Pasus čitam nekoliko puta. Podrazumijevajući je, svevremen u svojoj uopćenosti, stilski rogobatan i, poput mudroserskog narativnog uljeza, kompoziciono ničim logički povezan s tekstom koji mu prethodi i onim koji nakon njega slijedi. Čitam i čudim se. Zašto sam, dovraga, ovo napisao? I čime potaknut? Tim prije jer sam tada imao nepunih devetnaest godina, krasnu djevojku, miran i sređen život

“Naš je cilj Hrvatska. Slobodna, nezavisna Hrvatska, očišćena od komunističke pošasti i srpske hegemonije. Stoga, pozivam te da nam se pridružiš u našoj uzvišenoj nakani. Ti, kao Hrvat islamske vjeroispovijesti, hrvatski cvijet, kako je to često znao kazati naš slavni poglavnik, morao bi znati da je ovo odsudan trenutak i da vremena za čekanje nema”

Ohrabren dobrim kritikama, hoću novu knjigu da pišem! A zima bila ljuta, žestoka, iz kuće izlazi samo ko mora! Ma milina! Mislim, milina za pisanje! I, tako, nahajcam ti ja onu moju peć, pucketa u njoj suha cerovina, ispred mene pisaća mašina, papir, kahva, cigare, a prozor mi ovako... Eto, k'o tu gdje ti sad sjediš, samo malo ulijevo! I sve gledam kroz prozor kako sipa ona bjelina! I sva zgoda bi: niti me ko uznemirava, niti mi šta ječi i kmeči, ideju sjajnu imam, znam šta hoću, ali džabe ti sve – ni slova

Rijetki posjetioci, uglavnom zaljubljeni parovi zrelijih godina, ciljano dolaze u ovu zabačenu šumsku kafanu. Udaljena od grada i slabo posjećena, zgodno je skrovište od ljubopitljivih pogleda i neželjenih susreta. Na njihovim ozbiljnim, napregnutim licima i, ponajprije, nemirnim očima dalo se vidjeti da je ljubav u kojoj trepere brižljivo skrivana i opterećena drugim vezama

“Krajičkom oka, nedaleko od mene, na brežuljku koji se okomito uzdizao nad rijekom, opazio sam ženu odjevenu u crno. U jednom trenutku zakoračila je u ambis i pala u rijeku. Potrčao sam, usput nekako skinuo jaknu i cipele i bacio se u mutnu vodu. Nju odvezoše u bolnicu, mene strpaše u policijski auto, pa u pritvor na ispitivanje. Nisu povjerovali u moju priču”