Saborcima i prijateljima rekao je: “Sutra sam šehid, ako Bog da!” S majkom Eminom halalio se kazavši joj da više neće doći, a s nenom Zulkom popio je “posljednju kahvu”. Svima je nagovijestio svoj “odlazak”. Njegove posljednje riječi nakon ranjavanja, kako svjedoče njegovi saborci, bile su: “Poselamite mi moje kod kuće”, iza čega je podigao ruke kao da uči dovu, a potom ih svezao kao na kijamu

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Fotografije: Agan SKENDEROVIĆ

Baš kao i u drugim brigadama Armije Republike Bosne i Hercegovine, i redovi 505. bužimske viteške brigade bili su u znatnoj mjeri popunjeni imamima, softama i drugim vjerskim službenicima. Iako je većina imama samo za najžešćih napada i borbi bila na prvim linijama odbrane, nakon čega su se vraćali redovnim obavezama u matičnim džematima, nekolicina njih bili su cijeli rat ili pak veći dio rata dobrovoljni pripadnici bužimske brigade, dajući značajan doprinos ukupnom postignuću 505. brigade i 5. korpusa.

Njihova su imena: Husein Kovačević, Edham Bašić, Senad i Suad Šahinović te Osman Mustafić. Ne umanjujući doprinos svih pobrojanih, posljednji među njima dao je najviše – vlastiti život. Svojim velikim zalaganjem i vojničkim zaslugama Osman-efendija Mustafić postao je, nakon junačke smrti, personifikacija ukupnog doprinosa bužimskih imama herojskoj odbrani Bosne i Hercegovine. Zato je važno stalno podsjećati na njegov doprinos, kao i doprinos svih ostalih gazija i šehida, izvojevanoj slobodi koju već više od dvije decenije živimo i uživamo.

Osman Mustafić (sin Rasima i Emine) rodio se 1970. godine u naselju Brigovi u općini Bužim. Nakon osnovne škole, završio je Gazi Husrev-begovu medresu 1989. godine. Prije odlaska na odsluženje vojnog roka, nekoliko mjeseci radio je kao imam u džematu Ade u Bosanskoj Otoci, pri Medžlisu IZ Bosanska Krupa. Po povratku iz JNA, 1990. godine zaposlio se u džematu Trnovi, Medžlis IZ Velika Kladuša. Još kao učenik medrese među svojim kolegama isticao se lijepim učenjem Kur’ana. Bio je član hora Gazi Husrev-begove medrese, kao i član redakcije lista Zemzem. Jedan je od osnivača Muslimanskog omladinskog saveza Velike Kladuše i njegov prvi predsjednik. Bio je i osnivač hora ilahija i kasida Velika Kladuša.

Rat ga je zatekao u Velikoj Kladuši na dužnosti imama. Po osnivanju AP Zapadna Bosna odmah se suprotstavio politici Fikreta Abdića, pa je zbog toga pao u zarobljeništvo, u kojem je ostao 36 dana. Nakon razmjene, stupio je u redove Armije Republike BiH 16. novembra 1993. godine, gdje je ostao sve do smrti.

Poginuo je 11. maja 1994. godine na brdu Marina Glavica u blizini Todorova kod Velike Kladuše. U vrijeme pogibije nalazio se na dužnosti zamjenika komandira Druge čete u Jurišnom bataljonu. Za iskazanu hrabrost posthumno je odlikovan najvišim ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan” 14. augusta 1994. godine. Također, 20. februara 2011. godine posthumno mu je dodijeljena Plaketa Općine Bužim za doprinos odbrani Republike Bosne i Hercegovine.

VELIKI PROTIVNIK “AUTONOMIJE”

Znajući da se izdaji Fikreta Abdića i njegovih sljedbenika te njihovoj kolaboraciji s četnicima moglo i moralo suprotstaviti jedino oružjem, nimalo ne oklijevajući, Osman-efendija stupio je po dolasku iz zatočeništva u rodni Bužim u redove Armije RBiH.

“Osman Mustafić bio je u Jurišnom bataljonu. Taj bataljon bio je sastavljen od odabranih boraca i starješina Prvog, Drugog i Trećeg bataljona. Nazvan je Jurišni jer nije držao liniju nego je korišten u manevarskim djelovanjima u čitavoj zoni odgovornosti 5. korpusa. Bio je pomoćnik komandira za moral u Drugoj četi kod Asima Bajrića. Inače je bio ekstra pozitivna osoba, izuzetno drag, veseo i lijep momak, što bi se kazalo, jedna lijepa duša. Jedan od najčistijih primjera naših boraca. O njemu se može samo u superlativu govoriti jer se on s toliko predanosti unosio u borbu da je to bilo za svaki primjer. Bio je vrlo izričit kad je u pitanju bila borba protiv tzv. autonomije. Iako je bio prilično kratko u brigadi, od novembra 1993. do maja 1994. godine, ostavio je u njoj bitan pečat. Poginuo je vraćajući Marijinu Glavu kod Todorova”, prisjeća se ratnog putu Osmana Mustafića pomoćnik komandanta 505. brigade Zijad Nanić.

O njegovoj svjesnoj spremnosti da žrtvuje i vlastiti život svjedoči i izjava generala Izeta Nanića, koji je na Osmanovoj dženazi rekao: “Nedugo nakon stupanja u brigadu, Osman-efendija tražio je privatni razgovor sa mnom. Tražio je Osman od mene zadatak da likvidira Fikreta Abdića, izdajnika muslimanskog naroda. U tom razgovoru mi je rekao sljedeće: ‘Svi znamo da je ključ problema na Bihaćkom okrugu Fikret Abdić. Dozvoli mi da odem u Veliku Kladušu i da ga likvidiram. Ja znam da se ne bih mogao živ vratiti, ali to me ne brine, jer ja se smrti ne bojim!’ To je bila njegova tajna molba. Ja ga nisam pustio, uvjeravajući ga da će Abdića, jednog dana, ubiti njegovi vlastiti sljedbenici.”

Zijad Nanić prisjeća se te situacije, kada ga je rahmetli komandant Izet Nanić pozvao na razgovor s Osmanom. “Došao sam u kancelariju i zatekao Osmana da sjedi, a komandanta da stoji. Kaže komandant: ‘Ovaj dječak hoće da napravi neku budalaštinu pa mi pomozi da ga uvjerimo da to ne radi.’ Komandant je običavao mlađe borce, koji uz to nisu bili oženjeni, od milja zvati ‘dječaci’. A Osman mu je bio rođak, tačnije daidžić. Pitao sam ga o čemu je riječ. Kaže: ‘Osman došao tražiti izun da ide da žrtvuje sebe i da ubije Fikreta Abdića.’ U smislu da, ako ne bude mogao nikako drugačije, da dođe blizu i raznese i sebe i njega. Da tako riješi taj nesretni belaj bratoubilačkog rata. Naravno, ni komandant ni ja nismo na to pristali. A Osman je stvarno izgledao tako iskreno, djelovao je odlučno da to želi uraditi.

Zatim smo mi njega uvjeravali da to ne treba činiti. Sjećam se da sam mu kazao da je njegova duša toliko čista i da ne zaslužuje ukaljati se smradom kakav je Fikret Abdić. Da ćemo mi problem tzv. autonomije riješiti na drugi način. Dugo je trajalo to uvjeravanje. Onda je Osman rekao komandantu da on ne bi ništa uradio na svoju ruku, ali da ga nismo baš svojim argumentima uspjeli plaho razuvjeriti u neispravnost onoga što je on planirao učiniti. A sve da se on odlučio na to, uz naš pristanak ili ne, pitanje je bi li uspio doći blizu Abdića, jer se on prije nego je odveden u zatvor kao imam vrlo otvoreno usprotivio ideji ‘autonomije’ i time se istakao kao veliki protivnik Fikreta Abdića. Imao je on tu epizodu u džematu kada se istakao po ‘antiautonomaškom’ djelovanju, zbog čega je bio i uhapšen. Postojala je realna vjerovatnoća da ga neko prepozna i ubije prije nego što mu se približi. Ali, uprkos svemu, i komandant i ja bili smo rezolutno protiv te njegove ideje”, navodi Zijad Nanić.

U Drugoj četi Jurišnog bataljona Osman je bio zamjenik Asimu Bajriću, “Doista je mnogo lijepih uspomena koje me vezuju za Osmana. Recimo, posebno je interesantno bilo kad je on učio ezan na liniji. Mi smo u vrijeme ramazana bili na liniji na Ćulumku kod Todorova. To je bio, otprilike, februar 1994. godine. Puca se po cijelu noć, bez prestanka. Onda Osman pred jutro zauči ezan za sabah. Čim on počne učiti, pucnjava prestaje, ‘autonomaši’ šute i slušaju. A on je imao tako lijep i umiljat glas da ga je bilo milina slušati. U rano jutro ezan se prelijeva po okolnim brdima.

Onda se s druge strane linije začuju glasovi: ‘Bravo! Svaka čast.’ Tu ljepotu ezana cijenili su vojnici i s druge strane linije. Na liniji smo razgovarali o ideji kako da se likvidira Fikret Abdić. Pričali smo jedne večeri da bi se trebalo ubaciti između linija i otići u Kladušu i ubiti ga. Poslije je Osman s tom idejom išao kod komandanta Nanića tražeći dozvolu da ga pusti da to učini. Bili smo skupa i kad je poginuo. To smo jutro smo krenuli u akciju zauzimanja pozicije na Marinoj Glavici. Negdje u predjelu samog vrha, prvi neprijateljski rafal zasuo je našu jedinicu. Jedan od metaka pogodio je Osmana. To se desilo u vrijeme dok smo izgovarali tekbir, tako da su mu riječi ‘Allahu ekber’ bile među posljednjim. Osman je prvo bio dobar kao čovjek, pa onda kao imam, a onda i kao borac i starješina. Imao je u sebi neku posebnu ‘ljudskost’ koja se vrlo rijetko sreće”, prisjeća se Bajrić.

 SVIM SRCEM ŽUDIO JE DA BUDE ŠEHID

Najbliži saborci, rodbina i prijatelji jednoglasni su u stavu da je Osman istinski žudio da postane šehid. To mu je bila jedina želja i jedini cilj o kojem je stalno govorio. Po svjedočenju najbližih, noć uoči pogibije sanjao je svoju smrt. Saborcima i prijateljima rekao je: “Sutra sam šehid, ako Bog da!” S majkom Eminom se halalio, kazavši joj da više neće doći, a s nenom Zulkom popio je “posljednju kahvu”. Svima je nagovijestio svoj “odlazak”. Njegove posljednje riječi nakon ranjavanja, kako svjedoče njegovi saborci, bile su: “Poselamite mi moje kod kuće”, iza čega je podigao ruke kao da uči dovu, a potom ih svezao kao na kijamu. Njegovoj dženazi, koju je predvodio brat Izet, 12. maja 1994. godine prisustvovalo je dvije hiljade ljudi, od čega osamdesetak kolega imama. Pokopan je u porodičnom mezarju na Brigovima kod Bužima.

O Osmanovom predosjećanju da će poginuti svjedoči i majka Emina: “On je meni više puta kazivao kako će poginuti, ali ja sam sve mislila da se šali. Kaže on meni: ‘Vidiš li ti kakvog ti borca imaš, i šehida, ako Bog da. Mama, da ti kažem nešto, nemoj za mnom plakati, ja ću poginuti, i smrti se ne bojim. Kad poginem, nemoj za mnom plakati, samo mi halali. Da samo znaš kako će u mene lagahna smrt biti. Mene će metak pogoditi tačno u srce.’ Smije se on, to mi priča i gleda u ogledalo. I ja mu ne mogu ništa odgovoriti, u grlu me nešto steglo. Pa će dalje: ‘Mama, da ti samo znaš kako je biti šehid, ti bi bila radosna zbog toga. Koliko ću ja imati pravo da se zauzimam za vas. Prvo ću tebi i svojoj neni Zulki mjesto naći i onda ću birati one koji budu dobri.’ I smije se samo. Kad su ga dovezli kući, bile su mu ruke svezane kao da klanja. A ja, grdne rane, mislila da je ranjen u stomak. Tek kad se narod navečer rasuo, ja sam ga otkopčala, da vidim gdje je pogođen. Kad ono rana na srcu. Kao da ga je cigareta ožegla. I nije nigdje izbila rana. Tačno je u srce pogođen, baš onako kako je i govorio da će biti.”

Majka Emina rado priča i o snovima u kojima je usnila sina Osmana: “Ja sam svog Osmana sanjala više puta, i uvijek su to bili lijepi snovi. Prvi put sam ga sanjala kad su naši osvojili Pećigrad. Sanjam ga kako leži kod mene na kauču. Lijepo obučen, leži na desnoj strani. Kažem mu: ‘Kako si ti meni, sine, mogao otići? Uvijek si govorio da niko ne voli mamu kao ti. A vidiš kako si me ostavio i otišao. De mi barem reci kako ti je, je li ti žao što si ti sam tamo, a mi svi ovamo.’ A on ustade, podboči se na desnu ruku, pa se nasmija. Kaže: ‘Mama, tako mi je fino da mi nimalo nije žao.’ Kad je to rekao, na Grošića brdu neko je ispucao rafal i ja sam se probudila. Nisam onda do dana zaspala. Sanjala sam ja njega svakako, ali još jedan san mi je posebno zanimljiv. Meni je sin Ifet govorio da, nakon što sam 2000. godine obavila hadž, odem i na hadž za Osmana. Bila sam se ja skoro i pripremila da pođem. Međutim, prije toga sam, uoči ponedjeljka, pred rani sabah, sanjala jedan interesantan san.

Sanjam ja tako silne hodže i silni narod na hadžijskoj dovi u nekoj džamiji. Jedan hodža najavljuje da će se davati dova za troje hadžija. Na kraju se ispostavilo da je dova za hadž samo za mog Osmana. I taj hodža na toj dovi kaže: ‘Od danas je hodža Osman Mustafić obavio hadž.’ I ponovi to tri puta zaredom. Kad sam se probudila, dugo sam razmišljala šta da radim, da li da idem za njega na hadž. I opet, nakon toga, odem se uslikati. Došla sam kući, uzela abdest, klanjala akšam, pa jaciju, i kažem u dovi: ‘Dragi moj Allahu, ako bih ja šta to njemu pokvarila, ako je on obavio hadž, ako je onako kao što sam sanjala, odvrati me od toga da ne idem.’ A kad sam prvi put išla na hadž, nosila sam onu Osmanovu sliku s ahmedijom, sve što sam obavila i gdje god da sam bila, tu sliku sam nosila sa sobom. I ležem ja tu noć, uzmem tespih u ruke i učeći zaspem. Kad sam ujutro ustala, izgubila sam volju, nikako mi se nije išlo na hadž. I nisam zbilja ni išla. A i jedan hodža iz Bihaća mi je kazao: ‘Ako je iko obavio hadž, onda ga je Osman obavio.’ Kaže: ‘Ja sam njega sanjao kako na hadžu predvodi sve šehide bosanske.’”

O poznanstvu i o saradnji s rahmetli Osmanom govori i Jasmin Veladžić, komandir voda u Jurišnom bataljonu. “Kao imam, Osman je imao šansu da se distancira od ratnih djelovanja, da nikako ne bude u stroju, ali se uključio kao dobrovoljac. Osman je prije svega bio dobar čovjek. Njegovo ponašanje bilo je gotovo neprikosnoveno. Iz druženja s njim sve je ukazivalo na to kako je on predosjećao da će, ako Bog da, biti šehid. Nikada ga nisam vidio ljutog, vazda je bio smiren. Kao moralista, prema svakom vojniku bio je blag, bez obzira na ponašanje vojnika, je li borac držao do vjere ili nije, je li imao nekih poroka ili ih nije imao. Osman je to posebnim pristupom vrlo vješto uspijevao amortizirati, svakom saborcu dati dobar savjet da bude bolji i uzoritiji vojnik. Baš je bio pravi moralista. Bio je dalekovid i po pitanju ‘autonomije’. Dosta stvari nam je govorio, a koje su se kasnije obistinile. Dok su neki među nama s početka ‘autonomije’ govorili da nam baš i ne treba međumuslimanski sukob, on nas je uvjeravao da će to biti baš velika izdaja, što se poslije i ispostavilo”, kaže Veladžić.

Jasmin je bio u neposrednoj blizini kad je Osman poginuo. “Dan nakon što je pala Marina Glavica, mi smo krenuli u kontranapad. To je bilo 11. maja, na moj rođendan. U takvim situacijama čovjek pomisli na sve, pa i na to hoće li baš poginuti na vlastiti rođendan. Ujutro smo okasnili s akcijom, neprijateljski su nas vojnici budni i spremni dočekali. Kad smo se podvukli do samog vrha, Osman je prvi ustao i krenuo naprijed. U tom momentu ga je pogodio metak. Pogođen je s tekbirom na usnama. To je bilo nešto poslije šest sati ujutro. Nismo to jutro uspjeli vratiti tu kotu, već naredni dan. Bili smo skupa i kad smo uzimali Bekinovac u vrijeme ‘prve autonomije’. Malo smo se prerano ‘autonomašima’ podvukli pod liniju. Snijeg je bio dubok. Tu smo čekali pola sata. Trebali smo napasti s čela. U šest sati ujutro već je bilo zapucalo u daljini, ali mi nismo još bili krenuli. Onda ustade Osman i reče: ‘Ustajte ljudi, nema oklijevanja, idemo! Čekali mi ili krenuli, neko će poginuti!’ I zavikali smo uglas: tekbir, krenuli i obavili planirani zadatak.”

O Osmanovoj želji da bude šehid te lijepom i melodičnom glasu koji ga je krasio Zijad Nanić kazuje: “Osman je poginuo dan nakon što se halalio sa svojim saborcima, kada im je nagovijestio da će taj dan biti šehid, ako Bog da. I doista je poginuo naredni dan. Samo Allah zna kome će dati deredžu šehida. Međutim, na osnovu ponašanja, pristupa borbi te nedvosmislenoj želji, ja sam kod rahmetli Osmana posebno prepoznavao iskrenost u namjeri da postane šehidom. Bilo je još takvih primjera, ali Osman je jedan od četverice koji su na moje uši govorili da žele postati šehidi i sve činili da se to dogodi. Pored svih karakternih vrlina i šehidskog išareta, Osman mi je ostao u pamćenju i po svom gotovo perfektnom glasu. Lijepo je mujezinio i učio Kur’an. Njegov ezan ‘dizao je iz mrtvih’. Na otvoru džamije u Varoškoj Rijeci 1991. godine Osman je paralelno učio ezan za podne-namaz s hafizom Azizom Alilijem. Prvo jedan, pa onda drugi. To je bila divota”, završava Nanić.

Osman-efendija Mustafić bio je vedri i poletni mladić koji je sve svoje mladalačke želje sveo na jednu – da postane šehid. Poginuo je u dvadeset i četvrtoj godini života, u jeku najboljih godina mladosti. Živio je kratko, ali ostavio je značajan trag na sve one koji su ga poznavali. Prožet svijetlim primjerima ponašanja, društvenog djelovanja i herojskog odnosa prema odbrani naroda i domovine, Osman je jedna od onih ličnosti s kojom bi se trebali gotovo masovno identificirati mlađi bosanskohercegovački naraštaji. Oni koji vole i cijene svoju domovinu i sve vrijednosti koje ona sa sobom nosi, a posebno slobodu koju uživamo zahvaljujući hiljadama poginulih boraca, među kojima je bio i rahmetli Osman.