Fadila Nura Haver: Tuđa knjiga, Društvo pisaca BiH, Sarajevo, 2020
realističkim iskustvom, vrši neprestana postmodernizacija izraza sve dok postmoderni horizont ne postane ovladano iskustvo.</p>
<p>Uporedo s ovim, i pjesnikinjina razorna skepsa, mada nastajala na sličnim, pređenim poetičkim osnovama, mijenjala je smisao. Smisao joj je, naravno, određivao kontekst. Ako skepsa u oba slučaja predstavlja opiranje svakoj tradicionalnoj predstavi, ironija se u stihovima zadržava u avangardnim okvirima, dok u postmodernoj fazi ovog pjevanja poprima i aktivnu smislotvornu ulogu. Ironija se u postmodernom dobu ne opire tradiciji koliko tradiciju preispituje, a za postmoderno pjesništvo tradicija je i svaki oblik avangarde.</p>
<p>Koliko je izmještenost i potraga za domom ovladala pjesničkim iskustvom Fadile Nure Haver, možda se najbolje vidi u pjesmi <em>Uvijek iznova</em>: <em>Pa sam se pitala kako u tako / Malen stan može stati toliko tuge / A onda sam riješila ponovo odseliti / U neki potpuno prazan prostor i / Napuniti ga vlastitim stvarima / Koje staru tugu raznose po svijetu / Kao zaraznu bolest / Stvarima koje / Na nov način plaču u svakom novom / Stanu. Stišću me i dave, tabane mi / Žare dok me ne natjeraju da krenem / Na krilima malog gipsanog Pegaza</em>.</p>
<p>Fadilina je poezija, dakle, obložena voljom da se granice vlastitog jezičkog iskustva pomjeraju, najčešće ekskluzivnim gestovima jezičke i pjesničke uobrazilje, a promjene pokazuju kako se mijenjaju i očekivanja. Pitanje pjesničke tradicije i pitanje pjesničke modernosti ukrstili su se u vještini prezentiranja skeptičnog mišljenja i ironičnog žara ovih stihova.</p>
<p><em>Tuđa knjiga</em> sastavljena je od četiri ciklusa koji međusobnim vezama stvaraju cjelinu blisku poemi. Svaki dio (ciklus) tematizira poneku od neizgovorljivih, beskrajnih priča. Ako je u prvom ciklusu <em>Gradovi kuće krletke</em> riječ o gradu (svetom domu), gradu i čovjeku, pa samim tim i o njihovim hajdegerijanskim sinonimima u jeziku i biću, kao i o polemičkom govoru o iskustvu i razumijevanju doma i tla, onda su pokrenuta i neka suštinska pitanja epohalnog horizonta u poeziji, poput onog retoričkog: Da li su barbari rješenje?</p>
<p>Sama metafora <em>tuđe kuće</em> višeznačna je s obzirom na to da potraga za kućom, za domom, predstavlja potragu za drukčijim načinom postojanja, “el otro modo de ser” od onoga naslijeđenog i društveno determiniranog. Potraga za vlastitom kućom pretvara se u potraga za prostorom, koliko fizičkim, toliko i duhovnim, koji bi omogućio poetesi da “reinventira”, skroji svoj život po vlastitim standardima.</p>
<p>U ovoj knjizi dominantna je samosvijest o nemoći, ugroženosti i dezintegraciji subjekta koji se našao u životnom vrtlogu, ali i samosvijest o stanju nemoći “kad duše naše drhte kao vrbe”. Razaranje tjelesnosti, obezdomljenost, obračunavanje s vlastitim tijelom, s autobiografijom kao institucionalnim oblicima subjektivnosti, samo su neke od simboličkih pozicija u kojima subjekt ove poezije ostvaruje čas pune samospoznaje. <em>Ja</em>, koje se ovdje eksponira, našlo se usred pustoši, usred besmisla u kome “san je rođena sestra smrti”.</p>
<p>Pjesničke slike Fadiline poezije htjele bi da se istovremeno referiraju na što više aspekata stvarnosti, pri čemu nisu više važne samo slike već i pozadina iz koje dolaze. Otuda u ovim stihovima toliki značaj ima intertekstualna aluzivnost ili antitetički citati kakav je moto Ilije Ladina za ciklus <em>U utrobi gladi</em>.</p>
<p>Doprinoseći poetičkom aspektu ove poezije, intertekstualna aluzivnost omogućava produbljenje njezinih slika. Zbog potrebe da tekst pjesme bude neprekinuti niz pjesničkih slika, tako da se jedna slika nastavlja na drugu, mada ne mora da neposredno proističe iz prethodne, prirodno je da stihovi Fadile Nure Haver teže dužim oblicima, poemi. Samo poetesina ironijsko-skeptična svijest i praksa sprečavaju da razvijene i brojne slike pređu u moguću baroknu patetičnost. Umjesto toga, duh skepse dovodi pjesničke slike u dubinsko saglasje sa – što je u ovim pjesmama neobično važno – prisustvom zbilje u poeziji.</p>
<p>U poimanju savremene poezije treba uvažavati činjenicu da je svaki autor poetika za sebe, pa stoga i ne postoji jedinstvena definicija ni ocjena modernizma u cjelini. Izvjestan broj teoretičara sklon je povjerovati da se bosanskohercegovačka i bošnjačka poezija nalazi u vremenu traženja jednog novog poetskog diskursa koji odgovara rastrzanoj duši čovjeka koji je prošao pakao ratne drame. Klasični motivi i prastare istine na kojima je počivao svijet prije ratne kataklizme očito više nisu na snazi i čovjek je samo jedna usamljena jedinka u svemiru. Ovome treba dodati čovjekovu nemogućnost da odgovori na sva pitanja pred kojima se nalazi, te njegov strah, stravičan strah pred obiljem zla, pred prazninom i pred razornim silama kojima je bio izložen.</p>
<p>Zato je sasvim logična težnja bh. pjesnika da razore do sada rabljene poetske klišee, uspostave nove i drukčije, da se posluže tehnikama nekih drugih medija i umjetničkih izražaja i da kroz mozaičnost i svojevrsnu montažu izraze, prvenstveno, psihološke stresove koje je iznjedrila ratna i postratna zbilja. Ili, kako kaže Fadila Nura Haver: <em>Ne pamti oko / dokle je suza doprla</em>.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Ko dijaspori brani da glasaSljedeći članak
Stolac do vječnosti
PROČITAJTE I...
UZ 31. GODIŠNJICU SMRTI ĆAMILA SIJARIĆA
Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.
Univerzalni rječnik čuda Almina Kaplana: RASKOŠNE POETSKE SLIKE
Almin Kaplan, Bukara, “Planjax”, Tešanj, 2018.