A da li vi znate išta o sebi? Recimo, ko ste vi, to jest – mi, Bošnjaci? Ne znate. To se mora znati. Čujete li, mora. Mi se sami sebi moramo objasniti, ko smo, što smo, odakle smo, pa onda to reći drugima, čvrsto i bez dozvole da se posumnja. Zidao ti Aja Sofiju ili brvnaru, udarao ti na bečke zidine ili tebi noću udarala kiša u pendžere, moraš znati ko si, šta si, čovjek li si, ili si pašče
Prije nekoliko dana, 1. septembra, navršilo se 27 godina od smrti velikog i važnog bosanskohercegovačkog književnika Derviša Sušića. Za Stav o djetinjstvu, odrastanju s ocem i njegovom životu i djelu govori Sušićev sin Muhamed
Sušić je svojim djelom ispisao granice Bosne
“Bosna može opstati samo kad bude pristizala Evropu. Mi to dočekati nećemo. Trebaće tri stotine godina. Ali mi ćemo svoje urediti tako da drugi, htjeli, ne htjeli, počnu da nas oponašaju. A oružje neka je uvijek spremno. Svakog časa može ustrebati.”
Kakav je značaj ZAVNOBiH-a gledano iz perspektive historije književnosti i kulture Bosne i Hercegovine? I zašto je to uopće bitno u širem smislu? I kakve to veze ima s nama danas
Pokušaj promjene književnog kanona odavno se zaziva, priprema i najavljuje u krugovima koji su bliski Damiru Šabotiću, a u kojima zadatak promjene književnog kanona kroz školski sistem odavno realizira upravo Namir Ibrahimović, Šabotićev potpredsjednik u revizorskoj Komisiji. Kao što je poznato, cijeli ovaj proces posebno je vođen publicističkim knjigama kakve su, npr., Dijagnoza – patriotizam ili Školokrečina Nenada Veličkovića i brojnim drugim njegovim publicističko-žurnalističkim tekstovima
Desila se zasigurno najnekompetentnija, ali i najradikalnija promjena u nastavi maternjeg jezika i književnosti od završetka rata pa nadalje, a o tome u našem društvu nema doslovno nijedne riječi, a nekamoli ozbiljnih analiza. Čak ih nema ni u stručnom ili akademskom kontekstu
U romanu Hodža strah napisao je Sušić: “Svaku zemlju sile rastočnice razvlače najviše na dvije strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne može biti sreće i obilja. Nigdje siromah nije jadniji, ni zima teža, ni glad ljuća, ni razlika uočljivija, ni mržnja poganija ni tamnija nego u Bosni”
U istoj godini u kojoj je pao Aleksandar Ranković bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost obogaćene su trima nesvakidašnjim djelima koja su iz štamparije otišla direktno u književni kanon, vrh jedne književnosti i kulture. Dvije godine poslije, Bošnjaci su priznati kao zasebna skupina i omogućeno im je da se izjasne kao “muslimani”. Nedugo nakon toga, priznati su i kao nacija, kao “Muslimani”. Možda bi neko smjeliji povezao pojavljivanje na književnoj sceni Derviša i smrti, Kamenog spavača i Pobuna s ovim faktima, ali se ne smije zanemariti uloga ovih djela u prezentiranju jedne zanemarene i zaboravljene kulture
