fbpx

Ibrišimovićevo književno djelo veliko je i po obimu, a proteže se počev od autorove prve pripovjedačke zbirke Kuća zatvorenih vrata (1964) i njegova prvog romana Ugursuz (1968), preko nekoliko kasnijih pojedinačnih, mahom pripovjedačkih, a potom i dramskih tekstova, među kojima su i romani Karabeg (1971) i Braća i veziri (1989), pa sve do Knjige Adema Kahrimana napisane Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem (1992), odnosno do romana Vječnik (2005) i El-Hidrova knjiga (2011), kojima se zatvara gotovo pola stoljeća dug književni rad ovog autora.

Odlučili smo da vezi Bošnjaka s domovinom konačno damo što je moguće čvršći i funkcionalniji institucionalni okvir. Ovo je nužno ako želimo pomoći našim ljudima u iseljeništvu da sačuvaju svoj identitet i da tako ostanu to što jesu, ne odbacujući ni vrijednosti društava u kojima sad žive, ali ni vrijednosti domovine i svojeg porijekla. To je, stoga, ono čemu suštinski služi „Preporodov“ Komunikacijski centar, odnosno Centar za Bošnjake u domovinskim zemljama i dijaspori – mi želimo biti institucionalna veza između naših ljudi u dijaspori i njihove domovine, mi to moramo biti ako želimo pomoći našim ljudima u iseljeništvu, ali i našoj domovini, koja ih se ne može niti smije odreći i koja na njih mora računati zarad našeg zajedničkog, općeg dobra.

U posljednja tri desetljeća nestale su velike bošnjačke izdavačke kuće, a veliki broj časopisa je i nastao i nestao. Stječe se dojam da Bošnjacima nije nedostajalo kvaliteta, ali ono što nedostaje jeste zasigurno kontinuitet. Novopokrenuti magazin za kulturu i društvo “Biserje”, za sada na portalu kao elektronski, a u dogledno vrijeme i kao printani medij, predstavlja novu platformu na kojoj se mogu naći svi dobrohotni, bez obzira na njihovo političko i ideološko uvjerenje, a koji su spremni uložiti vlastitu energiju za promicanje bošnjačke tradicije, bosanskoga jezika i savremene bošnjačke političke misli

Novi predsjednik “Preporoda” ističe da “svaki program, pa i ovaj, može ostati samo lista lijepih želja i namjera ukoliko ne postoje oni koji će ga ostvarivati, ali i ukoliko ne postoje i odgovarajući finansijsko-materijalni preduvjeti i druge okolnosti koje će omogućiti njegovu realizaciju.”

Međutim, prije svakog dijaloga potrebno je definirati principe dijalogiziranja, a jedan od osnovnih principa u dijalogu bilo koje vrste, a koji ne želi prerasti u konflikt, jeste princip uvažavanja i priznavanja učesnika dijaloga, jer, bez ovog, dijaloga u osnovi nema. U tom smislu, prije svega drugog, Srbi napokon trebaju priznati Bošnjake kao samosvojan narod i istinski odustati od ideologeme o Bošnjacima kao “Srbima muhamedancima” ili “Srbima turske vere” koji su se “poturčili” i “izdali veru pradedovsku”, a koja u srpskoj politici, društvu i kulturi vrlo intenzivno traje posebno tokom dva prethodna stoljeća.