Hasanaginica je mogla nastati isključivo u onoj sredini u kojoj se islam živio kao način života i u kojoj su svi socijalni, pa i pravni aspekti, bili uređeni islamom, odnosno Šerijatom. Puštam te, puštam te, puštam te – riječi su koje označavaju neopozivi raskid bračne zajednice u islamu. Ova trostrukost prisutna je i u Hasanaginim riječima. Ne čekaj me ni u dvoru b'jelomu, ni u dvoru, ni u rodu momu – poručuje Hasanaga, udarivši pečat na raskid bračne zajednice sa suprugom, i ne ostavivši nikakvu mogućnost da njih dvoje nastave živjeti zajedno

Piše: Hamza RIDŽAL

Bošnjačko usmeno književno stvaralaštvo doživjelo je u 18. stoljeću svoje prve zapise cjelovitih pjesama, prije svega u Erlangenskom rukopisu i Ljetopisu Mula Mustafe Bašeskije. No, to se posebno odnosi na jedan drugi, često spominjani osamnaestostoljetni izvor – putopisnu knjigu Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia, 1774. godine) italijanskog prirodoslovca Alberta Fortisa. Tu je prvi put objavljen bez sumnje najpoznatiji tekst bošnjačke usmene književnosti uopće – glasovita balada Hasanaginica. O njoj su pjevane opere, pisane drame, skladane pjesme. Nesumnjivo, riječ je o vrhunskom tekstu bošnjačke usmene poezije.

Fortisovo putovanje u Dalmaciju i njegovo zapisivanje Hasanaginice karakteristična je slika nekih od važnih pojava u Evropi posljednje trećine 18. stoljeća. “Na tragu ideja evropskog racionalizma i prosvjetiteljstva, a u praskozorje predromantičarskih književnih i kulturalnih gibanja, posebno tragom ideje ‘povratka prirodi’ Jean-Jacquesa Rousseaua i tzv. ‘osijanizma’, odnosno uopće ranog interesa za izvornu, narodnu kulturu koji će se na ovoj osnovi razviti i kulminirati u evropskom romantizmu, Fortis 1771. godine stiže u tad mletačku Dalmaciju, pri čemu naročitu pažnju posvećuje jednoj od evropskih drugosti ovog vremena – Dalmatinskoj zagori”, piše prof. dr. Sanjin Kodrić u tekstu 240 godina Hasanaginice: Od prvog objavljivanja do interliterarne i interkulturalne bosnistike, publiciranom u Beharu 2014. godine.

Fortisa su tada posebno zanimali evropski “plemeniti divljaci”, “ljudi iz prirode”, netaknuti i neizmijenjeni tad savremenom kulturom i civilizacijom. On ih pronalazi u žiteljima dalmatinskog zaleđa i imenuje ih “Morlacima”. Fortisovi “Morlaci” zapravo su žitelji ruralne, planinske dalmatinske unutrašnjosti, odnosno specifičnog prostora dinamične granice i tromeđe između Mletačke republike, Habsburške monarhije i Osmanskog carstva, a koje Fortis jasno razlikuje od stanovništva dalmatinskog priobalja, uključenog u ondašnju savremenu kulturu i civilizaciju, a posebno u mletačko-italijanski kontekst.

Fortis je ovim nazivom opisao i žitelje nekadašnjeg Bosanskog ejaleta, odnosno onih teritorija Osmanskog carstva koji nakon mletačko-osmanskih sukoba s kraja 17. stoljeća prelaze u mletački posjed. Kodrić zaključuje da se naziv “Morlaci” stoga odnosio i na stanovništvo kraja odakle dolazi Hasanaginica – žitelje Imotskog i njegove okoline, bosansko-osmanskog teritorija koji Mlečani zauzimaju 1717. godine, nakon čega se muslimanski dio stanovništva ovog prostora ili povlači u još dublju unutrašnjost, na preostali bosanski teritorij pod vlašću Osmanskog carstva, ili, pak, ostaje pod mletačkom vlašću. U tom svijetu Fortis pronalazi autohtone “plemenite divljake” od kojih bilježi, između ostalog, i usmenu književnost.

PRIJEVODI NA EVROPSKE JEZIKE

Fortisov Put po Dalmaciji donosi i tekst Hasanaginice, pri čemu je ona predstavljala izuzetan primjer istovremeno i “divljeg”, ali i “plemenitog” duhovnog života “Morlaka”, njegovu osobenu egzotiku, koja je evropskom čitaocu bila utoliko veća zbog očitog još egzotičnijeg muslimanskog prisustva u ovoj baladi. To je nesumnjivo i jedan od razloga zašto Fortis u knjizi donosi i cjeloviti tekst pjesme, a potom i njezin italijanski prijevod, kao i uvodnu bilješku u kojoj pjesmu ukratko predstavlja. Time je bošnjačka usmena književnost dobila i svoj prvi poznati prijevod na neki strani jezik (Canzone dolente della nobile sposa d’Asan-Aga).

Već godinu poslije, Hasanaginica je prevedena na njemački jezik u prijevodu Clemensa Werthesa, a iste, 1775. godine, i u prijevodu Johana Wolfganga Goethea naslovljenog kao Tužbalica o plemenitoj gospi Asan-aginoj (Klaggesang von der edlen Frauen des Asan Aga). Goethe je Hasanaginicu preveo i upjevao za glasovitu antologiju Narodne pjesme (Volkslieder, 1778/79) Johanna Gottfrieda von Herdera, poznatiju pod njezinim naslovom u drugom izdanju Glasovi naroda u pjesmama (Stimmen der Völker in Liedern, 1807), prvog velikog i naročito utjecajnog izbora usmenog književnog stvaranja evropskih naroda. Ova je zbirka evropskim romantičarima predstavljala reprezentativni primjer onog što je bio Herderov ideal narodnog jezika i narodnog genija.

Nakon prijevoda na njemački, ova se bošnjačka usmena balada javlja u anonimnom francuskom prijevodu 1778. godine, a zatim i na mađarskom, na koji je prevodi Ferenc Kazinczy 1789. godine. Godine 1798. Hasanaginica se javlja i u prijevodu na latinskom jeziku, a prijevod je sačinio Dubrovčanin Đuro Ferić. Nakon toga, slijede njena dva uzastopna engleska prijevoda – prijevod Sir Waltera Scotta (1798/99) i Johna Boyda Greenshieldsa (1800).

Evropa se nije prestala oduševljavati Hasanaginicom ni u prvoj polovini 19. stoljeća, pa se ona javlja ponovo na francuskom 1813. godine, ovaj put u prijevodu Charlesa Nodiera. Iste godine prevode je i na češki jezik, a prijevod je sačinio Samuel Rožnay. Potom se javlja na poljskom 1819, na koji je prevodi Kazimierz Brodziński, ponovo na njemačkom 1826. u prijevodu Therese von Jacob, poznate i pod književnim imenom Talvj, zatim na ruskom 1827. godine, na koji je prevodi Aleksandar H. Vostokov, a iste godine opet na engleskom, ovaj put u prijevodu Johna Browinga. Godine 1827. Hasanaginica doživljava i svoje treće prevođenje u istoj godini, ovaj put na francuskom u prijevodu Prospera Mériméea (1827), što je njen treći francuski prijevod. Nakon toga, javlja se 1830. godine na švedskom jeziku u prijevodu Johana Ludviga Runeberga, a iste godine i po četvrti put na francuskom, na koji je ovom prilikom prevodi Gérard de Nerval.

U prvoj polovini 19. stoljeća Hasanaginica se pojavljuje i u slovenačkom prijevodu Jakoba Zupana 1832. godine, te iste godine u novom, petom po redu francuskom prijevodu – ovaj put Claudea Fauriela. Ova je čudesna pjesma ponovo prevedena i na ruski, što je 1835. godine učinio Aleksandar Sergejevič Puškin. Kao da nije bilo dovoljno francuskih prijevoda, Hasanaginica je 1841. godine i šesti put prevedena na ovaj jezik, što je ovog puta učinio Poljak Adam Mickiewicz.

ČIJA JE “HASANAGINICA”

Fortis ne navodi otkud mu Hasanaginica, pa je, uprkos brojnim kasnijim pokušajima odgonetanja ovog pitanja, vjerovatno zauvijek ostalo nepoznato, između ostalog, i to je li Fortis čuo Hasanaginicu u narodu, ko mu ju je eventualno kazivao ili pjevao, ili je riječ o Fortisovu prijepisu nekog ranijeg zapisa ove pjesme. Također, kako ističe Kodrić, nije općeprihvaćeno ni to je li Hasanaginica, poput drugih poznatih bošnjačkih usmenih balada, usmenoknjiževno pjesničko uobličenje nekog stvarnog zbivanja iz prošlosti, baš kao što nije općeprihvaćen ni mogući historijski identitet njezinih likova, mada je gotovo izvjesno da ovaj osobeni usmenoknjiževni pjesnički tekst pripada krugu balada s lokalnim obilježjima, slično drugim značajnim baladama bošnjačke usmene književnosti.

Jednaka, ako ne i veća pažnja posvećivana je i pitanju njene pripadnosti. Je li Hasanaginica bošnjačka, srpska ili hrvatska? Kroz historiju je ona prisvajana od sva tri naroda, što svakako svjedoči o njenoj izvanrednoj umjetničkoj snazi i nesvakidašnjem usmenoknjiževnom statusu.

Pitanje kome pripada ova pjesma aktualno je od 19. stoljeća do danas. Kako ističe Kodrić, ono je, ustvari, postalo prije svega pitanje hrvatske i srpske književnosti i njihovih međusobnih odnosa i kao takvo trajat će tokom cijelog 19. stoljeća, a u manje-više istom ili sličnom smislu prisutno je i poslije, tokom cijelog 20. stoljeća. “Problem pripadnosti Hasanaginice funkcionira i kao okvir borbe za usmenoknjiževnu baštinu te uopće književno naslijeđe, ali i kao problem širih razmjera, uključujući i političko-ideološki te nacionalno-teritorijalni aspekt”, ističe Kodrić. I zaista, prisvajanja Hasanaginice od istočnih komšija i zapadnih susjeda uvijek su bila motivirana ideološkim i političkim, a ne književnohistorijskih razlozima.

Uprkos takvim sporenjima, kako piše Munib Maglajlić u knjizi Usmena balada Bošnjaka, većina autora koja su u periodu od skoro dva i po stoljeća pisali o Hasanaginici složili su se s Mickiewiczevom ocjenom da jedna takva pjesma može biti djelo bošnjačkog pjesnika, objasnivši to poetički. On je pisao da Hasanaginica nosi unutarknjiževna obilježja muslimanske poezije, posebno istaknuvši sklonost muslimanskog pjesnika ka pretjerivanju. Kako ističe Maglajlić, u novije vrijeme zastupljeno je i mišljenje da je ova balada spjevana u muslimanskoj sredini, a da se potom prenosila u usmenoj tradiciji među dalmatinskim Hrvatima.

“Hasanaginica, međutim, nesumnjivo pripada prije svega južnoslavenskoj muslimanskoj usmenoknjiževnoj praksi, odnosno bošnjačkoj usmenoj tradiciji, mada su njezini odjeci, uključujući i bitno drugačije verzije ove pjesme, prisutni i šire, posebno upravo u dalmatinskoj usmenoknjiževnoj baštini. O njezinu bošnjačkom karakteru već na prvi pogled svjedoči cjelokupan unutarknjiževni svijet ove balade, a naročito njegovi složeni socijalni aspekti, posebno porodično-rodbinski, ali i klasni, koji su karakteristični isključivo za muslimansku zajednicu i koji su sa svim svojim specifičnim pojedinostima, koje nerijetko reflektiraju i detalje muslimanske vjerske običajnosti i prava, mogli u datoj mjeri biti dovoljno poznati i bliski tek pripadnicima muslimanske zajednice, naročito s obzirom na vremenski kontekst u kojem je balada nastala. U tom smislu, gotovo je nemoguće da bi pjesma poput Hasanaginice mogla nastati izvan sredine kojoj su muslimanski socijalni aspekti života tek posredno poznati i faktički nevlastiti, tuđi i strani”, primjećuje Sanjin Kodrić.

“HASANAGINICA” I ŠERIJAT

Hasanaginica je, dakle, mogla nastati isključivo u onoj sredini u kojoj se islam živio kao način života i u kojoj su svi socijalni, pa i pravni aspekti, bili uređeni islamom, odnosno Šerijatom – kad je riječ o pravu. Iako cijela pjesma može poslužiti potvrdi rečenog, zadržimo se na sljedećim stihovima, koji mogu izvanredno ilustrirati ovu tvrdnju:

Kad li mu je ranam’ bolje bilo,

ter poruča vjernoj ljubi svojoj:

“Ne čekaj me u dvoru b’jelomu,

ni u dvoru, ni u rodu momu!”

U posljednja dva stiha prepoznajemo stilsku figuru pod imenom anadiploza. Riječ je o figuri ponavljanja, kada se završne riječi jednog ponavljaju na početku narednog stiha. Međutim, anadiploza u ovom slučaju nema tek stilsku funkciju, kako bi se to na prvi pogled moglo učiniti, posebno nemuslimanu koji nije upoznat s propisima Šerijata. Štaviše, stil je u ovom slučaju usputan. Poručivši supruzi da ga ne čeka u dvoru bijelom, ni u dvoru, ni u rodu njegovom, Hasanaga je izrekao riječi koje u šerijatskom pravu imaju izuzetnu težinu i označavaju definitivni raskid bračne zajednice. Šerijatski zakon predviđa postepeni razvod braka koji se može očitovati u riječima “Puštam te!”

Ako te ili slične riječi kojima muž poruči supruzi da više nisu u bračnoj zajednici budu izgovorene samo jedanput, sačuvana je mogućnost obnavljanja bračne zajednice između dvoje supružnika, bez sklapanja novog bračnog ugovora. Međutim, šerijatsko-pravni propis koji je na snazi od vremena Muhameda, a. s., do danas nalaže da, nakon što muž treći put objavi da prekida bračnu zajednicu, nastupa bejnune kubra – veliki raskid bračne zajednice. Ako muž tri puta uzastopno poruči ženi da se razvodi od nje, u tome je Šerijat jasan, više nije moguće obnoviti bračnu zajednicu, izuzev ako se supruga uda za nekoga drugog, pa eventualno nakon prekida tog braka (ili smrti novog muža) ponovo uspostavi brak sa svojim prvim supružnikom.

Puštam te, puštam te, puštam te – riječi su koje označavaju neopozivi raskid bračne zajednice u islamu. Ova trostrukost prisutna je i u Hasanaginim riječima. Ne čekaj me ni u dvoru b'jelomu, ni u dvoru, ni u rodu momu – poručuje Hasanaga, udarivši pečat na raskid bračne zajednice sa suprugom, i ne ostavivši nikakvu mogućnost da njih dvoje nastave živjeti zajedno s petero zajedničke djece. Situacija je tim teža jer Hasanaga poručuje te riječi, što podrazumijeva postojanje ili pisanog traga, ili svjedoka, pa njegov raskid braka odmah stupa na snagu. Sve i kad bi ove riječi bile izgovorene u afektu i Hasanaga se pokajao, svjedoci – koji u šerijatskom pravu, opet, imaju posebno bitno mjesto – “osiguravaju” definitivni prestanak braka i daju legitimitet izgovorenim riječima. Hasanaginica, naravno, razumije šta joj je poručeno, jer su s tim islamskim propisom upoznati i oni muslimani koji imaju i manju naobrazbu od aginice i bivše begovice. Stoga usljeđuje i njena dramatična reakcija:

Kad kaduna r'ječ razumjela,

još je jadna u toj misli stala,

jeka stade konja oko dvora,

i pobježe Hasanaginica,

da vrat lomi kuli niz pendžere.

Ovo je tek jedan primjer neotuđivosti Hasanaginice iz islamskog konteksta koji su na južnoslavenskom prostoru živjeli uglavnom Bošnjaci. Ovakvih i sličnih primjera u Hasanaginici ima nekoliko, iako bi i bez njih samo tendenciozan i zlonamjeran čitalac mogao ne primijetiti obremenjenost teksta islamskim ambijentom, imenima, motivima i simbolima. I pored toga, u Hasanaginici su zabilježene i specifične manifestacije islamskog prava ili ćudoređa, kakav je slučaj sa spomenutim primjerom, ili s Hasanagicinim stidom koji motivira cijelu radnju. Gerhard Gezeman, koji se bavio prirodom stida junakinje, istaknuo je da je Hasanagicin stid, bez obzira na porijeklo, oblik i njegov smisao, jedinstven i neponovljiv. Vedad Spahić taj stid prepoznaje kao dio bošnjačke kolektivne baštine koji treba i dalje vrijedno čuvati i za koji, da bi se pravilno shvatio izvan bošnjačke kulture, treba uložiti odgovarajući čitalački trud.

Hasanaginica

Što se bjeli u gori zelenoj?

Al’ su snjezi, al’ su labudovi?

Da su snjezi, već bi okopnuli,

labudovi, već bi poletjeli;

nit’ su snjezi, nit’ su labudovi,

nego šator age Hasan-age:

on boluje u ranami ljutim.

Oblazi ga mater i sestrica,

a ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam’ bolje bilo,

ter poruča vjernoj ljubi svojoj:

“Ne čekaj me u dvoru b'jelomu,

ni u dvoru, ni u rodu momu!”

Kad kaduna r'ječi razumjela,

još je jadna u toj misli stala,

jeka stade konja oko dvora,

i pobježe Hasanaginica,

da vrat lomi kuli niz pendžere.

Za njom trču dvi ćeri djevojke:

“Vrati nam se, mila majko naša,

nije ovo babo Hasan-aga,

već daidža, Pintorović beže!”

I vrati se Hasanaginica,

ter se vješa bratu oko vrata.

“Da, moj brate, velike sramote,

gdi me šalje od petero dice!”

Beže muči, ne govori ništa,

već se maša u džepe svione,

i vadi njoj knjigu oprošćenja,

da uzimlje potpuno vjenčanje,

da gre s njime majci uzatrage.

Kad kaduna knjigu proučila,

dva je sina u čelo ljubila,

a dv'je ćeri u rumena lica;

a s malahnim u bešici sinkom,

od'jeliti nikako ne mogla,

već je bratac za ruke uzeo,

i jedva je sinkom rastavio,

ter je meće k sebi na konjica,

s njome grede dvoru bijelomu.

U rodu je malo vr'jeme stala,

malo vr'jeme, ni nedjelju dana,

dobra kada i od roda dobra,

dobru kadu prose sa svih strana,

da najveće imoski kadija.

Kaduna se bratu svomu moli:

“Ah, tako te ne želila, braco!

Nemoj mene davat za nikoga,

da ne puca jadno srce moje,

gledajući sirotice svoje!”

Ali beže ne hajaše ništa,

već nju daje imoskom kadiji.

Još kaduna bratu se moljaše,

da njoj piše listak b'jele knjige,

da je šalje imoskom kadiji:

“Djevojka te l'jepo pozdravljaše,

a u knjizi l'jepo te moljaše,

kad pokupiš gospodu svatove,

dug polduvak nosi na djevojku,

kada bude agi mimo dvora,

nek’ ne vidi sirotice svoje!”

Kad kadiji b'jela knjiga dođe,

gospodu je svate pokupio,

svate kupi, grede po djevojku.

Dobro svati došli do djevojke,

i zdravo se povratili s njome.

A kad bili agi mimo dvora,

dvi je ćerce s pendžera gledahu,

a dva sina prid nju izhođahu:

tere svojoj majci govorahu:

“Svrati nam se, mila majko naša,

da mi tebi užinati damo!”

Kad to čula Hasanaginica,

starišini svatov’ govorila:

“Bogom brate, svatov’ starišina,

ustavi mi konje uza dvora,

da darujem sirotice moje!”

Ustaviše konje uza dvora.

Svoju dicu l'jepo darovala:

svakom sinku nože pozlaćene,

svakoj ćeri čohu do poljane;

a malomu u bešici sinku,

njemu šalje u bošči haljine.

A to gleda junak Hasan-aga,

ter dozivlje do dva sina svoja:

“Hod'te amo, sirotice moje,

kad se neće smilovati na vas,

majka vaša srca arđaskoga!”

Kad to čula Hasanaginica,

b'jelim licem u zemlju udrila,

uput se je s dušom rastavila,

od žalosti, gledajuć’ sirota!