fbpx

Naše su predaje prepune sirovih tupana koji iskaču s navučenim čaršafima i prepadaju prolaznike. Znalo se dogoditi da presreteni i prestrašeni potpuno svisnu i da im poslije nema iladža. Kad malo bolje razmislim, prepadanje je kod nas bilo dio folklora, nešto kao nacionalni sport, što, svakako, nije odlika najnormalnijih, pogotovo ne civiliziranih naroda. Šta ima ljepše, šta dušu može bolje ispuniti i srce napuniti smijehom kao sluđena osoba koja bježi pred spodobama u bijelom

Odmah znade da se to ljubovićka bratija vraća iz kafane i ne bi mu drago da se susreće s njima, sada i ovdje, nije baš najprikladnije da pored seoskog mezarja trijezna efendijska glava zanovijeta u po crne noći s pijanim ljubovićkim guzicama. Mogu ga natjerati da pjeva s njima, mogu ga zamoliti da im nešto prouči, naprimjer ezan, mogu mu, eto, opaliti čvoku. I odluči da se skloni s puta, pa začas preskoči ogradu, iako prilično otežao od mevludskog variva, i nađe se na sigurnom – na mezarju, na svom, hajmoreći, povremenom radnom mjestu

. I sjeo sam, sam sa sobom, kako se to kaže, i podvukao neke stvari. Ljudino, nije ovo za tebe. Budi nešto drugo. Što moraš biti hafiz? Ima hafiza, a i Kur'an je sačuvan, snimljen na kasetama, CD-ovima, pohranjen na hard-diskovima i nema straha da ćemo ga izgubiti. Budi bilo šta. Recimo, pisac. Samo nemoj oboje. Jer, ne može se, valjda si dosad shvatio, biti i pisac i hafiz

Moja priča ide ovako. Rahmetli otac bio je zagriženi pitar. Tada je to značilo fiksni identitet, plemensku lojalnost, dubinski osjećaj pripadnosti, fantastične legende, epsko suparništvo sa Željom, društvenu solidarnost, pa čak i određeno intelektualno zadovoljstvo. Pripadao je onoj generaciji sarajevske komunističke mladeži koja se identificirala sa Safetom Sušićem, čaršijom, bosanskom tradicijom u najširem smislu riječi, Olimpijadom, novom sarajevskom urbanošću; generaciji koja je u lokalnom fudbalu vidjela ozbiljnu stvar

Razgovaraju u tramvaju maturantice iz osnovne škole. Prva nervozno pita drugarice: “Ko li će nam pjevati za matursko? Joj, da hoće Milan Stanković.” Druga joj brutalno uništava nadanja: “Ma nema šanse. Provjerila je razrednica, taj dan ima nastup u Zürichu.” Treća ih onda šokira izjavom: “Ja bih i voljela da neće”, da bi im ubrzo razjasnila, “znate koliko ja njega volim. Joj, zamisli da dođe! Ja bih, majke mi, cijelu noć preplakala”

Događa se da ponekad želimo loše, pa ispadne loše. Događa se i to da ponekad želimo loše, a ono ispadne dobro. Ali nikad se ne događa, mada se ponekad tako zna učiniti, da želimo dobro, a da na kraju – na onom neiščekanom dalekom koncu stvari – i ne ispadne dobro

Humanitarne organizacije hrane se golim životom, jednako kao i vlast. Kao dominantni politički obrazac, sigurnosna politika otvara vlasti preširok dijapazon djelovanja, a ako je vlast sklona provokacijama, onda ona legitimno teroristički djeluje. Stapanje politike azila i globalne sigurnosne politike može se označiti kao dio generalnog biopolitičkog procesa

Sumnjam da je i u jednom drugom vremenu kao u našem bilo toliko neobuzdanog brbljanja i forsiranog raspričavanja. Brbljanje je najkarakterističnija demokratska vrlina: parla parla parla parlamentarizam. Sve to stvara jednu nesnosnu buku koja zagušuje bilo kakav smisao, bilo koju istinu, čak i najobičnije činjenice. Zapravo, što je manje smisla, to je više govora; što je više govora, manje je slušanja; što je više pisanja, to je manje čitanja

Asghar Farhadi jednostavno spada u pet najvećih živih režisera. Još od Plesa u prašini jasno je kako je riječ o čistom geniju, a njegovo stvaralaštvo već je potvrđeno Oskarom za film Razvod. Ništa manje briljantni nisu ni Priča o Elly, Prošlost i posljednje ostvarenje Trgovački putnik, ovogodišnji dobitnik Oskara za najbolji strani film. Ali, Farhadi nije došao niotkud, iza njega stoji zaista velika i slavna kinematografija

Vratio mi je u mraznom januarskom petku jednu toplu sliku: raspravljali smo na nekoj od ulcinjskih plaža da li ići na džumu. Javiše se glasovi da se iskoriste fikhske olakšice, ako ih već ima. Među njima je bio, izgleda, i moj glas. Navodno sam rekao kako trebamo ostati u minimalnom, ali spasonosnom hladu suncobrana, jer, po hanefijskom mezhebu, musafiri nisu dužni ići na džumu (bilo je ovo znatno prije znamenite fetve kojom je kupačima na plaži ukinut status musafira)