U narodu je list dobro primljen. Pretplata je počela odmah stizati, a s njom priznanja i zahtjevi čitalaca da list izlazi jednom sedmično, a ne jednom u petnaest dana – što je bila i ostala praksa Behara. Rizvić navodi nekoliko reagiranja čitateljica, što pokazuje da je Behar čitan i među ženskom populacijom. Stari su se žalili što u Beharu nema pjesama posvećenih sultanu, a konzervativci da je “suviše sitan onaj turski behar gore u naslovnoj slici, u onom mušepku”. Čak i takvi prigovori bili su pokazatelj da je Behar pokrenuo šire čitalačke mase i otvorio prostor koji prije nije postojao u bošnjačkoj kulturi pismenosti

Piše: Hamza RIDŽAL

Prije tačno 120 godina, u maju 1900. godine, pokrenut je časopis Behar, list za pouku i zabavu, slavni časopis koji je afirmirao bošnjačku književnost i kulturu stavivši ih u središte svog interesiranja. U njemu su publicirane brojne kritike, poezija i proza, a posebno je važno istaknuti da su u skoro svakom broju Behara publicirane i narodne umotvorine i građa iz usmene književnosti. Da nije bilo Behara, mnoge usmene pjesme i hikaje, sevdalinke i balade možda nikad ne bi ostale zabilježene. Pokretači Behara bili su najistaknutiji kulturni pregaoci bošnjačkog modernog preporoda: Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić i Osman Nuri Hadžić. Svi su oni bili već afirmirani kulturni pregaoci s objavljenim knjigama poezije, proze i publicistike. Veleposjednik iz Tešnja, znameniti Ademaga Mešić, brinuo je o finansijskom dijelu projekta, te je smatran vlasnikom časopisa.

Kroz deset godina kontinuiranog postojanja, prije nego je ugašen pa ponovo pokrenut 1927. godine, Behar je obrađivao teme bošnjačkog narodnog i kulturnog života, s ciljem njegova oblikovanja i usmjeravanja u pravcu prosvjetnog i kulturnog napretka. “S obzirom na bujnost književnog razvitka, uz nizanje književnih rezultata i osvajanje svih oblika književnog stvaranja, koju je omogućila pojava Behara sa kontinuitetom književnih listova do Prvog svjetskog rata, od 1900. godine može se govoriti o organizovanom razvijanju i podsticanju književnog stvaranja bosanskohercegovačkih Muslimana i stvaranju stalne muslimanske čitalačke publike, u odnosu prema dotadašnjim sporadičnim pokušajima individualne književne aktivnosti, koji su bili ograničeni na podliske zvaničnih i informativnih listova, na saradnju i gostovanje u srpskim i hrvatskim listovima u Bosni i Hercegovini i izvan njenih granica, ili su se pojavili u obliku malog broja zasebnih izdanja, knjiga, zbirki i brošura”, piše Muhsin Rizvić u književnohistorijskoj monografiji Behar.

Hadžić i Mulabdić bili su složni u namjeri da mjesto urednika prepuste mladom Safvet-begu Bašagiću, tada tridesetogodišnjaku koji se još uvijek školovao u Beču. I pored svoje mladosti, “Bašagić je među njima bio najugledniji i najpoznatiji, i kao pjesnik sa naglašenim idejama kulta domaće grude i plodnog spajanja istoka i zapada, i kao naučnik i historičar koji je podizao klonulu samosvijest Muslimana ističući njihovo slavensko porijeklo i staru slavu”. Rizvić još dodaje da je u Bašagićevom orijentalističkom školovanju u Beču bilo makar i prividno objedinjeno i svjetovno i teološko, pa je cjelinom svoje ličnosti predstavljao izrazito pogodnu osobu za namijenjeni posao. Kad se u ljeto 1899. godine vratio na ferije u Sarajevo, Mulabdić mu je izložio ideju o pokretanju časopisa i želju da Bašagić bude njegov prvi urednik, čime se on, prema Mulabdićevim riječima, oduševio i prihvatio prijedlog da preuzme uređivanje časopisa.

S ciljem osnivanja časopisa, pokretači su organizirali jedan širi sastanak bošnjačkih intelektualaca u prostorijama ruždije na Bentbaši. Na tom se sastanku našao manji skup činovnika iz vakufske direkcije i nekoliko mlađih kadija, zatim Riza-beg Kapetanović Ljubušak, arabista Ibrahim Repovac, Fehim Spaho, Hilmi Muhibić, Salih Alićehić, Hajdar Fazlagić i drugi. Sastanak je protekao u hladnoj atmosferi jer su mnogi učesnici isticali malodušnu bojazan za uspjeh projekta. Ipak, kako piše Mulabdić u svojim uspomenama u Beharu, “konačno se ipak prodrlo i odlučilo pozitivno”, pa je zakazan još jedan sastanak kako bi se dogovorili detalji. Prije drugog sastanka, održanog u februaru 1900. godine, javnost je upoznata s idejom pokretanja časopisa, te se, kako piše Rizvić, radoznalo iščekivalo pokretanje tog novog lista.

Drugi sastanak protekao je u organizacionoj atmosferi. Činjenica da je jedan dio prisutnih raspravljao o tome da li će list biti na arebici ili latinici najbolje svjedoči o atmosferi koja je vladala među jednim dijelom bošnjačke inteligencije tog vremena. Pritom je ponovo postavljeno pitanje finansijskog održavanja časopisa, ali sumnju u održivost i moguću finansijsku propast rastjerala je odlučna izjava Ademage Mešića, koji je kazao da će on lično nadoknaditi troškove koje prihodi lista ne budu mogli pokriti. Za urednika je potvrđen Bašagić, koji je listu dao ime Behar.

Nakon što je upućena molba u kojoj se traži dozvola da se pokrene jedan takav list, Zemaljska vlada je molbu proslijedila Zajedničkom ministarstvu u Beču, s popratnim dopisom u kojem je, između ostalog, stajalo: “Što se tiče Bašagića, njegovo dosadašnje ponašanje i književnička djelatnost pružaju dovoljno jamstvo za to da će pravac Behara biti prema programu i da će publicistički poduhvat uspjeti.” Ova rečenica iz popratnog pisma izuzetan je svjedok statusa koji je, iako veoma mlad, imao Bašagić među svojim sunarodnjacima, čak i onim u Zemaljskoj vladi. Odobrenje za pokretanje Behara potpisao je lično Benjamin Kalaj.

Prvom naslovnicom Behara dominirao je kameni portal prekriven arabeskama, na čijoj je sredini ispisan veliki naslov lista, a u lijevoj strani Begova džamija s pejzažom Trebevića u njenoj pozadini. Svijet Behara, smješten ponad naslova, označavao je proljeće i prvo godišnje doba kao simboličan početak književne i kulturne, ali i poeziju i njenu lirsku narodnu svježinu. Iz jednog pisma koje je Bašagić poslao Abdulahu Ajni Bušatliću vidi se da je sam Bašagić doživljavao Behar ne samo kao časopis već kao “kulturni pokret bosansko-hercegovačkih muslimana”. Bašagić je u Beharu vidio, i to neumorno pokazivao kroz brojeve koji su izlazili, obimnu književnu, prosvjetnu i kulturnu akciju koja se prvi put u tako širokom zamahu pokreće među Bošnjacima.

U narodu je list dobro primljen. Pretplata je počela odmah stizati, a s njom priznanja i zahtjevi čitalaca da list izlazi jednom sedmično, a ne jednom u petnaest dana – što je bila i ostala praksa Behara. Rizvić navodi nekoliko reagiranja čitateljica, što pokazuje da je Behar čitan i među ženskom populacijom. Stari su se žalili što u Beharu nema pjesama posvećenih sultanu, a konzervativci da je “suviše sitan onaj turski behar gore u naslovnoj slici, u onom mušepku”. Čak i takvi prigovori bili su pokazatelj da je Behar pokrenuo šire čitalačke mase i otvorio prostor koji prije nije postojao u bošnjačkoj kulturi pismenosti. “Nakon Kapetanovićevog Narodnog blaga i Hermanovih Narodnih pjesama, koje su u kulturnom životu širokih muslimanskih slojeva predstavljale prvi pokušaj stvaranja čitalačke publike na tekstovima pisanim narodnim jezikom i evropskim pismom, poslije Bašagićeve Trofande, koja je po drugi put književno aktivirala muslimanske narodne mase, pokretanjem Behara takva čitalačka publika biće konačno formirana, čime su raskinuti okovi tradicionalne orijentalne pismenosti Muslimana u Bosni i Hercegovini i položeni čvrsti osnovi za književni i kulturni razvoj u znaku simbioze zapada sa istokom”, objašnjava Muhsin Rizvić.

Sva trojica pokretača Behara imala su u centru svojih književnih nastojanja ideju društvenog osvješćivanja Bošnjaka, njihovog suočavanja s novim vremenima i otvaranju ka tekovinama zapadnoevropske kulture. S tim su ciljem i osnovali časopis čija je svrha bila podizanje narodnog morala, podsjećanju na prošlost i tradiciju, kao i na vlastite vitalne snage. U ovim su idejama svetrojica vidjeli vlastiti ideal, te je, kako napominje Rizvić, sama zamisao o pokretanju jednog bošnjačkog lista kod sve trojice našla prirodnog i spontanog odziva. U pismu koji je Osman Nuri Hadžić poslao Edhemu Mulabdiću 20. januara 1899. godine on ističe da list treba biti “isključivo naš islamski, uređivan u čistom, ali i razumnom islamskom duhu”, da bi u nastavku pisma iznio dvojnu idejnu platformu časopisa: “Prosvjetljenje i kulturni napredak našeg elementa usporedo i nerazdruživo sa islamsko-moralnim odgojem. U jednu rieč: vjera i prosvjeta”, pisao je Hadžić.

Rizvić piše da nije poznato u kojoj je mjeri Mulabdiću odgovarala ovakva koncepcija časopisa, jer je u njoj islam istaknut kao jedan od obrazovnih ciljeva lista, a ne kao opći kulturni i duhovni supstrat na koji treba računati. Hadžić je, dakle, težio i za svojevrsnom reformom islama smatrajući da će se upravo kroz Behar ona moći na pravilan način artikulirati. U Behar je, doista, začeta i svojevrsna islamska reforma. Kroz časopis je artikuliran taj početni reformistički impuls, a činjenica da je i časni reis Džemaludin ef. Čaušević bio aktivan saradnik Behara mnogo govori o značaju koji se pridavao islamu kroz ovaj časopis. Ipak, ulema je u to vrijeme bila prezauzeta borbom za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Iako su pojedinci i ranije radili na reformi islamske misli u Bosni, istinska reforma nastupit će u desetljećima koja dolaze, što svjedoči da je značaj samog Behara nadilazio njegov početni kulturni impuls.