Od ustaškog se terora Sarajevo oporavljalo godinama, terora od kojeg se skoro niko od onih koji danas žele organizirati misu u sarajevskoj Katedrali nije ogradio. Sarajevo misu ne želi baš zbog toga. Ne zato što to nije i njegova stvar. Sarajevo misu ne želi zato što se misom u istu ravan stavljaju oni koji su vješali Sarajlije, oni koji su napunili zidove tvrđave na Vracama imenima Sarajlija s onima koji nisu ništa skrivili i strijeljani su nevini po povratku s Bleiburga

Piše: Nedim HASIĆ

“Bio sam kod naših ustaša u Americi. Ne može biti Hrvat u tuđini bez svoje crkve. On za nju radi i žrtvuje. Koliko sam puta čuo od svojih ustaša: ‘Što bismo mi ovdje bez svojih svećenika?!’ Pjevao sam s ustašama našim svim srcem i glasom Lijepu našu domovinu… I sa živom nadom u što skoriju njezinu slobodu. Uzdižući Bogu za nju, molili smo se Svemogućem i za poglavnika dr. Antu Pavelića…”

Kada bismo bili zlonamjerni poput Vinka Puljića, koji je naumio u Sarajevu organizirati misu za žrtve Bleiburga, kada bismo bili poput Bože Ljubića i Ilije Cvitanovića, koji protivljenje Sarajlija takvom naumu pripisuju filokomunistima ili nekakvoj bošnjačkoj supremaciji, onda bismo kazali da je misa slijed onoga što je propagirao jedan od Puljićevih prethodnika, nadbiskup vrhbosanski Ivan Šarić koji je u novinama, koje je u Sarajevu pokrenula ustaška vlast 1941. godine, ispisao ove redove iznad.

Šarić je godinama slavio Pavelića i ustašku vlast i nikada niti jednog slova izustio nije da osudi zločine koje su počinili oni kojima je posvećivao tekstove i pjesme. Štaviše, za njega Srbi i Jevreji nisu ni postojali, bila su to niža nebitna bića. Šarić će po padu NDH pobjeći iz zemlje i svoj bijedni život skončati u Španiji. Prema toj zemlji je crkva otvorila puteve mnogim ustašama. Tamo su, uostalom, skončali i Pavelić i Vjekoslav Luburić, koji će s Bleiburga, uz pomoć crkve, pobjeći odjeveni kao fratri. Šarić je umro u Madridu 1960. godine, a tijelo će mu kasnije biti preneseno i sahranjeno u Crkvi Svetog Josipa na Marindvoru.

I taj je detalj iz historije Sarajeva jedan od pokazatelja kakav je to zapravo grad i zašto ga ne podnose ljubići i cvitanovići. Ironija je da Šarić, koji je čitav svoj život slavio ustaše, počiva tačno preko puta, stotinjak metara od mjesta na kojem se desio jedan od najvećih zločina u historiji Sarajeva. Onaj kada je po naredbi Luburića 28. marta 1945. godine, desetak dana pred oslobođenje grada, na Marindvoru obješeno 55 mrtvih Sarajlija. Ubijenih pa obješenih.

Od ustaškog se terora Sarajevo oporavljalo godinama, terora od kojeg se skoro niko od onih koji danas žele organizirati misu u sarajevskoj Katedrali nije ogradio. Sarajevo misu ne želi baš zbog toga. Ne zato što to nije i njegova stvar. Sarajevo misu ne želi zato što se misom u istu ravan stavljaju oni koji su vješali Sarajlije, oni koji su napunili zidove tvrđave na Vracama imenima Sarajlija s onima koji nisu ništa skrivili i strijeljani su nevini po povratku s Bleiburga.

Ne želi misu jer oni koji misu organiziraju i oni koji za nju navijaju nikad nisu razgraničili slavljenje ustaške ideologije i njenih vinovnika od nevinih ubijenih civila, jer to nije isto, jer ovakva misa nije intimna stvar katoličkih vjernika i porodica žrtava nego duboko (dnevno)političko pitanje i zlonamjera stavljanja Sarajeva na listu gradova u kojima se relativizira zločine i revidira historiju po mjeri populista i desničara.

Već se duže od dvije decenije Katolička crkva u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, i to namjerno, kako se čini, nalazi u nekoj vrsti sivog međuprostora kada je u pitanju Bleiburg. Povezana debelim vezama s oba HDZ-a u obje države, ali i drugim političkim strankama desne provenijencije, crkva i njezini predstavnici ne žele izaći iz tog prostora. Pozivaju na molitvu i oprost dušama pobijenih, no rijetko će ili gotovo nikako u tim pozivima biti jasne osude zločina koje je počinio dio strijeljanih. Držati mise zadušnice za ubijene na Bleiburgu bez jasnog određivanja spram ustaških zločina dovodi u sumnju iskrenost njihovih nakana i poziva. Barem kod onih koji to sa strane promatraju, a znaju ponešto o onome šta se dešavalo prije i nakon Bleiburga.

Jasno je da to austrijsko mjesto simbolizira stradanje ljudi koji su 1945. godine bježali od komunističke vlasti, da se na tzv. križnom putu koji je uslijedio desilo nebrojeno mnogo stravičnih zločina, da je strijeljano na hiljade ljudi, da su ljudi ubijani bez suda i presuda, da su ubijani civili krivi jedino jer su se bojali nove komunističke vlasti. No isto tako, ne smije se niti jednog trenutka zaboraviti da se među onima čije se kosti i danas prebiraju po slovenačkim jamama našlo mnoštvo onih koji su na krvav, brutalan način, maljevima i kamama implementirali rasne, nacističke, fašističke, odvratne anticivilizacijske zakone takozvane NDH.

U kontekstu tog vremena jasno je da su komunistički predvodnici koristili zanos i silu pobjednika pa su se i na taj način odlučili riješiti dobrog dijela potencijalnih političkih protivnika u državi koju su skrojili po vlastitim mjerama. Nemilice su ubijali ratne zarobljenike, bez suđenja, često u montiranim procesima, što se nikako ne može opravdati s aspekta poštovanja Ženevske konvencije, ali i ljudskih prava općenito. Crkva to osuđuje i traži oprost za pobijene, što je u redu, ali da je crkva iskrena u svojim nakanama i molitvama, svojim bi autoritetom, utjecajem, dokumentima, intelektom i znanjem svojih pripadnika već odavno istražila svaki pa i najsitniji detalj tragedije Bleiburga. Već tri decenije nema straha od posljedica te istrage, nema komunističke vlasti koja je decenijama krila ma i najsitniji trag vlastitog zločina i priječila istragu zločina.

Da je crkva odvojila politikantstvo od historijske nauke, odmakla se od špekulacija i desničarskog revidiranja događaja u Austriji, da je odvojila strijeljanje civila, žena i nevinih momaka od “Maksovih mesara”, da je činjenicama potkrijepila tužnu sudbinu zavedenog, preplašenog svijeta koji se pješke zaputio ka Austriji iako nije imao pojma gdje i zašto ide i onda tim ljudima nakanila održati misu, niko im ni slova protiv tog nauma rekao ne bi. Štaviše. No crkva to ne radi.

Ona namjerno balansira igrajući se emocijama svojih pripadnika, već godinama održava mise na polju s kojeg su krenule kolone ljudi natrag ka Titovoj novoj Jugoslaviji i dopušta da se tokom obilježavanja stradanja na tom polju napravi ustaški teferič ogromnih razmjera. Dopušta da aktivno sudjeluje u zločinačkom derneku u čast ne onih nevinih koje su partizani poklali, nego u čast onih koljača koje su ganjali partizani.

Zbog toga Sarajevo ne želi pristati na ulogu saučesnika i suorganizatora mise za stradale na Bleiburgu. Ne želi jer se taj koji će je organizirati i održati nikada nije jasno odredio spram ustaša u Sarajevu i kazao šta je bila NDH, zašto je osnovana, kako je funkcionirala i kako je propala.

I kada organizator pristane na takvu vrstu bolesne inverzije, onda nije teško zaključiti kako će sebe postaviti u ulogu maltretirane manjine kojoj filokomunisti i Bošnjaci ne daju da održi misu u Katedrali.