Elita BiH je u Tutinoj kući imala kokainske partyje

Prije nekoliko dana umrla je Jasna Babić, jedna od najpoznatijih istraživačkih novinarki u Hrvatskoj. Povodom njene smrti magazin Stav prenosi dijelove knjige "Zagrebačka mafija", koju je feljtonizirao hrvatski portal Express. Prvi dio feljtona govori o Mladenu Naletiliću Tuti.

Najprije mu je pucao u oba koljena, a kada je optuženik nastavio poricati da je umiješan u bilo kakvu urotu protiv Naletilića, ugušili su ga najlonskom vrečicom koju su mu nabili na glavu. Tijelo je bačeno u jamu nedaleko od Naletilićeve kuće, gdje je već bilo sahranjeno nekoliko ljudskih trupla.” Na Cigansko brdo hodočastili su gotovo svi velikani HDZ-ove politike u Hrvatskoj i tadašnjoj Herceg Bosni: Markica Rebić, šef zagrebačke centrale Sigurnosno infortnativne službe (SIS-a), Petar Šale, državni pravobranitelj Republike Hrvatske, njegov zamjenik Krešimir Alerić, Mate Boban, predsjednik HR Herceg Bosne, Ljubo Ćesić Rojs, šef hrvatske vojne inženjerije,ViceVukojević, predsjednik saborskog Odbora za pravosude, Bože Vukušić, djelatnik SZUP-a, Milan Kovač, nekadašnji šef nabave u Holiday Innu, pa ministar privatizacije…”

Okružen zagrebačkom elitom HDZ-ovih političara, Naletilić je, tvrdit će poslije Marinov, vidIjivo uživao u njihovu ulizivanju i strahu pred beskrupuloznim bardom hrvatske nacionalne revolucije. Svoj osobni autoritet svjesno je podcrtavao hipijevskom frizurom medu izbrijanim glavama svojih vojnika i asketskom krhkošću medu njihovim korpulentnim figurama. Po uzoru na povijesne udžbenike o razdoblju ilegalnog rada Josipa Broza Tita u Komunističkoj partiji, prozvali su ga Stari, što se Naletiliću jako svidalo.

Naletilićeva hercegovačka prijestolnica Široki Brijeg, uzdignuta do kultnog mjesta hrvatske nacionalne tradicije, komponirana je urbanistički kao drumska kasaba na putu izmedu Gruda i Mostara. Hrvatsko-katolički identitet gradića prepoznavao se isključivo po franjevačkom samostanu na najvišoj lokalnoj koti, koji i danas, u svakom pogledu, dominira širokobriješkim krajolikom. U Drugom svjetskom ratu franjevci su bili ideološki i organizacijski predvodnici ustaškog pokreta, pa su se komunistički streljački vodovi nakon propasti NDH s njima vrlo drastično obračunali. Sjećanje na to razdoblje, održavano kroz obiteljske priče, upotrijebljeno je nakon raspada Jugoslavije kao grada za novu mitologiju o avangardi hrvatske državotvornosti koja je dala i Gojka Šuška i Mladena Naletilića zvanog Tuta.

Premda obojica emigranti-povratnici, rodeni, štoviše, iste godine i u istom mjestu – 1946. u Širokom Brijegu – stjecajem okolnosti Naletilić i Šušak upoznali su se tek 1991. u Zagrebu.’ Za razliku od Naletilića, Šušak se vratio iz Kanade kao neka vrsta izaslanika tzv. hrvatskog kulturno-socijalnog centra u gradiću Norvalu nedaleko od Toronta, koji je kao prekomorsku ispostavu utemeljila i vodila hercegovačka franjevačka provincija.  Ureden kao tipičan “hrvatski park” s bazenom i restoranom za nedjeljna i blagdanska okupljanja nostalgičnih kanadskih Hrvata, norvalski kulturno-socijalni centar djelovao je zapravo kao političko-promidžbeno središte ideoloških nasljednika i sljedbenika ustaškog zločinca Maksa Luburića koji je prije smrti, navodno, zagovarao povijesno pomirenje ustaša i komunista, kao osnovni preduvjet samostalne hrvatske države.

Osim otpora Vatikanu i projekta samostalne Hrvatske katoličke crkve – koja bi funkcionirala po uzoru na Srpsku pravoslavnu crkvu – norvalski fratri zagovarali su, slično Naletiliću, teroristički juriš na Jugoslaviju, stvaranje diktatorskog režima sovjetsko-staljinističkog tipa u budućoj samostalnoj Hrvatskoj, njezino teritorijalno proširenje na dobar dio Bosne i Hercegovine, te na kraju hrvatsko-srpsko zajedništvo u križarskom ratu balkanskih kršćana protiv navodnog muslimanskog širenja prema Europi.  Demokracija nije za Hrvate koji tolike godine žive pod beogradskom čizmom; Muslimani su gori od Srba; Zapad se, za razliku od Rusa, zalaže za opstanak Jugoslavije; nije važno tko vlada Hrvatskom, samo ako je dokazani Hrvat – tako je glasilo nekoliko maksima na koje se mogao svesti politički nauk hercegovačkih fratara u Kanadi.

Franjo Tuđman boravio je u Norvalu 1987. i upoznao Gojka Šuška kao poslovodu jedne pizzerije u glavnom kanadskom gradu Ottawi koji je opsjednut velikim bitkama Drugog svjetskog rata.’ Interes za literaturu o vojsci i ratnoj strategiji bio je utoliko neobičniji što Šušak, tek sa završenom gimnazijom, nije imao baš nikakva vojničkog iskustva. Jugoslaviju je napustio 1968., kao brucoš Pedagoškog fakulteta u Rijeci, eskivirajući službeni poziv za služenje vojnoga roka, te roditeljske obveze prema tek rodenom djetetu iz prvog, kratkotrajnog braka s jednom Riječankom. Tuđman je od norvalskih svećenika i njihovih financijera dobio prvu značajnu moralnu i financijsku podršku za osvajanje vlasti u uzdrmanoj posttitovskoj Jugoslaviji. Nekadašnji zagorski partizan, komunistički general, pa instant-povjesničar koji se svrstao u disidente tek kada je početkom 70-ih izbačen sa svih utjecajnijih političkih funkcija, zauzvrat je norvalsku doktrinu ugradio u program svoje stranke, Hrvatske demokratske zajednice, utemeljene u Zagrebu dvije godine poslije, početkom 1989. U samoj Hrvatskoj norvalske su ideje nailazile na snažan otpor, kako hadezeovaca s partizanskim backgroundom, tako i onih koji su hrvatsko odcjepljenje od Jugoslavije shvaćali kao povijesnu šan-su približavanja Zapadu i uključenja u Europsku zajednicu.

No hrvatsko-muslimanski rat u Bosni i Hercegovini koji je prepustio Gojku Šušku – promovirajući ga iz ministra iseljeništva u ministra obrane Republike Hrvatske – pretvoren je u eksperimentalno područje ustaško-komunističkog, odnosno fašističko-staljinističkog pakta prema norvalskim receptima nacionalnog pomirenja. Projekt se proveo utoliko lakše što je u doba SFRJ cijela Bosna i Hercegovina, nazvana “tamnim vilajetom”, mnogo više od bilo koje druge republike bila idožena partijskoj represiji.  Tako su se u ime nacionalnog pomiren