Dževa Avdić imala je 9 godina kada je s majkom i bratom izbjegla iz Srebrenice. Bio je to 12. juli 1995. godine. Nakon posjete Potočarima i spomen-sobi 2013. godine, piše knjigu pod naslovom Moj osmijeh je moja osveta, u kojoj opisuje svoje odrastanje nakon genocida. U međuvremenu izlaze drugo izdanje, prijevodi na engleski i perzijski jezik, a uskoro se očekuje i štampanje knjige na Brajevom pismu. Dževa kaže da sjećanje na Srebrenicu više ne smije biti jad i čemer, mora biti snaga, dostojanstvo, čak i osjećaj ponosa na svoju bol

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Pad Srebrenice: Rođena sam 26. augusta 1986. godine u Zelenom Jadru, Srebrenica. Jedino naša kuća sada nije obnovljena. 1995. godine smo došli iz Srebrenice u Tuzlu. Mama i brat bili su sa mnom. 12. jula ujutro napustili smo Srebrenicu. Brat je imao 12 godina. Da nas troje to jutro nismo otišli, brata bi sigurno ostavili u Potočarima. Otac je otišao preko šume, bio je vojnik. Došao je jedanaesti dan poslije pada Srebrenice. Nije bilo telefona, nije bilo ničega. Nismo imali nikakvu evidenciju ko je gdje otišao. Otac je tragao i raspitivao se za nas. Na kraju nas je uspio naći u Puračićima kod Lukavca. S ocem smo se razišli u stanu u Srebrenici. Taj je dan vođena borba iznad Srebrenice i naši su vojnici izgubili tu akciju. Tu je poginuo očev dobar prijatelj, meni vrlo mio. Vrlo sam bila vezana za njega. To je bila posljednja linija razgraničenja i nakon toga se znalo da Srebrenica pada. Onda je otac sa svojim drugovima-vojnicima došao u stan koji je u to vrijeme ličio na kasarnu. Svi su se pakovali i spremali da idu. Tu na vratima smo se rastali i u tom momentu uopće nismo ni slutili ni znali gdje idemo. Tako smo krenuli u toj masi koja je napustila Srebrenicu. To je bio naš posljednji dan u Srebrenici.

Vječni status – izbjeglica: Nakon jedne godine provedene u Đurđeviku, pored Živinica, doselili smo se u Vogošću, Sarajevo. To je bilo 1996. godine i od tada ovdje živimo. Naš život teče onako baš pravo izbjeglički i mnogo godina nakon agresije mi ustvari živimo Srebrenicu. Na sve moguće načine smo živjeli Srebrenicu. Gdje god smo se prijavljivali, imali smo prefiks te najružnije riječi – izbjeglica. Gdje god smo za bilo šta aplicirali, imali smo taj prefiks. Kada smo se upisivali u školu, imali smo taj prefiks. To je za nas djecu bio ogroman teret, a mislim i za naše roditelje. To nas je nekako određivalo dokle možemo ići i uspjeti i šta uopće možemo uraditi sa svojim životima. Bili smo izbjeglice u svojoj vlastitoj zemlji, i to je bio teret kojeg je bilo nemoguće ne osjetiti. Nismo to mogli izbjeći ma koliko se pokušavali prilagoditi mjestu i gradu u kojem smo živjeli. Nismo željeli mijenjati grad, već postati dio njega. U Vogošći upisujem četvrti razred osnovne škole. Nakon osnovne, upisujem Srednju ekonomsku školu, a onda upisujem Fakultet političkih nauka, poslovno komuniciranje, na Univerzitetu u Sarajevu.

Borba sa samom sobom: Fakultet završavam 2008. godine i nekako tada počinje sazrijevanje, odrastanje, borba sa samom sobom i s odgovornostima koje život donosi. Bilo je nezamislivo da živim u glavnom gradu Bosne i Hercegovine a da ne iskoristim tu priliku. Uvijek sam se interesirala za turizam. Međutim, u to vrijeme su to bile samo puste želje i snovi s obzirom na to da je Fakultet za turizam bio u Zagrebu. I studiranje u Sarajevu za mene je bilo misaona imenica budući da smo svi živjeli od očeve penzije koja je iznosila 375 KM. Sve smo to nekako prebrodili. Ja uspijevam dobiti prvi posao, nakon toga i drugi, i tako kreće ta borba. Sav taj period, a pogotovo od završetka fakulteta, počinje me proganjati ta odgovornost prema nečemu što sam preživjela u Srebrenici. Upravo taj osjećaj odgovornosti mi nije dao prostora da sebi kažem: “Dobro, ja sam to preživjela, idemo dalje, sve to trebam ostaviti po strani jer je to moja prošlost.” Nikad nisam mogla tako razmišljati i ni sada ne mogu tako razmišljati. Možda sam nekada na momente mogla tako razmišljati, ali čim bih ostala sama, odmah bi se taj osjećaj odgovornosti vratio, a s njim i ogroman teret. Da se nije desila ova knjiga, desilo bi se sigurno nešto drugo, ali to jednostavno nisam mogla ostaviti.

Trenutak otkrovenja: O knjizi nikada nisam razmišljala na način da to zaista bude u formi knjige. Vjerovatno je to Gospodar poredao na najbolji način i dao je da sve bude kako treba i hvala Mu na tome. Nisam smatrala da sam dovoljno sposobna i kompetentna da po tom pitanju nešto učinim i uvijek sam davala prednost drugim ljudima. Međutim, 2013. godine prvi put sam otišla u spomen-sobu u Potočarima. Više puta sam do tada bila na dženazi, a prije toga mnogo godina je prošlo da nismo bili. Mama je u Potočarima izgubila dva brata i preko 30 užih članova porodice. Nije imala dovoljno snage da ide svake godine, ali te 2013. smo jednostavno morali ponovo otići. Vjerovatno je i nju nekakav osjećaj odgovornosti progonio. Tada smo spavali dvije noći u spomen-sobi. To je bio trenutak koji sam vjerovatno trebala i morala da doživim. U meni se nešto prelomilo. Sam trenutak je prosto nemoguće opisati. Rekla sam sebi da odatle nikada ne treba da idem. Shvatila sam da se tu sav moj život složio i znala sam da iz toga nešto mora proizići. Rekla sam sebi: “Bože dragi, šta mi se dešava?!” Počela sam sama sebe da slušam i eho unutar mene koji mi je govorio da tog trenutka moj život zapravo počinje ispočetka. Kao da je neko neku tipku u meni pritisnuo i resetovao me. Tu sam provela nekoliko sati, kružila sam oko tih fotografija i sama sebi pokušavala objasniti šta se to sa mnom dešava. Osjetila sam da tu zauvijek mogu ostati. Zamišljala sam te nišane, ali na način da su to živi ljudi. Razmišljala sam o toj poljani ljudi i o njihovim životima. Tu, među tim ljudima, vidjela sam i sebe. U povratku za Sarajevo shvatila sam da sam imala jasan znak da se nešto mora učiniti.

Nastanak knjige: Bio je ramazan i nakon iftara provela sam ostatak večeri sama u sobi. Pokušavala sam sebi dati odgovor šta se to zapravo desilo. To sam pokušala opisati, i tako zapravo nastaje moja knjiga i njene prve stranice. Svoje stanje sebi nisam uspjela objasniti, ali postoje ljudi koji to u redovima moje knjige mogu osjetiti. Po čitavu noć sam pisala, od iftara do sehura, a niko od moje porodice za to nije znao. To je bio prilično strašan period, jer veoma je teško bilo živjeti noću u prošlosti, a ujutro se buditi, ići na posao i biti sasvim uklopljen u sliku svakodnevice. Za to niko nije znao. Uopće nisam željela da to bude knjiga. Samo sam htjela da to bacim na papir kako bih u tim redovima i sama pronašla odgovore, a imala sam hiljadu i jedno pitanje. To je, zapravo, dijalog sa samom sobom. I tako je bilo sve dok nisam napisala posljednju stranicu. Nakon toga sam sav taj materijal ostavila postrani misleći da sam završila ono što sam počela. Međutim, to me ubrzo počelo proganjati. Vidjela sam da imam taj materijal, ali još uvijek nisam smatrala da to može biti knjiga. Negdje oko Nove godine, još uvijek je 2013, pokušavala sam pronaći nekoga kome bih se mogla obratiti i ko bi me mogao razumjeti. U tom trenutku počela sam čitati knjigu Kad je bio juli od Nure Bazdulj-Hubijar i shvatim da bi me ta žena mogla razumjeti. Poslala sam joj mail i objasnila joj svoje stanje, a usput joj kažem i da sam nešto zapisala. Ona me odmah počela bodriti, ohrabrivati i podržavati da to objavim kao knjigu. Meni je to bilo čudno i nisam znala zašto me ta žena koju i ne poznajem forsira, jer to uopće nisam htjela i to nije bila moja zamisao. S njom sam se jedno vrijeme dopisivala, a sve skupa sam opet stavila na neki stand by. Obratila sam se i profesoru Smailu Čekiću, vjerovala sam da me i on može razumjeti. On je tada bio direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Odmah su me sutradan pozvali na sastanak. Nikome nisam govorila da sam knjigu zapravo već završila, vjerovatno iz nedostatka samouvjerenosti. Profesor Čekić je izašao s nekog drugog sastanka i samo mi kazao: “Samo sam želio da Vam čestitam na hrabrosti.” Nije mi baš ništa bilo jasno, jer ko sam ja da se meni čestita na hrabrosti?! To su mi bile ogromne riječi. Popričala sam i s drugim profesorom, on me zamolio da mu pošaljem tridesetak stranica kazavši mi da to mora biti objavljeno. Do tog trenutka sam samo dovila dragom Bogu da da ono što je hajr, ili da to uspije ili da me zaobiđe, jer postojala je neka silna želja koja me je gutala. Želja je postajala jača od mene i zapravo sam to počela da živim, u svakom smislu. Bila sam preplavljena tom idejom i to je uveliko počelo da me strašno opterećuje. Opet sam taj projekt ostavila po strani jer mi je to bio znak da to moram pustiti.

Objavljivanje: To je trajalo sve do maja 2015. godine. Knjiga je već skoro dvije godine stajala u fioci. Tada su me kontaktirali s Instituta i pitali me da li želim biti učesnik njihove međunarodne trodnevne konferencije u kojoj učestvuje 80 ljudi, istraživača, profesora, diplomata iz cijelog svijeta, i jedina ja kao svjedok genocida. Trebala sam tu predstaviti svoju priču. Ja to prihvatim, iako je to bio veliki korak za mene i ujedno prvi moj javni nastup. Izašla sam s devet srebreničkih cvjetova na košulji. Bila je puna sala. Svi su stavili po jedan ili nijedan cvijet, a ja sam zamislila da bi upravo tih devet cvjetova na meni mogla biti dobra simbolika, jer imala sam devet godina u vrijeme genocida u Srebrenici. Pričala sam svoju priču, odlazak iz Srebrenice, rastanak s ocem i dolazak na slobodnu teritoriju. U sali je nastao potpuni tajac. Muk. Za sve prisutne to je bio potpuni šok. David Pettigrew, profesor filozofije, holokausta i genocida iz SAD-a, sve je vrijeme preplakao. Na kraju se javio za riječ, čestitao organizatorima konferencije i kazao da je moje izlaganje bilo srž cjelodnevnih izlaganja. Iz Instituta su mi se onda odmah javili i kazali da žele objaviti moju knjigu. Prethodno su već saznali da sam je potpuno završila. Već početkom 2016. godine poslali su mi nacrt budžeta, oni su bili izdavači i potpuno su pokrili sve troškove. Knjiga je objavljena u junu, a moji roditelji još uvijek nisu ništa znali o tome.

Naslovnica i emocije: Na taj način sam ih, ne kazavši ništa roditeljima o svojoj knjizi, zapravo htjela zaštititi, jer sam znala koliko će ih to emotivno rasturiti kada saznaju. Otac je bio veliki borac i patriota i sve vrijeme mog studija mi je govorio da bih o njemu mogla knjigu napisati. “Neke stvari ti moram kazati, a opet, ne mogu te tim stvarima opteretiti”, uvijek je negdje provlačio ovu rečenicu. A knjiga, završena je u martu 2016. godine, ostalo je bilo još samo naslovnicu da uradimo. Htjeli su da me fotkaju u Potočarima i da to stave, ja sam rekla da to ne dolazi u obzir jer nisam htjela da igdje postoji moja fotografija. Htjela sam da postoji obilježje Srebrenice, ali potpuno na drugačiji način. Smatrala sam da mora postojati neki duhovni moment, da se zna da nisam ja za to zaslužna, ja sam samo bila medij kroz koji je to sve prolazilo. Počela sam istraživati fotografe i ko bi mi mogao uraditi naslovnu. Našla sam Enesa Klopića, kazala mu šta mi je bio cilj, opisala mu kako sam hjela da ta ilustracija izgleda. Ponovo smo se čuli za nekoliko dana, tada sam mu rekla malo više o svojoj knjizi i njenom sadržaju. Nekako sam već u glavi vidjela kako bi ta naslovna trebala izgledati, a on mi je poslao ilustraciju na kojoj se nalazi otprilike sve ono što sam i sama bila zamislila. Naslovnica ima posebnu priču i uopće ne izgleda tako bez razloga. Crnina i oblaci su pogled dželata, odnosno zločinca u trenutku Sudnjeg dana. Oni tada više nemaju vremena za pokajanje. Žrtva je čista, bijela i samouvjerena, dostojanstveno odlazi s ovog svijeta. Cvijet Srebrenice na nebu, poput mjeseca, simbolizira trajno sjećanje. Naslov knjige, naslovnica, obilježje na svakoj stranici i posljednja rečenica u knjizi dat će sve odgovore.

Istovremeno, što se više primicao datum izdavanja knjige, meni je teže bilo to kazati roditeljima. Jednog kišnog dana skupila sam snage i upitala roditelje: “Šta biste uradili kada bih vam rekla da želim napisati knjigu?” Mama je kao iz topa rekla da bi to bilo super. Otac me samo pogledao i rekao: “Pa ti znaš da je to moja najveća želja.” “Pa dobro, ja sam je napisala”, kratko rekoh. To je bio potpun šok za njih. Odem do svoje sobe, donesem pozivnicu za promociju i onda im sve potanko ispričam.

Naslov: On nastaje one noći kada sam počela pisati knjigu. Recenzenti su me pokušavali odvratiti od riječi “osveta”. Međutim, kada sam im objasnila da se kroz nju realizira težina zla, a da sama riječ nije potpuna realizacija, odnosno posljedica uzroka, onda su oni pristali. A ja nisam željela ni po koju cijenu mijenjati naslov, jer upravo on govori o težini zla i veličini dobra. I ništa drugo. Tokom cijelog procesa nije bilo nekakve želje za popularnošću, išla sam isključivo s jednim ciljem: oslobađanjem duga i odgovornosti. Živa sam i nisam mogla nastaviti slobodno živjeti da potječem iz Srebrenice a da nikad ništa ne učinim i ne napišem o onome što sam preživjela.

Prijevodi na engleski i perzijski: Nakon toga, kreću samostalne promocije. Pošto te godine nisam radila, vrijeme sam iskoristila da organiziram što više promocija s kulturnim centrima i bibliotekama po cijeloj BiH. U aprilu 2017. godine dešava se već drugo izdanje. Nakon toga, uslijedio je prijevod na engleski jezik, a prije toga CD za slijepa i slabovidna lica. To je bio ogroman korak za mene jer sam trebala čitati knjigu. Prije toga nikad ništa pročitala iz toga što sam napisala. Oduvijek sam željela da uradim nešto za Biblioteku za slijepa i slabovidna lica, ali nisam mislila da sam sposobna to iščitati. Međutim, kada sam to pročitala, iz Biblioteke su insistirali da to niko drugi ne smije pročitati, a ja kao da nisam imala snage za to. Nakon sedam dana smo ipak i to uspjeli završiti. Poslije se desilo da je trebala biti održana promocija knjige pod naslovom Rat moje majke jedne iranske autorice, a Iranci su željeli da im ja budem promotor. Pristala sam. Priča je potpuno lična, napisana na 450 strana, sasvim fascinantna. Pročitala sam je za jedan dan. Čitajući knjigu, shvatila sam da je ta priča skoro potpuno identična mojoj. Shvatila sam da na promociji zapravo trebam napraviti komparaciju svoje i ove knjige. Mislim da sam na taj način u najboljem svjetlu predstavila svoju priču iz Srebrenice, upravo upoređujući Zehru i Dževu. Tu imate Zehrinog dedu koji voli mlin i vodenice, i Dževin voli isto to, Zehrin otac je patriota, isto kao i Dževin. Ona ima brata, i ja imam brata. Publika je bila u šoku, to definitivno nisu očekivali, a za mene je to bio najbolji način da Irancima predstavim Srebrenicu. Da sam im negdje drugo ispričala svoju priču, oni je zasigurno ne bi toliko i na taj način doživjeli. Bez obzira što je tu razlika u godinama između Zehre i mene, i što je razlika i u godinama kada se to dešavalo, a tu je i razlika u cijeloj kulturi i podneblju, a pri tom je Iran od Bosne udaljen hiljadama kilometara, oni su u potpunosti osjećali moju priču kao da je njihova. Iranski konzul bio je oduševljen. Tada smo dogovorili i prijevod na perzijski, koji je uskoro ugledao svjetlo dana. Početkom maja sam putovala u Iran, gdje sam promovirala svoju knjigu. Nezaboravno iskustvo.

Brajevo pismo i krajnji cilj: U idućih nekoliko dana očekujem promociju knjige i na Brajevom pismu. Knjiga je već urađena i prevedena. Željela sam da do što više ljudi dođe knjiga i da se što više ljudi upozna s mojom pričom. Pri tome me uopće ne zanima tiraž. Kada je objavljeno prvo izdanje, rekla sam u sebi: “Bože dragi, zašto nemam dovoljno novca da odštampam 10 hiljada knjiga i da idem od kuće do kuće i da je ljudima dijelim besplatno?!” To je bio moj nijet kako bi ljudi shvatili moju poruku. Krajnji nijet mi je da knjiga uđe i u školske biblioteke. Govorim to iz razloga što su mi to brojni univerzitetski profesori kazali da je moguće, jer je knjiga vrlo čitljiva i apsolutno prilagođena svakom uzrastu. Mislim da sam nedovoljno radila na toj inicijativi, a nema sumnje da mi je potrebna i politička podrška. S druge strane, vrlo je moguće da će moja knjiga ući u školske biblioteke u Engleskoj prije nego u Bosni. Vjerovatno bi se najesen trebala desiti promocija engleskog izdanja u Londonu. Predstavnici britanskih sindikata osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja, koji su prošle jeseni dolazili u Sarajevo, veoma su zainteresirani za relevantne činjenice iz ratnog perioda u BiH i veoma im je važno da britanska djeca budu upoznata s genocidom u Srebrenici. S moje strane postoji inicijativa da britanska djeca o Srebrenici uče iz moje knjige, a ljudi iz centra “Remembering Srebrenica” iz Velike Britanije su za to veoma zainteresirani. Meni je drago da će i njihova djeca učiti o Srebrenici, a da li će to biti uz pomoć moje knjige ili nečije druge, to ćemo još vidjeti. Voljela bih da se to desi kako bi naša država iz toga naučila dobru lekciju. Mene od početka nije zanimalo da to bude nešto što će biti zanimljivo pet dana i onda će proći. Želim da to traje u smislu nekog historijskog pečata i stvarnog dokumenta.

Rad na šalteru – ostvarenje svih snova: Trenutno sam bankar, prilično sam svestrana. Stigla sam zalutati i u tu profesiju prije godinu i po. Nekako sam se uklopila u sistem i to mi se ne sviđa, jer nikada nisam željela biti bankar. To mi je suhoparno, dosadno i vrtimo se ukrug. Istim ovim riječima sam direktoru banke na intervjuu za posao rekla šta mislim o tom poslu. Pitao me: “Je li se Vama ovaj posao sviđa?” Rekoh: “Ne sviđa.” “Ali, Dževo, jeste li svjesni da ste na intervjuu za posao?” Odgovorih: “Da, jesam. A jeste li vi svjesni da ja imam 30 godina i da se nikada nisam bavila bankarstvom? Da sada dođem i da Vam kažem kako silno želim taj posao i kako sam oduvijek željela raditi na šalteru, biste li Vi meni vjerovali?” “Ne bih”, odgovori. “Mislim da je bolje reći istinu”, ustvrdih. “To znači da ćete tražiti novi posao”, on zaprijeti, a ja se složih: “Naravno da znači.” Sutradan su me zvali da mi kažu da sam primljena. Godinu i po sam tu, a otišla sam na intervju za posao koji nisam željela. A, neka se zna, i dalje tražim novi posao.