fbpx

Možda filmovi u kojoj se tema genocida nad Bošnjacima koristi tek kao kulisa za pravosudnu dramu i mizanscen za humanizaciju zločinačkih monstruma i ima nekog mjesta na “avangardnim” filmskim festivalima u Rusiji, no svakako je skandalozno da se takvi sadržaji emitiraju na javnom emiteru koji finansiraju preživjele žrtve genocida, pogotovo za 11. juli. No, upravo je taj avangardizam, ta potreba da se subverzivno dekonstruiraju ama baš svi dosadašnji narativi bošnjačkog društva, pogotovo oni proistekli iz odbrane od agresije, pravi razlog zašto je kidnapirana TVSA, ali i zašto trenutni kantonalni manjinski režim u Sarajevu ima podršku određenih stranih centara

Ovog jula u javni prostor, i to u vrijeme obilježavanja 24. godišnjice od genocida u Srebrenici, na mala vrata i gotovo bez reakcija uvedena je jedna nekritička usporedba Srebrenice i Jasenovca, kao simbola za dva ogromna zločina počinjena na našim prostorima. Ne bi u tome bilo ništa sporno da se to poređenje aktualizira u širem historijskom kontekstu, a ne uoči i poslije same srebreničke dženaze, jer bi neupućeni mogli razumjeti da je genocid nad Bošnjacima srednjeg Podrinja, kao i drugi masovni zločini koje su srpske državne i paradržavne tvorevine počinile nad civilima Bošnjacima Prijedora, Foče, Višegrada, Ključa, Bijeljine, Zvornika, Sarajeva i drugih mjesta, počinjen kao neka vrsta protuteže Jasenovcu

Bošnjaci moraju konačno shvatiti ono što drugi već odavno znaju: u današnjem svijetu kultura je sjećanja vrijednost, čak neka vrsta društvenog kapitala koji se mora pomno čuvati jer će ga, ukoliko ga se poput zlatnog dukata nemarno ostavi na putu, neko drugi uzeti i zloupotrijebiti u vlastite svrhe.

Izbori za državni nivo pokazali su da SDA ima snagu da angažira najveći broj birača. Međutim, ostaje pitanje hoće li to biti dovoljno. U tom smislu, ništa nije sigurnije nego da bošnjačke i probosanske stranke prisutne u Srebrenici zakopaju ratne sjekire i razmišljaju u pravcu jedinstvenog nastupa na lokalnim izborima 2020. godine. Kako saznajemo, postoje određeni razgovori i sastanci, ali do sada nisu polučili konkretne rezultate.

Ramizova priča jedno je lice Srebrenice. Izbjegličko, povratničko, u stalnoj brizi za poslom, za donacijama za obnovu kuće. Lice čovjeka koji brine kako preživjeti bez stalnog posla, koji je ostao sam, koji traga za kostima najbližih srodnika. Srebreničana poput Ramiza na desetine je, ali postoji i jedna druga Srebrenica, priča koju pričaju njena djeca, djeca preživjelih u genocidu. Djeca povratnika. Djeca koja žele ulagati u rodni kraj svojih roditelja

U Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari danas će biti obilježena 24. godišnjice genocida nad Bošnjacima „Sigurne zone UN-a“ Srebrenica i obavljen ukop identifikovanih žrtava genocida iz jula 1995. godine.

Nakon nekoliko kilometara, našao sam oca. Sjedi uz jedno drvo i plače. Kad me je ugledao, kaže: 'Sine, idi ti i spasi se, imaš dijete, a ovo sve ostavi.' Rekao sam mu: 'Babo, neću, vratio sam se po tebe i braću.' Našao sam i oba brata. Stariji brat Senad, koji je bio 1969. godište, rekao mi je: 'Idi ti, bolje ti da pređeš nego ja, bježi, ako padne granata, pobit će nas sve.' On nije bio oženjen, a ja sam tada imao kćerku. Tu smo se rastali. Oca i braću nikad više nisam vidio”

Delić je zbog posla obilazio podrinjska mjesta, susretao se s ljudima, pričao s njima i prenosio njihove priče, brige i probleme. Na Podrinje i ljude u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, kaže, gleda s poštovanjem i ljubavlju

Ploča s petokrakom zamijenjena je spomen-pločom s krstom, služen je parastos srpskim žrtvama iz Drugog svjetskog rata, a prije nekoliko dana na spomenik je postavljen i pravoslavni krst. Među stradalim koji su ukopani u partizanskoj kosturnici bilo je Bošnjaka, Srba, Hrvata, Roma i ostalih