Ova džamija jedinstven je primjer prijelaza iz starog osmansko-bosanskog stila potkupolnih džamija u savremeni i po mnogo čemu jedinstveni urbani arhitektonski stil. Skladom svojih linija i ljepotom oblika džamija izaziva istinsko divljenje. Ni prevelika, ni premala, već prosto po mjeri, kao da je građena prvenstveno za gledanje. Raspored i smisao svakog dijela i detalja njen enterijer i eksterijer čine gotovo savršenim

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Razina kulturno-civilizacijskog razvoja i ukupnog povijesnog dostignuća nekog mjesta, naroda ili zajednice, pored pisane riječi i umjetničkih djela, na najbolji se način može pratiti i kroz ostvarenja u arhitekturi. Veleljepna i monumentalna graditeljska zdanja svjetovnog ili sakralnog karaktera oduvijek su bivala predmet pažnje i zainteresiranosti zaljubljenika u tradiciju i prošlost, ali i svih onih koji su tragali za skladom i ljepotom javnih građevina, koji su voljeli promišljati o njihovim neimarima, uvjetima i okolnostima gradnje, te o najmarkantnijim simbolima i biljezima njihove trajnosti i dugovječnosti. Prisustvo ili odsustvo takvih objekata “gromoglasnom šutnjom” vjerno je svjedočilo, kazivalo i ukazivalo na stepen društvenog razvoja te mentalni sklop i kulturne poglede prethodnih generacija. Slične stavove o važnosti arhitekture još prije pet stoljeća imao je i čuveni osmanski graditelj Mimar Sinan, koji je jedne prilike ustvrdio da je “arhitektura ogledalo civilizacijskog razvoja”. Stoga se i danas, na osnovu brojnosti značajnih i monumentalnih arhitektonskih objekata, može pratiti i sagledavati civilizacijski doseg svakog naroda bez obzira na to o kojem je historijskom periodu ili geografskom prostoru riječ.

Od vremena pada komunizma do danas u Bosni i Hercegovini izgrađeno je ili obnovljeno na stotine džamija čija je gradnja dobrim dijelom praćena intenzivnim uplivom različitih vrsta graditeljske tradicije dotad strane bosanskom podneblju. S današnje distance posmatrano, može se primijetiti da se u tom skoro trodecenijskom periodu načinu izgradnje većine novih bosanskih džamija nije poklanjala dužna pažnja i, unatoč velikim novčanim ulaganjima, vrlo se rijetko dostizao zavidan i prikladan “standard” u arhitekturi. Među velikim brojem objekata koji su u manjoj ili većoj mjeri rezultat arhitektonskog amaterizma i sveopće graditeljske banalizacije nesporna je činjenica da postoji i određeni broj džamija koje predstavljaju doista svijetle izuzetke i istinske dragulje moderne islamske arhitekture. Jedna od takvih bez ikakve je sumnje i nova džamija u Varoškoj Rijeci pored Bužima izgrađena 1991. godine. Ova potkupolna džamija jedan je od rijetkih primjera odličnog spoja osmansko-bosanske arhitektonske tradicije s nadolazećim graditeljskim trendovima modernog doba. Arhitektonski sklad svih njenih unutrašnjih i vanjskih dijelova i detalja, kao i odlična reljefna i prostorna situiranost razlog je što je za kratko vrijeme postala nadaleko poznata i prepoznatljiva.

Naselje Varoška Rijeka ubraja se u starija naselja bužimskog kraja. Pod nazivom Kostajnica u pisanim se dokumentima spominje još krajem srednjeg vijeka, kada je postojala i istoimena tvrđava čiji ostaci nisu sačuvani. Nije poznato kada je došlo do promjene naziva, ali po svemu sudeći, današnji naziv potječe iz osmanskog doba. Prema dosad poznatim podacima, džemat Varoška Rijeka drugi je najstariji džemat na području Medžlisa Islamske zajednice Bužim, a koji je oformljen 1839. godine. Pored sačuvane stare džamije iz 1922. godine, pouzdano se zna da je prije nje postojala drvena džamija, koja po svemu sudeći nije bila prvi javni objekt u kojem su klanjali tadašnji stanovnici ovog naselja.

Rastom broja stanovnika, a samim tim i broja džematlija u decenijama nakon Drugog svjetskog rata, osjetila se realna potreba za većim objektom za obavljanje namaza. Tako se krajem osamdesetih godina 20. stoljeća javila ideja za izgradnjom nove i prostranije džamije. Džematski odbor donio je 1981. godine odluku da se u neposrednoj blizini postojeće džamije gradi nova, a starješinstvo Islamske zajednice na čelu s dr. Ahmedom Smajlovićem već naredne godine odobrilo je gradnju. Međutim, uslijed dotad neviđenih opstrukcija komunističke vlasti, na dozvolu za gradnju čekalo se od 1982. do 1989. godine. Sve opstrukcije koje su prethodile konačnom odobrenju gradnje samo su povećale želju kod džematlija da što prije sagrade novu džamiju.

Polaganje kamena temeljca obavljeno je 29. maja 1989. godine, dok se svečanost temelja džamije održala 16. septembra iste godine. Ovoj svečanosti prisustvovalo je približno 80.000 ljudi, a kao posebni gosti bile su zvanice poput Mustafe ef. Cerića, hafiza Ismeta ef. Spahića, predsjednika Sabora Islamske zajednice Salima Šabića i drugih. Otvorenje džamije održano je 21. septembra 1991. godine. Pored hafiza Ismeta Spahića, tom su događaju prisustvovali Mustafa Spahić, Salim Šabić, Šemso Tanković, Mirsad Veladžić i druge zvanice, kao i članovi hora Gazi Husrev-begove medrese, koji su izveli nekoliko ilahija. Ovaj događaj ostao je upamćen po veličanstvenom skupu, kojem je prisustvovalo više od 100.000 ljudi, te po pozivu prisutnima na jedinstvo. Ostala je upamćena izjava Ismeta Spahića, koji je na indirektan način svim vjernicima ukazao na nadolazeći rat te poručio da sebi kupe “štap koji govori” i kojim se insan brani od pasa. Stoga je otvorenje džamije bilo izuzetno značajan događaj za osvještenje bošnjačko-muslimanskog stanovništva Cazinske krajine. Džamiju su otvorili Razija i Meho Porić, koji su za izgradnju donirali 25.000 njemačkih maraka. Projekt je uradio arhitekta Taib Saltagić iz Sarajeva, radove je vodila Ferida Kajtezović, a glavni nadzor provodio je Asim Durić. Ključne osobe koje su nosile teret organizacije i realizacije ovog epohalno važnog projekta bile su: Mehmed Veladžić Medan, Sulejman Duraković, Fikret Veladžić, Hasan Račić, Hasan ef. Hilić, Salih Alešević i Muhamed Aldžić.

Nova džamija u Varoškoj Rijeci predstavlja istinski graditeljski novum i suštu suprotnost klasičnom tipu džamije koju odlikuje tradicionalna krajiška seoska arhitektura. Zbog svoje boje, u narodu je ustaljen naziv i Bijela džamija. Ona je jedinstven primjer prijelaza iz starog osmansko-bosanskog stila potkupolnih džamija u savremeni i po mnogo čemu jedinstveni urbani arhitektonski stil. Skladom svojih linija i ljepotom oblika džamija izaziva istinsko divljenje. Ni prevelika, ni premala, već prosto po mjeri, kao da je građena prvenstveno za gledanje, a tek onda za molitvu. Raspored i smisao svakog dijela i detalja njen enterijer i eksterijer čine gotovo savršenim.

Smještena je na rubu brežuljka koji se izdiže iznad centralnog dijela naselja. Svojim otmjenim položajem i skladnom uklopljenošću u prostor, te vizualnom ostvarenošću i upečatljivom ljepotom, džamija dominira okolicom te naširoko svraća oči prolaznika, posebno onih koji se zapute glavnom cestom kroz naselja koja povezuju Bužim s Velikom Kladušom. Arhitekt Taib Saltagić projektirao ju je u modernom stilu s detaljima bosanske tradicije, a koju karakterizira prilično nekonvencionalne linije i oblici. U stilsko-estetskom smislu, ova džamija sa svojim haremom bez truna sumnje predstavlja najuspjeliji i najljepši islamski sakralni objekt na području bužimskog medžlisa, a možda i Muftijstva bihaćkog. Sve navedeno svrstava je na listu najreprezentativnijih modernih džamija u Bosni i Hercegovini.

Džamija u Varoškoj Rijeci ima dimenzije 26 × 16 metara, a može primiti približno 700 klanjača. Njena unutrašnjost podijeljena je na prostrano predsoblje s dvije kružne abdesthane, te na centralni prostor za klanjače s najvećom površinom. Natkrivena je s jednom velikom i osam malih kupola. Pored toga, džamijski kompleks sačinjavaju i tri prostorije u haremu s malim kupolama. Ukupan broj kupola jeste 17, što simbolizira 17 rekjata farzova kod pet dnevnih namaza. Munara s jednom šerefom nalazi se sa sjeverozapadne strane i naslonjena je na džamiju.

Ulaz u džamiju pomalo je netipičan jer se nalazi sa sjeveroistočne strane. Od ravnine dvorišta prema unutrašnjosti postoje tri podesta od po dvije stepenice. Prvi je podest ispred ulaznog trijema, drugi u predsoblju, a treći ispred mihraba. Džamijski pod zastrt je jednoličnim tepisima. U toku dana džamiju osvjetljava 40 prozora, po 20 na svakom spratu, od čega 16 jednokrilnih i 24 dvokrilna. Prozori na donjem spratu imaju pravougaoni oblik, dok na gornjem imaju izoštren završetak. Noćno osvjetljenje centralnog prostora omogućava jedan centralni i sedam sporednih kružnih lustera, te četrnaest manjih zidnih lustera sa sijalicama na objema stranama. Veliki luster, koji se nalazi u centralnom dijelu džamije, ima šesnaest sijalica, dok ih svaki od malih lustera smještenih na spratu ima po osam. Također, iznad mihraba se nalazi mali luster s jednom sijalicom. Zidni lusteri smješteni su u prizemlju. Predulaz u prizemlju ima četrnaest jednostranih zidnih lustera, dok su na spratu pet malih kružnih lustera, istovjetnih onima u centralnom dijelu, te četiri mala zidna sa sijalicama tek na jednoj strani. U ulaznom trijemu, koji je prilikom izmjene dotrajale stolarije zatvoren velikim ulaznim vratima, nalaze se dvije skromnije sijalice te dvije stalaže za obuću. Džamija je ozvučena i klimatizirana s urađenim podnim grijanjem.

S lijeve strane predsoblja vode drvene stepenice prema mahfilu, koji je također drvenim vratima podijeljen na centralni dio i predsoblje. U središtu mahfila jeste istak za mujezina, a drvena ograda iste je visine i izgleda kao ograda na džamijskim ćursevima. Ćursevi se nalaze s obiju strana uz sami mihrab. U osnovi prostranog mihraba nalazi se drvena kvadratna taraba jednakih proreda, za razliku od ograde na ćursevima i na mahfilu, koja je pravougaonog proreda. Do završnog dijela mimbera vode polukružne stepenice s trinaest podioka. Mihrab, dva džamijska ćursa, stepenice koje vode na sprat kao i ograda na spratu, klupe i vaze u predsoblju izrađene su od jelovog drveta. Od jelovine je bila izrađena i izvorna stolarija, koja je prije nekoliko godina zamijenjena plastičnom, uz očuvanje izvorne boje. Od prvotne stolarije sačuvana su dvoja vrata na prvom i dvoja na drugom spratu, te dvoja vrata koja iz džamije vode na munaru. Polica za mushafe i druge knjige smještena je u jednom od prozora koji povezuje predsoblje s centralnim dijelom.

Obje abdesthane u predsoblju izgrađene su od kamena bihacita s rosvajnim česmama i bakarnim završetkom u gornjem dijelu. Abdesthane su djelo majstorskih ruku porodice Zulić iz Bihaća, čija se firma “Kamen” već decenijama bavi obradom kamena bihacita. Pored drvenih klupa u abdesthani, u predsoblju se nalazi još jedan prostor s kružnim klupama, a koji je predviđen za boravak i razgovor džematlija prije ili poslije obavljene molitve. Dvije drvene vaze koje su iznutra obložene limom ukrašavaju prostor pored abdesthana. Ugrađeni zidni bojler omogućava dotok tople vode u objema abdesthanama.

Prostor dvorišta od ulazne kapije do ulaza u džamiju u cijelosti je popločan. U jednoj od potkupolnih prostorija u haremu nalazi se toalet za muškarce i žene, u drugoj je ostava za džamijske potrebe, dok treća prostorija predstavlja ulaznu kapiju. Pored navedenih prostorija, u haremu se nalazi i vanjska abdesthana, potom šehidsko turbe, te nekoliko klupa za sjedenje. Razrasli čempresi i prelijepa živica koja uokviruje pokošeni i uređeni džamijski harem čine prirodni spoj džamije s okolinom.

Džemat Varoška Rijeka ove godine bilježi 180 godina postojanja. Trenutno okuplja približno 500 domaćinstava s oko 1.050 muških članova starijih od dvanaest godina. Džematu gravitiraju naselja: Varošine, Centar, Bahinjovača, Vrela, Brestovci, Dančilovac i Babića Potok. Pripadaju mu i dva područna mekteba: Brestovci i Varešine.

U dugom periodu postojanja džemata među poznatim imenima imama navode se: Hasan-hodža Caprnja, Mehmed-hodža Golubović, Redžep Redžić, Ramadan Musić, Mehmed Alešević, Ibrahim Mustafić, Mahmud Skenderović, Omer Bajrektarević, Omer Ćoralić, hafiz Hamzali Ibrišimović, Muhamed Velić, Asim Mahmutović, Husein Alijagić, Šefkija Hadžipašić, Muharem Memagić, Hasan Hilić, Nijaz Hadžić i Haris Veladžić. Posljednja trojica službom su vezani za novu džamiju.

Aktualni imam Haris ef. Veladžić već šestu godinu službuje u ovom džematu i u svom radu polučuje zavidne rezultate. U 2017. godini proglašen je za najboljeg muallima na području Medžlisa IZ Bužim. Kako kaže, džemat Varoška Rijeka svrstava se u red većih i starijih džemata na području Medžlisa Islamske zajednice Bužim.

“U ovom džematu već tradicionalno veliki broj djece pohađa vjersku pouku. Pored centralnog mekteba, nastava se realizira i u mektebu Varešine. Ove godine u mektepskim klupama bilo je 113 učenika, od kojih je 80 učilo u Kur’anu. Hatme je davalo 16 učenika, dok u proteklih šest godina taj broj iznosi 119. Od vremena izgradnje u džamiji se u kontinuitetu klanja pet vakata namaza. Broj klanjača ovisi o godišnjem dobu. Zimi je masovnija posjeta i tada najviše vjernika bude na jaciji, blizu 30. Ljeti je najviše na podne-namazu, kada bude između 15 i 20 osoba. Džemat Varoška Rijeka godinama ostvaruje najbolje rezultate u akciji prikupljanja zekata i sadekatul-fitra na području Medžlisa IZ Bužim, zbog čega smo i dobili priznanje od Muftijstva bihaćkog u 2017. godini. U proteklih šest godina medresu je upisalo više od dvadeset učenika s područja ovog džemata. Već nekoliko godina unazad bogat ramazanski program bude krunisan prepoznatljivim iftarom na otvorenom, za koji se nadaleko čulo. Prvi iftar održan je 2011. godine, kada je u našoj džamiji organiziran i Ramazanski kviz. Od 2013. godine do danas džematski iftar održava se svake godine i okuplja približno petsto ljudi. Isključivo je džematskog karaktera i svake je godine sve masovniji”, navodi efendija Veladžić.

U proteklih šest godina fokus aktivnosti džematskog odbora džemata Varoška Rijeka bio je na infrastrukturnim projektima. “Džamija je obnovljena 2013. godine, kada je zamijenjena stolarija identičnog oblika i boje, potom urađena unutrašnja i vanjska fasada, ofarbana munara, osvijetljen harem s reflektorima, urađeno novo podno grijanje na donjem spratu. Kod svega se vodilo računa da se što više očuva izvorni izgled džamije. Od 2015. do 2018. godine trajala je izgradnja vakufske kuće, za koju su projekt uradili arhitekti Aid Alešević i Edina Muratović‑Isović. U ovaj projekt uloženo je približno 160.000 KM, ne računajući dobrovoljni rad velikog broja džematlija te brojne donacije u građevinskom materijalu. Pored prostorija u kojima se odvija mektepska pouka, u vakufskoj kući nalazi se i imamski stan. Trenutno su u toku aktivnosti oko asfaltiranja džamijskog parkinga. U neposrednoj blizini nove džamije nalazi se i stara četverovodna džamija, za čijim očuvanjem postoji zavidan interes mještana i džematlija. U narednom je periodu uz pomoć vrijednih džematlija u planu postavljanje prostirke u novoj džamiji te još nekoliko projekata i aktivnosti od značaja za džemat”, završava efendija Veladžić.

Nova džamija u Varoškoj Rijeci jedan je od najprepoznatljivijih “slogova” savremene bosanske sakralne arhitekture. Ova savremena sakralna građevina vizualno je zanimljiva zbog svojih nekonvencionalnih gabarita. Arhitektonskim skladom ona se odlično uklapa u poetiku krajiškog krajolika, a svojom vanjskom ljepotom i unutrašnjom funkcijom predstavlja mjesto istinskog duhovnog i materijalnog prožimanja. Uz sve to, ona je bila i ostat će trajni simbol borbe za vjerska prava muslimana s represijom vlasti u posljednjoj deceniji vladavine komunizma. Nažalost, u novije vrijeme džamijski kompleks narušen je izgradnjom nekoliko privatnih objekata u neposrednoj blizini džamije, koji, osim toga što je zaklanjaju, u znatnoj mjeri narušavaju prostorni sklad i harmoniju ove unikatne krajiške ljepotice. Za očekivati je da će njena monumentalnost i historijska uloga biti najbolja preporuka narednim generacijama da se s mnogo više brige i osjećajnosti odnose spram očuvanja njenog izvornog izgleda u godinama i decenijama koje su pred nama.