Edhem Mulabdić je bio prvorazredni intelektualac, među prvima je shvatio neminovnost smjene jednog društveno-političkog uređenje drugim, nužnost učenja zapadnog pisma, uloge čitatelja, ali i robnonovčanih odnosa koje sa sobom donosi vrijeme kapitalizma. Prilagodbu novom načinu naobrazbe nije shvatao kao momenat koji će ugroziti posebnost Bošnjaka. Tokom svoga rada najviše je sarađivao sa Safvetom begom Bašagićem, te Osmanom Nuri Hadžićem
U narodu je list dobro primljen. Pretplata je počela odmah stizati, a s njom priznanja i zahtjevi čitalaca da list izlazi jednom sedmično, a ne jednom u petnaest dana – što je bila i ostala praksa Behara. Rizvić navodi nekoliko reagiranja čitateljica, što pokazuje da je Behar čitan i među ženskom populacijom. Stari su se žalili što u Beharu nema pjesama posvećenih sultanu, a konzervativci da je “suviše sitan onaj turski behar gore u naslovnoj slici, u onom mušepku”. Čak i takvi prigovori bili su pokazatelj da je Behar pokrenuo šire čitalačke mase i otvorio prostor koji prije nije postojao u bošnjačkoj kulturi pismenosti
Mulabdić je, uz Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka i Safvet-bega Bašagića, zasigurno bio ponajvažnije ime cjelokupnog bošnjačkog preporoda na razmeđu stoljeća. Na izazove koje je donijelo novo vrijeme i ulazak Bosne u zapadnoevropski kulturni krug i sastav Austro Ugarske Mulabdić je odgovorio na izuzetan način, aktivno se uključivši u oblikovanje političke, društvene i kulturne stvarnosti Bošnjaka
Desila se zasigurno najnekompetentnija, ali i najradikalnija promjena u nastavi maternjeg jezika i književnosti od završetka rata pa nadalje, a o tome u našem društvu nema doslovno nijedne riječi, a nekamoli ozbiljnih analiza. Čak ih nema ni u stručnom ili akademskom kontekstu
