“Žalosno je da potpuno jasne i eksplicitne činjenice o agresivnim pohodima na našu državu moramo uvijek iznova ponavljati, no, bez obzira na takvo stanje, pozitivna strana ove priče jeste da imamo intelektualce i akademike koji su svjesni ovog zadataka koji se stalno stavlja pred nas. S ovom pričom oko toga da li je bila agresija ili građanski rat treba konačno jednom za sva vremena završiti, makar ovdje u Sarajevu i ostalom dijelu Bosne i Hercegovine gdje su Bošnjaci većina”, ocijenio je Mulaosmanović

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: IUS

Na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (IUS) održan je okrugli sto o temi “Agresija, ne građanski rat: karakter rata u BiH 1992–1995”, a u organizaciji Centra za balkanske studije i Programa političkih nauka na IUS-u. Na okruglom stolu učestvovali su prof. dr. Admir Mulaosmanović, dekan Internacionalnog univerziteta u Sarajevu, doc. dr. Enis Omerović, prodekan na Univerzitetu u Zenici, doc. dr. Emir Suljagić (IUS) i dr. Hikmet Karčić (Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka), uz prisustvo velikog broja studenata. Učesnici okruglog stola u svojim su izlaganjima predstavili politički, historijski, pravni i finansijski aspekt rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, te naučnim, pravnim i finansijskim dokazima potkrijepili svoje tvrdnje da se u Bosni i Hercegovini u navedenom periodu nije vodio građanski rat, već da su susjedne zemlje, Srbija i Hrvatska, izvršile agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Mulaosmanović je na početku izlaganja naglasio da je raspad Jugoslavije imao svoju prethodnicu u razaranju političkih odnosa i uspostavljanju paralelnih struktura tokom druge polovine osamdesetih godina prošlog stoljeća. “U takvoj situaciji Bosna i Hercegovina bila je dovedena do skoro potpune nefunkcionalnosti, s ciljem da bude što lakši plijen u prvom redu velikosrpskim, a potom i velikohrvatskim koncepcijama. Žalosno je da potpuno jasne i eksplicitne činjenice o agresivnim pohodima na našu državu moramo uvijek iznova ponavljati, no, bez obzira na takvo stanje, pozitivna strana ove priče jeste da imamo intelektualce i akademike koji su svjesni ovog zadataka koji se stalno stavlja pred nas. S ovom pričom oko toga da li je bila agresija ili građanski rat treba konačno jednom za sva vremena završiti, makar ovdje u Sarajevu i ostalom dijelu Bosne i Hercegovine gdje su Bošnjaci većina”, naglašava Mulaosmanović.

Rekao je i da prva stvar koju su Srbi i Srbija uradili prije početka agresije jeste definiranje novih granica. “Kada je riječ o 9. januaru 1992. godine, kada je Republika Srpska nelegalno osnovana, to je bio neustavan čin. Da je Bosna u to vrijeme bila dovoljno jaka i da je imala svoju policiju i armiju, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić bili bi uhićeni i zatvoreni. Tako se to radi u jakim društvima i državama. Ako napadate ustav, ako napadate suverenitet države, onda zbog toga idete u zatvor. Ali, naravno, zbog svih paralelnih procesa i političkih procesa, Bosna i Hercegovina i njeno rukovodstvo nije moglo reagirati na ovaj način”, pojašnjava Mulaosmanović.

Hikmet Karčić kazao je da u Bosni i Hercegovini traje borba za naraciju koje se onda drže svi ljudi i sve nacije u svijetu. Također, izuzetno je važno kojom se terminologijom služimo, zato što upravo ta terminologija oblikuje živote i budućnost naše nacije na Balkanu. Kada govorimo o istini, moramo znati da postoje dvije vrste istine. Prva je pravna, zakonita, legalna, a druga je ona historijska. Pravna istina ona je koju sudovi ustanove kroz činjenice i dokaze koje im dostave tužioci. Ako oni u tom trenutku nemaju dovoljno dokaza za utvrđivanje određene istine, kao u slučaju Slobodana Miloševića, kasnije i kod Stanišića i Galića, onda sudovi u tom trenutku nisu u stanju donijeti zaključke koji će voditi stvarnoj, historijskoj istini. A, kako bismo napisali svoju vlastitu, historijsku istinu, koristimo se raznim izvorima kao što su arhivski dokumenti, izvještaji preživjelih ljudi, svjedočenja itd.”, rekao je Karčić.

Omerović je u svom referatu obrazložio da je Međunarodni sud pravde (ICJ) utvrdio da postoji mnogo dokaza o direktnom ili indirektnom učešću zvanične vojske Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije, zajedno s Vojskom RS, u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini. “Njih su osudili politički organi UN-a koji su zahtijevali da Jugoslavija to obustavi. Međunarodno tijelo koje je konkretno odredilo pravni karakter oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini bilo je ICTY (Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji) i ono je zaključilo u svojim sudskim odlukama, počevši od slučaja Duška Tadića, da je oružani sukob na teritoriji BiH bio međunarodnog karaktera. ICTY je dalje uspostavio kontekst sukoba u Bosni i Hercegovini, njegove uzroke i ciljeve. Ove pravne činjenice su od velikog značaja za budućnost, za život budućih generacija na Balkanu, kao i za proces suočavanja s prošlošću.”

Emir Suljagić objasnio je na koji način je agresija na BiH plaćena i odakle su se koristila sredstva za rat protiv BiH. “Važno je znati odakle su sredstava za vođenje rata dolazila, ko se tim novcem plaćao i šta se plaćalo i način na koji su se vršile ove uplate i kojom valutom. Svi dokazi do kojih sam uspio doći ukazuju na to da su Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, Savezna Republika Jugoslavija i Republika Srbija obezbjeđivali finansijsku i materijalnu podršku distriktima koje su kontrolirali Srbi i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini kroz period od 1992. do 1995. godine. Podrška je pružena srpskim militantnim snagama u Bosni, kao i srpskim civilima koji su radili u organima vlasti koju su uspostavili.

Također, podrška je podrazumijevala finansijsku pomoć, vojnu opremu, hranu, osoblje i stručnu pomoć. Nadalje, dokumenti snažno ukazuju na činjenicu da je finansiranje Vojske Republike Srpske, JNA i Srpske Vojske Krajine teklo iz jednog finansijskog plana za sve tri vojske. Savezna Republika Jugoslavija je za sve vrijeme agresije na BiH isplaćivala oficirima JNA i VRS plaće i ovo isplaćivanje prestalo je tek 2002. godine, kada je Srbiji to postavljen kao uvjet mirovnog programa priključivanja NATO alijansi”, tvrdi Suljagić, naglasivši da je Nacionalna banka Jugoslavije u to vrijeme printala novac kako bi pokrila deficit države, a koji je konstantno stvaran finansiranjem agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao i genocida.

“Ne postoji nijedan aspekt zločinačke strategije liderstva bosanskih Srba da je bio nezavisan, autonoman ili na bilo koji način odvojen od političkih odluka i vodstva Republike Srbije”, konstatirao je Suljagić.