajka, krajem godine, i sa srpskim rukovodstvom. Tako da su komunisti htjeli nama nametnuti da smo samo ikebane iza kojih stoje mračne sile, prije svega, mladomuslimanske, za koje su se oni uvijek kačili, jer nije bilo drugih tako vitalnih i progresivnih snaga među Bošnjacima. Međutim, mi smo imali sve materijale pisane i obišli sve organe vlasti i partije, na svim nivoima, i odbijali smo svaku vezu s mladomuslimanima ili bilo s kim jer je nismo tada ni imali. Mi smo bili postojeće nepriznata činjenica. Nismo imali socijalno osiguranje, knjižice, nama su prekidali školu i slali nas u vojsku. Mi smo ovim štrajkom poslije 1949. godine prvi put ušli u medije, čulo se za nas, ušli smo u javnost u Bosni i Jugoslaviji. Čulo se da postoji neka škola pola milenija stara. Kad smo se vratili za Kurban-bajrama, Medresa je bila puna policije, nisu nam dali da nastavimo štrajk. Izbacili su nas iz Medrese, kasnije nas vratili da maturiramo, a zahtjeve su prihvatali kasnije bez puno halabuke.