Fehim Vukotić otvorit će 6. septembra izložbu svojih slika u sarajevskoj Vijećnici. Oslikao je Dubrovnik, koji mu je vječna inspiracija. Rođeni je Dubrovčanin, a porijeklom iz Gacka. Kaže da se Bošnjaci, bez obzira na to gdje se rodili, moraju čuvati zajedno i da je razjedinjavanje po bilo kojem osnovu velika opasnost. Naglašava da u ovakvoj konstelaciji Bosna i Hercegovina Bošnjacima mora biti na prvom mjestu, a da bez Bosne nema ni Gacka, ni Sarajeva, niti ičega drugog

Piše: Edib KADIĆ

Porijeklo: Rođen sam u Dubrovniku 1953. godine i tu završavam osnovnu i srednju školu. U Dubrovniku, također, upisujem i završavam studij ekonomije. Porijeklom sam iz Gacka i s očeve i s majčine strane, imam naglašen osjećaj pripadnosti Bosni i Hercegovini i gatačkom kraju i veoma sam vezan za kraj iz kojeg potječem. Gačani su vrlo naklonjeni Bosni i svojoj državi ma gdje da žive. A mi u Dubrovniku smo svega stotinjak kilometara udaljeni od Gacka i onda smo skoro pa svake sedmice išli rodbini u Gacko i tako se taj osjećaj zadržao, a dalje se prenosio i na našu djecu. Ljubav prema rodnom kraju i domovini im ostavljamo u amanet kako bi je i oni svojoj djeci prenosili.

Od džuda do slikarstva: U životu sam se stigao baviti brojnim zanimanjima. Bavio sam se ugostiteljstvom, imao sam svoju galeriju, a trenutno mi je u fokusu slikarstvo. Kada ovako pogledam, zanimljiv se život živio, a nekako sam gledao da se sve vrijeme bavim sportom. Počeo sam trenirati džudo još u mladosti, pa sam onda kasnije nastavio i kao trener džuda. Sada treniram odličnu ekipu mladih momaka u klubu “Gladiator”. To je najbolji klub u Dubrovniku, a treniramo slobodne borbe MMA. I za slikarstvo i za sport Bog vam mora dati malo talenta, a sve je ostalo vaš rad i vaša nadogradnja. Uvijek sam volio sport, naročito borilačke sportove, tako da me ljudi i najviše prepoznaju po periodu kada sam bio u džudu. Tu sam davao sebe cijelog i na taj način smo se također istinski borili za rodni grad. U posljednjih desetak godina povezao sam se s momcima iz kluba “Gladiator” i tu dajem svoj doprinos kako bi oni nešto naučili i kako bih ih usmjerio na pravi način, da bi sport zapravo bio ono što mu je i prvobitna funkcija, rekreacija, zabava i natjecanje.

Ljubav prema umjetnosti, akvarel i akrilik: Uvijek sam u životu osjećao afinitet prema umjetnosti, naročito prema slikarstvu. I dok se nisam bavio slikarstvom, išao sam na izložbe i to me jako zanimalo. Kada sam se oženio, dobio sam malo više slobodnog vremena, više sam vremena provodio kući i onda je pomalo to krenulo. Prvo sam krenuo s akvarelom, koji je velika moja ljubav, a onda sam prešao na akrilik. Pokušao sam i s uljem, međutim, ulje nije bilo ono što sam očekivao, pa sam prešao na akrilik. Najviše sam izlagao u Dubrovniku, u Sarajevu jednom, također i u Zagrebu. Prošle godine sam imao izložbu u dvanaestom mjesecu. Izložbu koju spremamo za Sarajevo nastavak je ovog ciklusa.

Izložba u sarajevskoj Vijećnici: Izložba u Sarajevu bit će otvorena 6. septembra. Sama Vijećnica ima predivan ambijent i mislim da će se moje slike lijepo uklopiti u to. Smatram da oslikavam Dubrovnik na veoma moderan način, i to po nekim svojim vizijama, i tu stavljam neke dijelove koji su karakteristični za ovaj grad. Imam naglašen kolor, što nije teško, jer cijela dubrovačka škola koloristička je i ja sam odrastao i živio u tom ambijentu. Pošto je Vijećnica veoma specifičan ambijent, dosta je visoka, odlučio sam izložiti osam slika velikog formata, dva metra s metar i po, tako da mislim da će to biti lijepo za vidjeti u Vijećnici. Upoznat sam i s izložbama koje su do sada održane u Vijećnici. Treba ostaviti prostor da diše, ne treba ga zatrpavati slikama.

Bilo je momenata kada sam pravio izlete u neke druge teme ili ako radim nešto po narudžbi. Međutim, moja trajna preokupacija jeste grad i ja ga radim u svim mogućim varijantama. Raščlanjujem ga pa ga opet sastavljam na način kako ga vidim, osjećam i doživljavam. Jedno vrijeme sam radio samo halke, kucala koja se nalaze širom Dubrovnika, takvih ima mnogo u Bosni. Primijetio sam da ih ima mnogo u gradu, pa sam jedno vrijeme stalno njih radio. Trenutno radim koloristični dio i mislim da je to nešto što će me dosta dugo držati jer me ispunjava. Dubrovnik je sam od sebe umjetničko djelo pa je za očekivati i da se mi, dubrovački slikari, ponašamo tako prema njemu i da ga prenosimo na naša platna, a podneblje, sunce, more, tu vam je kolor neophodan i to se ne može na drugačiji način raditi. Tamne boje i tamni način izražavanja ne bi bili to što ovo podneblje zahtijeva.

Odbrana Dubrovnika i ratni period: Vidite, Bošnjaci su dali veliki doprinos u odbrani Dubrovnika, kao i cijele Hrvatske. Mi smo procentualno imali učešća u odbrani puno više od svih ostalih. U Dubrovniku je nas branitelja Bošnjaka u jednom momentu, po nekakvim procjenama, bilo i do 30 posto. Kasnije se to malo i rasplinulo, a mnogi su i poginuli. Kasnije, s početkom rata u Bosni i Hercegovini, veliki broj izbjeglica iz naših familija je iz Gacka i Istočne Hercegovine krenuo prema Dubrovniku. Onda smo se mi tu organizirali da im pomognemo kako najbolje može. Bilo je teško naći smještaj za sve te ljude, a radili smo na tome da oni ne budu ostavljeni bez dokumenata, a i registrirali smo ih kod svoje rodbine.

Više od 20 doktora medicine: Značajniji dolazak Bošnjaka na područje Dubrovnika zabilježen je početkom 20. stoljeća, naročito u dvadesetim i tridesetim godinama. Oni su u većini slučajeva dolazili kao pojedinci, a njihove porodice ostajale su u Bosni. Međutim, prije i tokom Drugog svjetskog rata, a naročito poslije, tu se doseljavaju cijele bošnjačke porodice i tu ostaju da žive. Početkom ili sredinom 1952. godine moj otac je krenuo trbuhom za kruhom i s majkom se doselio u Dubrovnik. Već iduće godine sam se ja rodio. Već treću generaciju se tu rađamo i živimo, tako da se osjećamo kao domicilni. Sada nas je više od hiljadu porodica u Dubrovniku i više od 3.500 stanovnika. Što se tiče Dubrovnika, mi se tu osjećamo jako slobodno, komotno, uklopljeni smo u društvo, i to u svakom njegovom segmentu. Ima nas u svim mogućim sferama djelovanja u ovom gradu. Mislim da je malo koja sredina pripadnike neke nacionalne manjine tako dobro prihvatila kao što je Dubrovnik prihvatio nas. U bolnicama imamo više od 20 doktora, izgleda da smo u medicini nadareni pa nas ima dosta, a sve su specijalisti medicine. Također, imate i pomoraca, sportista, advokata, u umjetnosti smo zastupljeni u više područja i mnogi su Bošnjaci dali doprinose u tom polju.

Nacionalna manjina i bosanski jezik: Kada je čovjek nacionalna manjina u jednom gradu, naravno da mu je potrebno da ta zajednica ima aktivnosti na više područja. Tu imamo Islamsku zajednicu, koja je dominantna i koja nam je, da budem iskren, i najvažnija. Imamo i političku stranku SDA, koja skrbi i o političkim problemima i angažmanu za naš narod. Imamo i vijeća bošnjačke nacionalne manjine koja imaju svoj segment kojim se bave, a tu je prvenstveno čuvanje nacionalnog identiteta, kulture i svega drugog. Nedavno smo dobili mogućnost uvođenja bosanskog jezika i kulture u školsku nastavu. To je još u začecima. Mislim da su političke i sve druge aktivnosti vrlo bitne za nacionalnu manjinu kako bi se zadržali u tom svom tradicijskom i kulturnom dijelu sa svojom maticom. Da budem iskren, mi smo jako zadovoljni.

Problemi s vlastima: Nema ih. Nikada nismo imali nikakvih problema koja god politička partija dođe na vlast. Ovdje ću navesti samo jedan primjer kako bih vam to dobro oslikao. Za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba u BiH potrefilo se vrijeme ramazana. Imate policijski sat u Dubrovniku, ratno je vrijeme, godina 1993. Nama vlast grada tada osigurava policijsku pratnju i autobuse koji će nas nakon teravije razvoziti po kvartovima do naših kuća.

Interesantno, sa svim strukturama koje dolaze, a i sa sadašnjom vlasti u gradu, imamo odličnu saradnju. Na nekim projektima imamo kvalitetne sagovornike i ljude koji žele da nam izađu u susret i da nam pomognu. Ni u jednom momentu se ne osjećamo da smo zapostavljeni ili da nas se zavarava u obećanjima. Zakonski i papirološki se može sve lijepo riješiti, međutim, konzumacija prava koje vam zakon omogućava skoro je uvijek u tome koliko se izborite za njih. Mi smo u Dubrovniku dosta aktivni po tom pitanju i borimo se za ono što nas sljeduje i što možemo da ostvarimo. Naravno, ne smatramo se nikakvom povlaštenom vrstom i kastom pa da nam se nešto mora ispuniti. Sve to treba da bude u skladu i s mogućnostima i potrebama grada u kojem se živi.

Vjera i odnos s Bogom: Čovjek bez vjere prazan je čovjek. Da, ja sam vjernik, praktičar i osoba sam koja istinski vjeruje u Boga i vjerujem u to da On upravlja našom sudbinom i svime što se događa. Kada je čovjek u vjeri, onda ima utočište u teškim životnim situacijama u koje svi mi dolazimo. Vjerujte mi da nema nijedan bolji način da se riješite nekakvih briga, stresova i problema kao što se to sve može riješiti kroz vjeru. Tu čovjek nađe svoj mir i nađe svoju oazu u kojoj može da se isprazni, utješi i stvori sebi neku nadu. Jer, Bog svakome od nas daje stalnu nadu u to da će mu se situacija popraviti i da će izdobriti.

Odnos s domovinom: Stalna je komunikacija s našim krajem. Nažalost, u toku agresije porušena su naša imanja i naši objekti, ali postoji intenzivan povratak i obnova objekata, a naročito nas odavde iz Dubrovnika. Mi smo još od ranog djetinjstva imali stalnu komunikaciju s našim krajem, tako da je i ljubav prema našim korijenima ostala. Iskreno se nadam da se nećemo nikad odreći svog kraja odakle smo potekli, niti onoga što je naše u tim prostorima. Posljednjih nekoliko mandata sam predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Dubrovnik i trudim se da budem što aktivniji u našoj bošnjačkoj zajednici. Također, 1990. godine sam bio jedan od osnivača SDA u Dubrovniku i njen prvi predsjednik. Koliko mogu, pomažem povratnički program u svakom dijelu mog kraja, a sve kako bih dao doprinos da se taj kraj vrati u nekakvu normalu i da ne zamre bošnjački duh u tom dijelu Bosne i Hercegovine. U stalnom smo kontaktu s matičnom SDA i gajimo jako dobre odnose. Također, mi Bošnjaci u Dubrovniku imamo bosanskohercegovačke dokumente i imamo bh. državljanstvo. Želimo da glasamo u svom kraju, želimo da glasamo za svoje kandidate i svoju stranku, želimo boljitak svom narodu i, na kraju krajeva, Bosni i Hercegovini. Mi Bošnjaci Dubrovnika smo bez ikakve sumnje veliki simpatizeri SDA, ovdje neću reći svi, ali ogromna većina sigurno. Vidite nešto, vi to koji živite u Bosni i Hercegovini možda i ne osjetite na način kao mi koji živimo van granica BiH. Ali, kada god je trebalo podržati bilo kakav projekt, kada je bio u pitanju nacionalni, kulturni i vjerski interes Bošnjaka, SDA nas nikada nije izdala niti iznevjerila.

Famozni “gatački klan”: Ma, to vam je čista izmišljotina. Stjecajem okolnosti, potrefilo se da se nekoliko sposobnih ljudi iz Gacka našlo u jednom momentu u SDA i zadovoljavali su potrebe ove stranke za određenim kadrovima. Inače, moramo jednu stvar da znamo, Gačani su prema broju stanovnika bivše Jugoslavije imali procentualno najviše obrazovanih ljudi. Mi smo i prije imali nekoliko Gačana koji su bili visoko pozicionirani, a sada se potrefilo da se nekoliko njih baš ističe. Eh sad, pričati o nekakvom gatačkom klanu pomalo je smiješno i djetinjasto. Najopasnija stvar za nas Bošnjake jeste da počnemo prebirati krvna zrnca i da se na taj način dodatno razjedinjujemo. A to ne smijemo. Bošnjaci se ne smiju dijeliti niti na Sarajlije, Gačane, Bišćane, Mostarce itd. To moramo zaboraviti. Mi smo Bošnjaci i muslimani, a sve drugo je nebitno. Onaj ko pokušava da nas prebrojava po nekoj drugoj osnovi nanosi štetu i ništa više. Da li se to radi namjerno ili nenamjerno, o tome se može diskutirati. Nama nikakve podjele ne idu u korist. To je zlonamjerna konstrukcija pojedinih ljudi kojima naše jedinstvo ne odgovara. Ja sam za to da kvalitetni ljudi obnašaju odgovorne funkcije, potrebni su nam najkvalitetniji i najbolji stručnjaci, ostalo je nevažno. Vidite, mi jesmo ponosni na svoje Gacko, kao što je i svaki čovjek ponosan na svoj rodni grad i svoje porijeklo, ali nama je na prvom mjestu Bosna i Hercegovina, jer bez nje nema ni Gacka, ni Sarajeva, ni ničega. Nama je cilj i interes jaka i kvalitetna Bosna koja ima budućnost i perspektivu.

“Pa gdje je onaj naš hodža?”: Ljudi često imaju pogrešne pretpostavke o Bošnjacima i njihovom položaju u Dubrovniku. Sjećam se da je jedne prilike naš glavni imam bio na godišnjem odmoru. Došao je neki mladi hodža da ga zamijeni. Bila je dženaza, a u Dubrovniku su dženaze, baš kao i sahrane, izmiješane. Tu dolaze i Bošnjaci i Hrvati i svi ostali koji su poznavali rahmetliju, pa su došli da mu odaju počast na svoj način. Tu su bili, znači, i Dubrovčani koji su poznavali rahmetliju, ali i nas iz Medžlisa. Kada su ugledali novu osobu koja je došla da klanja dženazu, skoro su svi uglas povikali: “Pa gdje je onaj naš hodža?” Mislim da upravo ovaj detalj na najbolji način oslikava odnose u Dubrovniku. Dubrovnik je jako kulturan grad, jako fin. Tu su ljudi navikli na razne rase, nacije i religije. A također, to su ljudi vjernici i njima ne smetaju drugi vjernici. A Bošnjaci su se dobro pokazali i kao vjernici, ali i kao kvalitetni građani koji vole ovaj grad. Na kraju krajeva, kada vi založite život za ovaj grad, a samim tim i za državu, od toga dalje nema. Kuću možete ponovo steći, imanje, auto, razna bogatstva, ali život je jedan. Mislim da smo mi Bošnjaci na taj način pokazali i svoju ljubav prema ovom gradu, a to su Dubrovčani prepoznali i danas to umiju cijeniti.