Ivanković se za ovakve tvrdnje poziva na izvjesne “stare franjevačke ljetopisce”, koji, ako su takvo što i napisali, ne mogu, kao pripadnici prozelitskog katoličkog reda, koji je došao da lomačom pokrštava bošnjačke heretike, biti objektivan i neutralan historijski izvor u ovom pitanju.
Iako ovo nije novum i bezbroj je sličnih primjera kroz historiju BiH, u današnje vrijeme samo mjesečari (iz hira, opsjenarstva ili prevelike upućenosti u svoj grandiozni ego) pokušavaju uvjeriti Hrvate i Srbe da su ustvari Bošnjaci. Hrvati i Srbi, koji su svoja nacionalna imenovanja i identitetarna zaokruživanja izvršili još u 19. stoljeću, ovakva tumačenja vlastitog identiteta dočekuju s krajnjim podsmijehom. U inačici historijske činjenice da su nekad svi bili Bošnjaci pojavila se kod opsjenara dodatna potreba da Hrvate i Srbe upućuju u integralno bosanstvo, u smislu postojanja bosanske nacije s tri pripadajuća naroda.
Nedovoljan broj glasova, nedostatak kvoruma i činjenica da književnik Željko Ivanković nije glasao za sebe, odnosno da uopće nije “prisustvovao” elektronskoj sjednici na kojoj se glasalo o njegovom izboru za predsjednika Skupštine PEN-a, spasili su, barem zasad, ovu organizaciju od još jedne blamaže
