Mediji, bar oni koji za sebe kažu da su bosanskohercegovački, trebali bi pisati i promovirati pozitivne priče, kojih ima u Srebrenici. Naravno, treba pisati i o negativnim pojavama i događajima, ali uporno se truditi da sve bude negativno nanosi štetu običnom čovjeku koji nastoji živjeti u Srebrenici, a svoju kuću ispuniti srećom i osmijehom.
“Želio je sresti se sa svojom porodicom koja je otišla, a o kojoj ništa nije znao, čak ni gdje su, ni kako su. Preko radioamatera dobio je informaciju da su negdje u Holandiji, ali nije imao ni fotografiju ni njihovo pismo kako bi se lično uvjerio u te navode. Nadao se da će se sresti u nekom gradu, gdje će u miru šetati, otići na sok i kahvu”
Na listi UNESCO-a nema nijedne srebreničke nekropole uprkos tome što se na ovom području nalazi veliki broj nekropola, najkrupniji i najmasivniji stećci na području Bosne i Hercegovine, bogato ukrašeni primjerci stećaka. Mnoge nekropole stećaka na području Srebrenice, ali i Bosne i Hercegovine, tokom vremena su nestale ili su uništene. Mnoge su još uvijek neotkrivene ili nezaštićene i propadaju, iako je svaki stećak “povelja” koja svjedoči o bogatoj historiji Bosne i Hercegovine
Prije nekoliko dana to nekada “nevino slatko dijete po kojem su bili dijelovi utrobe ostalih pogubljenih” odlučilo je da nam odgovori na pitanja. Reklo nam je da je tu, među nama, da se vratilo na svoje, na mjesto odakle je na strijeljanje odvedeno sa svojim ocem. Ovaj, sad već odrastao muškarac ekipi Federalne televizije rekao je da se zove Fahrudin Muminović i da je “zaštićeni” svjedok koji to ne želi više biti. Živi u Urkovićima (Bratunac) s amidžom i sestrom
Mina Ibrahimović vratila se u svoje Dimniće prije nekoliko godina, kako kaže, da tu liječi svoju tugu. Mini su u genocidu ubijeni sinovi Saib i Samir, te muž Sadik. Do prije dvije godine živjela je u drvenoj kućici. Federalno ministarstvo za izbjeglice napravilo joj je kuću i sad joj je lakše. Mina ima ovce i koze, ukupno pedesetak grla. Ima dosta voća, a uzgaja i povrće
Evropski parlament “žali zbog kontinuiranog poricanja genocida u Srebrenici od nekih predstavnika srbijanskih vlasti i podsjeća da puna saradnja s Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju i Mehanizmom koji ga je naslijedio također uključuje puno prihvatanje i primjenu njegovih presuda i odluka te naglašava da je priznavanje genocida u Srebrenici osnovni korak na putu Srbije ka pristupanju EU”
Dodatnu zabrinutost daje i izjava hrvatske predsjednice Grabar-Kitarović, koja je rekla da je susret s Brnabić bio izvrstan jer je njoj izuzetno stalo do budućnosti srpsko-hrvatskih odnosa. Nada se da će nastaviti u tom smjeru kako bi rješavali goruća pitanja na jugoistoku Evrope. Smrad protofašističkog Cvetković-Maček sporazuma sve je intenzivniji. Jasno je da se sintagma Jugoistočna Evropa odnosi samo i isključivo na BiH, jer nigdje drugdje te dvije isfrustrirane državice, Srbija i Hrvatska, nemaju nikakav utjecaj
Učesnici Marša mira prešli su put duži od 300 kilometara, a sve s ciljem odavanja počasti žrtvama zločina u Vukovaru i žrtvama genocida počinjenog u Srebrenici. Poruka koju nose sa sobom jeste da se zločini više nikad, nigdje i nikome ne ponove.
Kroz susret umjetnika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i drugih zemalja, pokušamo svijetu uputiti ljepšu poruku u želji da se svi zajedno moramo truditi u izgradnji mira. Podsjećam na ono što je Sv. Franjo Asiški govorio da su mir i dobro ono o čemu moramo govoriti i oko čega se moramo pozdravljati, ali i ono oko čega se iskreno moramo potruditi. Na kolonijama je do sada nastalo više od 70 djela i djela s prethodne dvije kolonije predstavljena su u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Austriji, Italiji, Njemačkoj, kazao je fra Joso Oršolić
Kada je Srebrenica pala, Bekir je imao šesnaest godina. S hiljadama drugih krenuo je putem smrti u nadi da će stići do slobodne teritorije. Ipak, dani su prolazili, zima je došla i prošla, snjegovi se otopili, a Bekir nije dolazio. Došlo je proljeće, a s proljećem i Bekir. Nakon devet mjeseci provedenih u podrinjskim šumama, 6. aprila 1996. godine, nakon 270 dana lutanja, skrivanja i probijanja, Bekir je s još pet muškaraca došao na slobodnu teritoriju
