naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!”, zapisao je Selimović.

Oživljavanje onoga za šta se mislilo da je mrtvi jezik

Poput Selimovića, i Dizdar je tragao za odgovorima na univerzalna pitanja o smislu čovjekovog poslanja, porijeklu dobra i zla, posluživši se sudbinom bosanskih krstjana kao primjerom onog općeljudskog, ali istovremeno specifičnog iskustva jednog naroda. U autentičnom poetskom ostvarenju knjige Kameni spavač Dizdar pokazuje kako bosanska kultura, sa svojim jezikom i civilizacijskim kontekstom, nije izgubila kontinuitet osmanskim nastupanjem kada su s povijesne pozornice sišli bosanski kraljevi. Selimović je zapisao da je “Mak Dizdar uspio uspostaviti pravu vezu sa tradicijom ne čineći nasilja nad njom, obnavljajući stari jezik, otkrivajući u njemu potpuno nova značenja, on je uspio premostiti značenja sa srednjovjekovnih natpisa na misli i osjećaje savremenog čovjeka”.

Francis R. Jones, čovjek koji je više od dvadeset godina prevodio Kameni spavač na engleski jezik, možda je i više od drugih čitalaca imao priliku prepoznati raskoš i slojevitost jezika u ovom djelu. Primijetio je da se Bosanci ponose što imaju knjigu napisanu jezikom koji je samo njima dostupan, neprevodivu knjigu pjesama koju samo oni mogu potpuno razumjeti u sinesteziji ritma i magije jezika.

Abdulah Sidran kazao je da je Mak Dizdar pojava kakva se i u većim narodima ne događa nego jednom u više stotina, možda i hiljadu godina. “Možda je i najvažnije ono što je smisao Makovog rada u jeziku i u vezi s bosanskim jezikom: njegovo poznavanje jezika i njegov velemajstorski način upotrebe bosanskog jezika; njegovo kao božanskom rukom oživljavanje onoga za šta se mislilo da je mrtvi jezik, a on postaje živ i veoma moćan u njegovim rukama; i ne samo to nego i ono što je sociopolitički smisao i značenje jednog govora, jednog jezika i jednog naroda u vezi s time. Napraviti sintezu u kojoj je poezija te nacionalna i državna sudbina jedno te isto – a takvu je sintezu Mak sačinio – mislim da se to ne može dogoditi dva puta u povijesti jednog naroda”, kazao je Sidran.