Prema jednoj svojoj posthumno objavljenoj pjesmi, Ćamil Sijarić želio je da na umoru, u svojim posljednjim satima zemnog života, gleda čađavi zavičajni tavan nad sobom i da čuje let lastavica. Tako nekako umiru njegovi planinci, čijim je sudbinama sagradio svoj literarni svijet. Ali, kao u inat, završio je okrutno urbano, na promrzlom kolovozu jedne sarajevske ulice, poginuvši u saobraćajnoj nesreći 6. decembra 1989. godine
</strong></p>
<p>Otac mi je u nekoliko navrata pričao kako je početkom sedamdesetih, kao školarac, prisustvovao otvaranju biblioteke u Željeznom Polju kod Žepča. Davno je to bilo, a njemu su u sjećanju ostale dvije slike. Ćamil Sijarić je bio među prisutnima. Ćamil Sijarić je plakao. Stari profesor Ahmet tvrdio je da je Sijarić tog dana plakao zbog ljepote netaknute prirode i prirodnosti ljudi s kojima se sreo.</p>
<p>Kasnije ću, čitajući Sijarićeve proze, uvidjeti ambijentalnu sličnost svijeta kroz kojeg Ćamil progovara sa svijetom Željeznog Polja, o kojem su pričali stariji. Izoštrena umjetnička optika Ćamila Sijarića tu je ambijentalnu sličnost mogla uočiti mnogo bolje, u nijansama koje ne vide obični smrtnici. Vjerujem da je Sijarić, prepoznavši obrise svog zavičaja i svojih proza negdje usred Bosne, ustvari, plakao nad Bihorom i Bijelim Poljem, nad Sandžakom, kojem je dugovao sve, od svog rođenja do svojih romana i pripovijedaka.</p>
<p>Ćamil Sijarić rođen je 13. septembra 1913. godine u mjestu Pipovice kod Bijelog Polja, u crnogorskom dijelu Sandžaka. Još dok je bio dječak umrla su mu oba roditelja. Osnovnu školu završava u Godijevu, nakon čega pohađa Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju. Ipak, zbog komunističke orijentacije, biva izbačen iz Crvene medrese, kako su je zvali, upravo zbog koncentracije komunističkih ideja. Nakon toga, Sijarić završava Gimnaziju u Vranju te odlazi u Beograd, gdje se 1937. godine priključuje Komunističkoj partiji Jugoslavije. Pravo diplomira u Beogradu 1940. godine.</p>
<p>Za vrijeme Drugog svjetskog rata službuje u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banjoj Luci. Za sekretara Suda narodne časti u Banjoj Luci izabran je 1945. godine, a zatim radi i kao novinar lista <em>Glas</em> i dramaturg Narodnog pozorišta u Banjoj Luci. U Sarajevo dolazi 1947. godine, gdje radi u redakciji lista <em>Pregled</em>, u Glavnom odboru <em>Narodnog fronta</em> i redakciji <em>Zadrugara</em>. U literarnu sekciju Radija Sarajevo dolazi 1951. godine, i tu ostaje sve do odlaska u penziju 1983. godine. Već kao gimnazijalac u Skoplju, Sijarić se bavi pisanjem pjesama, koje su objavljene tek 1988. godine (<em>Lirika</em>) i 1990. (<em>Koliba na nebu</em>).</p>
<p>Njegov raskošni umjetnički dar bio je, prije svega, pripovjedački i na najpotpuniji se način ostvario u mnogobrojnim pričama i romanima s temama iz rodnog Sandžaka. Dobitnik je više književnih nagrada i društvenih priznanja, a bio je redovni član ANU BiH i ANU Crne Gore. Pojedina djela Ćamila Sijarića prevedena su na ruski, bugarski, engleski, turski, albanski, poljski, francuski, njemački, estonski i mađarski jezik.</p>
<p>Postoji ta legenda da je nekad neko Ćamilu Sijariću dao <em>Mit o Sizifu</em> Alberta Kamija. Kad su se kasnije sreli, pita ovaj Ćamila: “Bogati, jesi l’ osjetio apsurd čitajući Kamija?”, a on odgovori: “Jesam. Zabrinuo sam se. Osjetio sam ja taj apsurd, pritisk'o me, ne mogu ništa. Al’ odem kod brata u Bijelo Polje i počnem da kopam. I kopam, i kopam, i znojim se i apsurd ode”, odgovorio je Sijarić, poput kakvog planinca iz svojih pripovijedaka.</p>
<p>Prema riječima pisca Zuvdije Hodžića, Sijarić je imao nevjerovatan dar usmenog kazivanja, pa je svaku svoju pripovijetku prvo ispričao, pa tek onda zapisao. Pripovjedačko umijeće učio je u rodnom kraju, što se jasno vidi iz njegovih proza, uronjenih u jezik i mentalitet tog kraja. Nigdje svijet Bihora nije vjernije oslikan kao u Ćamilovim djelima. Iako je sloj ličnog osjetan u njegovim djelima, on je tek površina ispod koje su naslagani slojevi magijskog i mitskog.</p>
<p>“I usmenog i pisanog Ćamila Sijarića svagda sam doživljavao manje kao našeg savremenika a više kao mitskog pripovjedača koji kazuje nešto starije i dublje, obuhvatnije i važnije, uz to i uzbudljivije, jer stvarnije i snovitije, od svakog ličnog iskustva. Kako drukčije, ako ne mitskim pričaocem zvati čovjeka koji, najčešće, zapravo i nije pripovijedao nego se kroz njega sama kazivala ljudska sudbina kakva je odvajkada? I ne samo ljudska. U Sijarićevu svijetu pravo na sudbinu ima i ptica i koza i konj i hrt i bor i mukinja i brekinja. Prirodu, reklo bi se, previše tište njene tajne pa je prisiljena da nam povremeno pošalje pokojeg Ćamila kako bi se kroz njegove riječi izlanula i od toga joj odlanulo. Na Sijarićeva usta prozborili su, svojim maternjim jezikom, gora i voda, i drvo i kamen”, zapisao je Marko Vešović, istaknuvši da su u Sijariću pripovjedač i pjesnik bili nerazdvojni i nerazdvojivi.</p>
<p>Iako je Sijarićeva naracija epski široka i razgranata, ona nije lišena lirskih naplavina koje njegovom proznom djelu osiguravaju jedan novi estetski kvalitet i dodatno ga strukturno i semantički produbljuju. “Lirizam u njegovom pripovjedačkom i, posebice, romanesknom opusu predstavlja sredstvo pomoću kojeg on želi da epsku sveobuhvatnost i historijsku lociranost svoje proze potisne u drugi plan, stavljajući nam time do znanja da je centar njegovih interesovanja ne čovjek u zajednici i historiji, već način na koji se zajednica i historija prelamaju i projektuju u svijesti čovjeka”, primijetio je Samir Hanuša. U tom vezu pripovijesti i pjesme, Sijarić je svijet Sandžaka, Bihora i Peštarske visoravni u literaturu uveo kao prostor bošnjačkog magijskog realizma.</p>
<p>Ćamil Sijarić spada u red najznačajnijih bošnjačkih pisaca. Potekavši iz crnogorskog dijela Sandžaka, iz kraja bogatog epskom i lirskom tradicijom i živom usmenom riječju, Sijarić je još kao dječak bio u prilici upiti pulsirajuću mozaičku sliku rodnog kraja. Priče i legende, vjerovanja i praznovjerice, običaji, anegdote, jezik, sve se je to akumuliralo u pamćenju mladog Sijarića, rođenog pripovjedača, da bi u plodnim kreativnim godinama koje su mu predstojale eksplodiralo u vidu obimnog i relevantnog književnog djela. Cjelokupno Sijarićevo pripovijedanje isticalo je iz tog magijsko-realističnog svijeta Sandžaka, svijeta iz kojeg je kao dječak izvlačio žive i čudesne slike, sinestezirane zvuke, mirise i boje, da bi ih pohranio u jezik.</p>
<p>Ovdje počinje i završava se suštinska veza između piščevog života i djela. Od gimnazijskih dana do svoje smrti, Sijarićevo mjesto prebivališta nije više nikada bio njegov rodni kraj. Ipak, sva ta događajnost koja je došla poslije dječaštva provedenog u rodnom Sandžaku nije uspjela da izbriše iz njegovog sjećanja duboko urezanu prasliku zavičaja. Cijeli taj kasniji život za Ćamila Sijarića, pričaoca i pisca, predstavljao je priliku da se kaže nešto o zavičaju.</p>
<p>U svom raznovrsnom i po značenju i obimu velikom pripovjedačkom i romansijerskom opusu, primjećuje Samir Hanuša, Sijarić je reanimirao i literarno zauvijek fiksirao vremenski i prostorno daleki i zagubljeni teritorij Sandžaka: njegove ljude i njihove čudne i neuhvatljive sudbine, njegovu historiju i legende, nacionalnu i vjersku isprepletenost i suprotstavljenost, veličanstvene slike zavodljive i surove prirode, običaje, jezik. Njegovo književno djelo je, kako to primjećuje Dejan Đuričković “svojom reprezentativnošću postalo sinonim Sandžaka, enciklopedija njegovog duhovnog i istorijskog života, književni rezime njegovih iskustava, obuhvatna, epska slika njegove narodne duše”.</p>
<p>Prema jednoj svojoj posthumno objavljenoj pjesmi, Ćamil Sijarić želio je da na umoru, u svojim posljednjim satima zemnog života, gleda čađavi zavičajni tavan nad sobom i da čuje let lastavica. Tako nekako umiru njegovi planinci, čijim je sudbinama sagradio svoj literarni svijet. Ali, kao u inat, završio je okrutno urbano, na promrzlom kolovozu jedne sarajevske ulice, poginuvši u saobraćajnoj nesreći 6. decembra 1989. godine.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Sljedeći članak
KARAHASAN: Mi zaista smijemo sve, jer…
