fbpx

Boraveći u zatvoru u Foči nakon sudskog procesa na nivou Okružnog suda u Sarajevu, zatim Vrhovnog suda BiH i na kraju Saveznog suda Jugoslavije, Alija Izetbegović je 8. aprila 1986. godine podnio saveznom javnom tužiocu Zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv presude Saveznog suda 1985., i Okružnog suda u Sarajevu 1983. i Vrhovnog suda BiH 1984. godine. Ovaj dokument, koji je Izetbegović ispisao rukom pa prekucao na pisaćoj mašini i koji je, treba to naglasiti, bio posljednje pravno sredstvo kojim se Izetbegović uopće mogao braniti nakon presude Saveznog suda, na najbolji način svjedoči njegovu nevjerovatnu upućenost u detalje krivičnog prava. Istovremeno, ovaj dokument otkriva Aliju Izetbegovića i kao izuzetnog “čitaoca” koji je kadar dekonstruirati tri presude tako moćno i uvjerljivo da se postavlja pitanje kako je uopće bilo moguće donijeti osuđujuću presudu, čak i u jednom montiranom procesu kakav je bio Sarajevski proces. Dokument je ispisan na četrdeset stranica, pa ćemo, zbog dužine teksta, jedan njegov dio prepričati, a drugi citirati. Posebno je zanimljivo što se Izetbegović u tekstu ponajviše bavi Islamskom deklaracijom, djelom koje je i dalje predmetom javnih rasprava. Izetbegović ne ostavlja prostora sumnji da to nije njegovo autorsko djelo, već potvrđuje autorstvo i uvjerljivo brani svoja stajališta

Optužnica protiv Mihajlovića potvrđena je 2. jula 2018. godine. Tokom procesa saslušano je na desetine svjedoka, među kojima su bili i tužioci Tužilaštva BiH Oleg Čavka, Dubravko Čampara te Dijana Kajmaković i Mirza Hukeljić, kao i vještaci ekonomske struke

Otvaranje pravnog i političkog procesa preispitivanja postojanja administrativne tvorevine zasnovane na genocidu i zločinu protiv čovječnosti, za koju je njen osnivač konačno i pravomoćno osuđen, logično je i prirodno – nameće se samo po sebi

Pretresno vijeće je ocijenilo konkretne okolnosti i, kako se kaže gore u tekstu, konstatovalo je da je Karadžić znao za masovna ubijanja koja su se odvijala u skladištu u Kravici, te je razumno utvrdilo kako je on imao razloga da zna za druga ubijanja koja su vršili njegovi potčinjeni. Karadžić s ovim u vezi nije pokazao nikakvu grešku

Orić je za njih idealna žrtva koja bi se trebala prinijeti na oltar “pomirenja i suživota”, a takav postupak bio bi sasvim u skladu sa starom komunističkom dogmom iz prošlog sistema da se mora održati ekvilibrij između triju naroda, pa i po cijenu imputiranja izmišljenih zločinačkih poduhvata ili ideologija.

Nikakvih konzekvenci nije bilo za Srbiju pa pretpostavljam da neće ni za Hrvatsku. Žalosno je stanje neodgajanja građana kojima se ne posreduju neke normalne, bazične poruke za budućnost. Radi se isključivo i neprestano na samoviktimizaciji i na laži. Više se toga bojim nego onoga što bi se u ovom trenutku moglo dogoditi između Sarajeva i Zagreba zbog presude

. Katarze neće niti može biti dok u hrvatskoj javnosti potpuno ne zamre ideja iz koje se izrodilo zlo kojem je presuđeno u Hagu, ta demonska ideja podjele Bosne i Hercegovine i ekskluzivnog hrvatskog nacionalnog prostora u kojem će Hrvati imati veća prava od drugih. Dok se ova ideja ne delegitimizira i potpuno ne kriminalizira u hrvatskoj političkoj kulturi, katarza će ostati samo lijep san