fbpx

Sredinom, 2017; režija i scenarij: Emir Zumbul Kapetanović; direktor fotografije: Amel Đikoli, montaža: Emir Z. Kapetanović; producent / Al Jazeera Balkans: Sead Kreševljaković

Ujedno je riječ i o samoodređivanju i samodefiniranju, sa sviješću da sliku i stanje jednog naroda određuje i tzv. “pogled izvana”, odnosno nije presudno samo vlastito viđenje, nego i to kako nas drugi vidi. Međutim, redakcija Stava smatra da na pitanje postojanja nacionalizma među Bošnjacima treba početi odgovarati prije svega introspekcijom i samopreispitivanjem.

Po mnogim svjedočanstvima, Makov odlazak obilato je bio potpomognut tadašnjim velikim političkim malverzacijama, prijetnjama, napadima i pritiscima. No, Mak je otišao gotovo pjesnički. Nad časopisom Život okončao je svoj život. Ali, ne i svoja djela. Ove godine, kada slavimo Makov stoti rođendan, svjedočimo kakav su život imale i još imaju sve njegove riječi, prizivajući i ove: “A eto, taj bosanski jezik, taj bosanski govor i razgovor, doživio je da ga pojedinci kastriraju, i da tu kastraciju proglase naučnom i zakonitom”

Sumnjam da je i u jednom drugom vremenu kao u našem bilo toliko neobuzdanog brbljanja i forsiranog raspričavanja. Brbljanje je najkarakterističnija demokratska vrlina: parla parla parla parlamentarizam. Sve to stvara jednu nesnosnu buku koja zagušuje bilo kakav smisao, bilo koju istinu, čak i najobičnije činjenice. Zapravo, što je manje smisla, to je više govora; što je više govora, manje je slušanja; što je više pisanja, to je manje čitanja

Iako je Đinđić zaslužan za demokratizaciju Srbije i uvođenje demokratije poslije totalitarnog i zločinačkog režima, kako vrijeme odmiče, u javnosti je, naročito među Bošnjacima, primjetna jedna vrsta kulta Zorana Đinđića i idealizacije njegove politike i djelovanja. Da je Zoran Đinđić daleko od toga, pokazuje njegov politički put koji je vezan za nacionalističke srpske akademske krugove i ideju “Velike Srbije”

“Ova je knjiga vrlo interesantna ne samo po temi i autoru nego i zbog činjenice što je ona napisana prije više od četiri decenije i što je ta tema o Bosanskom ustanku (od 1875. do 1878. godine) napisana iz sasvim drugog ugla, na osnovu isključivo osmanskih dokumenata, za razliku od drugih autora koji su se bavili ovim pitanjem, a pisali su na osnovu zapadnih dokumenata i imali svoje viđenje ovih događaja. Neki od njih, ne kažem svi, bili su pod utjecajem srpskog romantizma, ali i propagande tog vremena i nisu se ogradili kao pravi naučnici. Drugi je dio pokušao da bude što objektivniji, ali bez poznavanja stanja na drugoj strani i stoga se nije mogla stvoriti jedna cjelovita slika o ovim događajima”

Ovo dvoje mladih, kreativnih ljudi dio su grupe “Četiri lica Omarske”, umjetničkog kolektiva koji svojim akcijama širom svijeta podsjeća na to šta se dešavalo u prijedorskim logorima smrti 1992. godine i čiji se članovi ne libe kazati kako je u tom gradu na zapadu BiH počinjen genocid

Iako posljednja odluka Međunarodnog suda nije dobra ni za Bosnu i Hercegovinu, presuda iz 2007. godine u potpunosti ostaje trajati sa svim svojim određenjima i zaključcima da je Republika Srbija prva država koja je proglašena odgovornom za povredu svojih međunarodnih obaveza iz UN Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Ostat će trajno zabilježeno da su zločin na području Srebrenice izvršile policija i vojska Republike Srpske. I to je pravna i historijska istina, ali i ona procesna i ona materijalna, koja bi za svoju posljedicu trebala imati doslovno izvršenje ove sudske odluke iz 2007. godine