Protekli period ne ulijeva nadu ni sigurnost da će ono što se desilo biti kažnjeno. Stječe se utisak da će veliki broj zločinaca izbjeći kaznu. Ipak to nije uradilo nekoliko ljudi, nego je to sistematski rađeno. Iza zločina nad Bošnjacima u Bratuncu stajao je sistem. Tužilaštvo, nažalost, ne vrši brzi sudski proces. Određeni svjedoci umiru i sve to otežava da se dođe do onih koji su počinili zločine

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

U etničkom čišćenju Bratunca 1992. godine, koje su počinili Jugoslavenska narodna armija, Srpska teritorijalna odbrana i paravojne formacije iz Srbije, u samo nekoliko dana ubijena su 603 Bošnjaka, a dvadesetak hiljada ih je protjerano iz svojih domova. Bošnjačka su sela uništena i spaljena, a vjerski objekti do temelja srušeni. Na području općine Bratunac locirani su deseci masovnih grobnica koje svjedoče o razmjerama zločina nad Bošnjacima počinjenim 1992. godine.

U bratunačkom naselju Hranča, u srijedu 3. maja 2017. godine, učenjem tevhida šehidima započela je manifestacija “Dani genocida u Bratuncu”. Ovo je jedanaesta manifestacija kojom se preživjeli stanovnici s područja Bratunca prisjećaju najstravičnijih zločina izvršenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

U petnaest dana trajanja, u svim bratunačkim naseljima podsjeća se kroz vjerski i kulturni program na krvavi maj i zločine nad Bošnjacima koje su počinile srpske snage 1992. godine.

Centralni događaj ove manifestacije jeste jedanaesta kolektivna dženaza žrtvama genocida od 1992. do 1995. godine, koja će biti klanjana 12. maja ove godine, a na kojoj će biti ukopano sedam žrtava.

RUŽE ZA UBIJENE

“Svake godine mi 3. maja počinjemo sa sjećanjem na genocid nad Bošnjacima. Ovog 3. maja smo bili u Hranči, gdje smo proučili tevhid, a nakon toga smo posjetili masovnu grobnicu Borkovac. Također, u organizaciji Bošnjačke zajednice kulture ‘Preporod’, u Bratuncu je promovirana knjiga Bosna i Hercegovina u vrijeme pojave (veliko)nacionalnih ideja autora Senaida Hadžića. Bili smo i u Sarajevu, gdje smo 5. maja promovirali tu knjigu”, kaže Admir Velić, predsjednik Organizacionog odbora.

U okviru obilježavanja manifestacije “Dani genocida u Bratuncu” organiziran je 6. maja Dan bijelih nišana.

“Tog dana smo djecu koja pohađaju mektepsku nastavu doveli na mezarje. Djeca su oprala i očistila nišane bratunačkih žrtava. Moramo našu djecu učiti i govoriti im šta se desilo kako bi cijenili, vrednovali i pamtili”, kaže Velić, koji dodaje da se u okviru obilježavanja obilaze bratunačka mjesta gdje su Bošnjaci stradali te masovne grobnice.

“Obići ćemo Glogovu, Suhu. Tu posjećujemo masovnu grobnicu. Cjelodnevnom aktivnošću obilazimo gradski stadion na koji su 1992. godine dovedeni Bošnjaci. Sa stadiona su Bošnjaci deportirani za Kladanj, a veliki broj njih zatvoren je u školu ‘Vuk Karadžić’ (današnja škola ‘Branko Radičević’). Mirnom protestnom šetnjom od stadiona do škole ukazujemo na događaje i dešavanja iz 1992. godine. Poznato je da je više od 600 muškaraca bilo zatočeno u fiskulturnoj sali osnovne škole, a više od 200 ih je ubijeno. Neizostavan dio jeste i odlazak na Ljubovijski most, s kojeg u Drinu simbolično bacamo ruže za sve žrtve koje su pale 1992. godine na području općine Bratunac. Cilj nam je i uspostava dobre saradnje s općinom Visoko, koja je 1992. godine primila logoraše iz Bratunca”, ističe Velić.

 TRI PRESUDE ZA RATNE ZLOČINE

U Bratuncu na mezarju Veljaci ukopano je do sada više od 280 žrtava, od toga je više od četrdesetero djece.

“Jedno obdanište ubijeno je 1992. godine. Još se traga za određenim brojem ubijene djece i civilnih žrtava. Imamo problem što su mnoge porodice kompletne ubijene, pa je proces identifikacije usporen. Ove će godine svoj smiraj u mezarju naći i dvogodišnji Emir, koji je ubijen 1992. godine. On bi danas bio odrastao čovjek, ali, eto, neko je odlučio da prekine njegovo djetinjstvo”, govori Velić, koji dodaje da masovne grobnice govore i o razmjerama zločina.

“Primjer su grobnice Suha i Glogova. Mi imamo dokumentirane podatke i slike iz tih grobnica koje svjedoče o razmjerama zločina i monstruoznosti zločinaca. Međutim, najveća grobnica Bošnjaka jeste Drina. Zbog toga simbolično u Drinu bacamo ruže. Mi smo svjesni da je i u prošlosti Drina bila grobnica Bošnjaka, a to se ponovilo i tokom posljednjeg rata. Nama je cilj da sve ljude podsjetimo šta se sve može probuditi u čovjeku i šta ljudi mogu uraditi drugim ljudima. Želimo da upozorimo i ne zaboravimo šta se desilo”, objašnjava Velić i dodaje da se porodice žrtava sve manje nadaju da će pravda biti zadovoljena, a počinioci zločina kažnjeni.

“Protekli period ne ulijeva nadu ni sigurnost da će ono što se desilo biti kažnjeno. Stječe se utisak da će veliki broj zločinaca izbjeći kaznu. Ipak, to nije uradilo nekoliko ljudi, nego je to sistematski rađeno. Iza zločina nad Bošnjacima u Bratuncu stajao je sistem. Tužilaštvo, nažalost, ne vrši brzi sudski proces. Određeni svjedoci umiru i sve to otežava da se dođe do onih koji su počinili zločine”, kaže Velić.

Za sve ono što se dešavalo na području općine Bratunac 1992. godine procesuirane su samo tri osobe. To je porazna činjenica za preživjele žrtve koje su izgubile članove porodica.

U cilju čuvanja sjećanja na žrtve, kompleks na Veljacima se uređuje.

“U toku je gradnja musale. Mi nastojimo svake godine uraditi po jedan dio. Imali smo veliko razumijevanje i pomoć u realizaciji od strane Ministarstva za izbjegla i raseljena lica FBiH, kao i od potpredsjednika RS-a Ramiza Salkića.”

Elvir ef. Hodžić, glavni bratunački imam, kaže da u bratunačkom naselju Begići imaju četiri kuće gdje su pobijeni i zapaljeni Bošnjaci, starci i djeca. Tu su pronađene kosti braće Hajrudina i Nurdina, koji su ukopani u jedan mezar. Od njih je nađeno nekoliko kostiju. Medicina je uznapredovala, tako da se DNK analizom moglo otkriti da su to njihove kosti, ali nije još na tom nivou da se zna tačno čija je čija kost.

“Želimo da to istrgnemo iz zaborava, a ustvari da odgajamo naše naredne generacije tako da ih više nikada njihove komšije ne prevare. Naše komšije slave dvadeset pet godina od oslobađanja Bratunca, Zvornika, Vlasenice i ostalih gradova u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Zato, mi sebi moramo staviti kao zadatak da nam ovih dana ništa ne treba biti preče nego da ispratimo ove dane obilježavanja”, kazao je Elvir ef. Hodžić.

HRONOLOGIJA ZLOČINA NAD BOŠNJACIMA U BRATUNCU 1992. GODINE

Hranča je bila prvo bošnjačko selo u općini Bratunac na meti lokalnih srpskih snaga. Skupina srpskih paravojnih formacija upala je u ovo selo 2. maja 1992. i započela s pretresima bošnjačkih kuća. Zahtijevali su od mještana da predaju oružje. Prije napuštanja sela ubili su Fiću Ramića. Idućeg dana naoružani Srbi, podržani jedinicama Jugoslavenske narodne armije (JNA), okružili su Hranču, masakrirali četrnaest bošnjačkih civila, a potom u potpunosti spalili ovo selo. Najmlađa žrtva bila je Selma Hodžić, djevojčica od sedam godina. Nakon Hranče, srpske snage napale su 6. maja selo Blječeva. Selo je granatirano, a nekoliko stanovnika ubijeno.

Dana 9. maja 1992. godine srpske oružane formacije, opet uz pomoć Jugoslavenske narodne armije (JNA), ušle su u selo Glogova i izmasakrirale najmanje 64 nenaoružanih bošnjačkih civila. Maskirani srpski vojnici odveli su nekoliko žena u obližnju šumu, gdje su ih silovali. Preostale su stanovnike sela protjerali. Prije masakra, mještani sela bili su razoružani i zajamčena im je sigurnost.

Srpske snage, koje su se sastojale od JNA, Srpske teritorijalne odbrane i policije, te specijalnih jedinica, “Arkanovaca” i “Šešeljevaca”, 5. maja 1992. godine okružile su Bratunac. Nakon toga, provele su jednu od najokrutnijih akcija protiv bošnjačkog stanovništva Bratunca i obližnjih sela. Racijama su istjerali između 4.000 i 5.000 bošnjačkih stanovnika iz svojih kuća te ih zatočili na lokalnom fudbalskom stadionu “Bratstvo”. Dolaskom na stadion, zatvorenici su prvo bili opljačkani, a potom razdvojeni od svojih familija – muškarci od žena – a neki su strijeljani na licu mjesta. Srbi su sa stadiona “Bratstvo” odveli nekoliko stotina žena i maloljetnih djevojaka u lokalni hotel “Fontana”, gdje su ih silovali. Ostale zarobljenike nagurali su u autobuse i odvezli u pravcu Kladnja.

Sudbina oko sedamsto nenaoružanih bošnjačkih muškaraca bila je posebno okrutna. Oni su jedan po jedan razdvajani od svojih familija i odvođeni u fiskulturnu salu OŠ “Vuk Karadžić”, koja je bila pretvorena u logor. U sljedećih su nekoliko dana oni brutalno mučeni, a oko 350 ih je ubijeno na najokrutnije moguće načine.