fbpx

Zvaničnici Dobre partije u naporima su da se distanciraju od HDP-a, između ostalog, posegli i za revizijom historije tvrdnjama kako Ekrem İmamoğlu (rođen Mudafa) nikad nije bio njihov kandidat za gradonačelnika Istanbula, a u naporima da se distanciraju od CHP-a negirali postojanje Nacionalnog saveza. Znači, na neki način “business as usual” ili povratak na “normalu”

Postoji još jedan (bitan) razlog zašto se toliko pizme izlilo od opozicije prema porodici Gülüşken. Činjenica da su oni etnički Kurdi zahvalni turskoj državi do mjere da ponosno govore Atatürkovu parolu “Oh, kako sam sretan zvati se Turčinom” ruši sve predrasude i neistine na kojima “političari i novinari, pripadnici terorističkog FETÖ-a i pristalice PKK-a” pokušavaju graditi distorziranu sliku Turske, vladajuće partije, društva – ukratko: realnosti

Prije 20 godina niko ni nije mogao predvidjeti da će Turska slati humanitarnu pomoć u vidu medicinske opreme najrazvijenijim zemljama Zapada kao što su SAD ili Velika Britanija. Primjer Malatye i proizvodnja 2 miliona hirurških maski dnevno nije jedini očigledni pokazatelj elastičnosti i brzine kojom se turska privreda prilagođava (vanrednoj) situaciji

Teško je za povjerovati da Latić kao argumente za svoju ideju “odgode” ramazana navodi pristalice CHP stranke koja ima bezbroj ovakvih propusta kada je u pitanju vjera. Opet, treba uzeti u obzir i Latićevo “prijateljstvo” s Adnanom Oktarom, poznatijim kao Harun Yahya, koji se trenutno u Turskoj nalazi u zatvoru pod optužbom da je na čelu kriminalne grupe koja se tereti, između ostalog, i za seksualno zlostavljanje, protivpravno zadržavanje djece, utaju poreza i iznuđivanje.

Do sada su, osim Turske i Rusije, sve države zatražile pomoć od MMF-a. S druge strane, prema posljednjim informacijama, više od devedeset država zatražilo je pomoć od Turske, koja je odgovorila na čak više od trideset poziva i poslala svoju pomoć u zemlje, među kojima je i Bosna i Hercegovina