fbpx

Zlo nam je pred vratima, a hoće li ući u kuću, ne znam. Valjda neće. Amidža, sve je moje u Bosni, pa neka bude šta treba biti, ali bježati neću

Posvađao sam se s očuhom, a nije loš čovjek bio. Dersio mi je nešto vezano za školu, ja to nisam otrpio, pa mu odbrusim, nagovorim svašta, ukradem nešto para od matere i uhvatim se noge. Uspio sam doći do Sežane. Sjećam se, bio je prohladan, sunčan oktobarski dan. Hodao sam u nedoumici glavnom ulicom i izdaleka ugledao patrolu milicije kako mi ide u susret. Skrenuo sam u prvu kafanu i odmah se pokajao

Pasus čitam nekoliko puta. Podrazumijevajući je, svevremen u svojoj uopćenosti, stilski rogobatan i, poput mudroserskog narativnog uljeza, kompoziciono ničim logički povezan s tekstom koji mu prethodi i onim koji nakon njega slijedi. Čitam i čudim se. Zašto sam, dovraga, ovo napisao? I čime potaknut? Tim prije jer sam tada imao nepunih devetnaest godina, krasnu djevojku, miran i sređen život

Iz predostrožnosti, a siguran da je ovo jedan od onih dana kad sve ide onako kako ne treba, kući se vraćam taksijem. Majku zatičem usnulu. Mirno spava, ali blijeda je, iznurena i, prvi put to uočavam, nekako sićušna, kao da se doslovno uvukla u sebe

Jedne nedjelje, nakon opetovanog Vasićevog izljeva antikomunizma i antiislamizma, rekao sam mu da ću knjige ipak birati spram vlastitog ukusa, jer je, očito, njegova, Vasićeva, intelektualna oštrica, uslijed predanog čitanja ksenofobne i rasističke literature, ne samo otupjela nego i zahrđala; da s nedovršenim intelektualcima, sužene, jadne percepcije i uma nadojenog mržnjom, ne želim imati nikakvog posla i da se, ma koliko to Vasiću paralo srce, ne zovem Ilija, niti ću se ikada tako zvati

“Naš je cilj Hrvatska. Slobodna, nezavisna Hrvatska, očišćena od komunističke pošasti i srpske hegemonije. Stoga, pozivam te da nam se pridružiš u našoj uzvišenoj nakani. Ti, kao Hrvat islamske vjeroispovijesti, hrvatski cvijet, kako je to često znao kazati naš slavni poglavnik, morao bi znati da je ovo odsudan trenutak i da vremena za čekanje nema”

Ohrabren dobrim kritikama, hoću novu knjigu da pišem! A zima bila ljuta, žestoka, iz kuće izlazi samo ko mora! Ma milina! Mislim, milina za pisanje! I, tako, nahajcam ti ja onu moju peć, pucketa u njoj suha cerovina, ispred mene pisaća mašina, papir, kahva, cigare, a prozor mi ovako... Eto, k'o tu gdje ti sad sjediš, samo malo ulijevo! I sve gledam kroz prozor kako sipa ona bjelina! I sva zgoda bi: niti me ko uznemirava, niti mi šta ječi i kmeči, ideju sjajnu imam, znam šta hoću, ali džabe ti sve – ni slova

Rijetki posjetioci, uglavnom zaljubljeni parovi zrelijih godina, ciljano dolaze u ovu zabačenu šumsku kafanu. Udaljena od grada i slabo posjećena, zgodno je skrovište od ljubopitljivih pogleda i neželjenih susreta. Na njihovim ozbiljnim, napregnutim licima i, ponajprije, nemirnim očima dalo se vidjeti da je ljubav u kojoj trepere brižljivo skrivana i opterećena drugim vezama

Iz džamije žurim kući, ili nečemu što se kućom zove. Nekad davno, prisjećam se dok koračam pustom mahalom, ondje su me željno iščekivala moja djeca. Od tada su prošle godine i godine. Djeca su odrasla i otišla. Svako svojim putem, za svojom srećom. Rijetko se čujemo, još rjeđe viđamo. Završio sam roditeljski posao i više im nisam potreban. Tako, valjda, treba biti. Ili ne treba, ali hajdede

“Krajičkom oka, nedaleko od mene, na brežuljku koji se okomito uzdizao nad rijekom, opazio sam ženu odjevenu u crno. U jednom trenutku zakoračila je u ambis i pala u rijeku. Potrčao sam, usput nekako skinuo jaknu i cipele i bacio se u mutnu vodu. Nju odvezoše u bolnicu, mene strpaše u policijski auto, pa u pritvor na ispitivanje. Nisu povjerovali u moju priču”