fbpx

“Čim je televizijska ekipa isključila kamere, situacija se munjevito promijenila. Od tog momenta Ratko Mladić nije više bio ljubazni striko, nego pobjedonosni vojskovođa koji je komandantu Holandskog bataljona, koji se žurno prema njemu uputio, odrješito pokazao granice. ‘Molim Vas, ja sam komandant Holandskog bataljona i ja...’, pokušao je protestirati potpukovnik Karremans. ‘Kakav, bre, komandant? Ti si jedna karina. Ja sam ovdje bog’”

“Bojao sam se samo da ne izginemo svi. Razmišljao sam samo da hoće iko od nas preživjeti. Otac poginuo, jedan brat u Srbiji ostao, ništa nismo znali, ja idem šumom, dvojica ovih mlađih ostali s mamom u Potočarima. To me strah bilo, da li će ko preživjeti... Mislio sam, gotovo je, niko neće ostati”, govori Mirzet

Zbog cjelokupne situacije, u Potočarima ove godine neće biti prisutan veliki broj osoba kao proteklih godina. Neće biti ni organiziranog prijevoza autobusima u Potočare. Izvjesno je da bi ove godine, da nije bilo pandemije virusa korona, u Potočarima bilo više od 50 hiljada osoba. U Memorijalnom centru “Srebrenica – Potočari” svjesni su da će ove godine “sve biti drugačije kada je u pitanju godišnjica obilježavanja”

Od početka Agresije na Bosnu i Hercegovinu svi parametri pokazuju da je dijaspora kontinuirano uz svoju domovinu, a kontinuitet takvog odnosa moći će pokazati za vrijeme kampanja prijave članova dijaspore na lokalne izbore zakazane u novembru ove godine. Posebno se ovo odnosi na veliki broj iseljenika iz Srebrenice koji su zbog Genocida napustili svoj grad. Njihovi glasovi izuzetno su važni u podršci probosanskom zajedničkom kandidatu za načelnika Srebrenice Aliji Tabakoviću

Radiokomunikacije Vojske RS-a, koje su presreli pripadnici Armija BiH i SDB-a u julu 1995. godine, predstavljale su važan dokaz u svakom suđenju vezanom za dokazivanje Genocida u Srebrenici. U ovom ekskluzivnom intervjuu, datom u povodu obilježavanja 25. godišnjice Genocida u Srebrenici, istražiteljica MKSJ Stefanie Frease prvi put za bh. medije govori o složenosti procesa ove istrage koja je pomogla Tužilaštvu MKSJ da dokaže Srebrenički genocid.

Na današnji dan 2010. godine Haški tribunal proglasio je oficire Vojske Republike Srpske, Vujadina Popovića i Ljubišu Bearu, krivim za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. i osudio ih na kaznu doživotnog zatvora. Drago Nikolić osuđen je na 35 godina, Ljubomir Borovčanin na 17, Radivoje Miletić na 19, Milan Gvero na pet, a Vinko Pandurević na 13 godina zatvora. Beara je rođen 1939. godine u Sarajevu. U maju 1992. godine imenovan je za načelnika sigurnosti Glavnog štaba Vojske RS a i bio je smatran za jednog od najbližih saradnika Ratka Mladića. Stav donosi dijelove dokumentarnog romana Ivice Đikića Beara, koji je, na temelju izvornih dokumenata sa suđenja ratnim zločincima u Hagu, rekonstruirao kako je kapetan bojnog broda JNA Ljubiša Beara postao glavni organizator genocida u Srebrenici

Iza nas je jedan mukotrpan rad u kojem je bilo mnogo odricanja od svih. Prvi korak smo uradili i poslala se jasna poruka. Naši građani su očekivali ovakav ishod. Ne može se očekivati podrška naroda ako smo posvađani i razjedinjeni. Mi smo sve “ratne sjekire” zakopali i krenuli u priču da radimo zajedno. Sada nam predstoji veliki posao, a to je na mobilizaciji glasača, posebno ljudi izvan Srebrenice i posebno preživjelih žrtava Genocida koje su rasute širom svijeta

Moramo znati svi da je svaki pedalj, svaki metar trase od Nezuka do Potočara, natopljen nečijom krvi. Idemo u taj pohod da odamo počast ubijenima, damo podršku preživjelima. Nema ni nas preživjelih mnogo. Prema evidenciji, svake godine u “Maršu mira” učestvuje između 80 i 100 preživjelih iz jula 1995. godine. Ove godine samo će oni učestvovati i to je prilika da se čuju njihove priče, svjedočanstva, poručio je Habibović